Svašta se rodi u mutnoj vodi
lukava mrena i glupavi smuđ,
karaš i bandar, lopov i žandar
i ribe što žive na račun tuđ.
Malene one većih se klone,
ne paziš i već te nema za tren,
gde god da beže stignu u mreže,
neko se rodi da postane plen.
Ja pevam svoj blues bez namere bitne
i najveće ribe za mene su sitne
ja sa strane samo posmatram taj svet.
A budem i ja i smuvan i varan,
pa svakom se desi da ispadne šaran,
to je bar rutinska stvar.
Ko život vodi u mutnoj vodi
mora sve trikove dobro da zna,
u mutnoj vodi, što mnogim godi
posebno onim sa vrha i dna.
Svi znaju svrhu, štuka na vrhu
tu su da kvare i naprave lom
a dole na dnu sudbinu jadnu
mnogima rešava nekakav som.
Na sta se svodi život u vodi
pa eto, grabljivci imaju vlast.
Grgeč je glupan, ali je krupan
pa male ribice guta u slast.
U dane gadne, kad voda padne
plašljive ribe ne vrede ni groš,
naiđu krize, drukčije grize
i samo najbolji plivaju još.
”Satira je književni oblik u kojem se kritički ismijava pojedinac, grupa, država ili vlast. Često je korištena kao sredstvo političke borbe. Satira je vrsta komedije koja kritizira neke pojave ili karaktere, a bez želje da se osuđuju.”
Za sutra je zakazana dugoočekivana Skupština OO SDA Visoko. Ovoj Skupštini prethodili su izbori po Mjesnim odborima, tačnije njih 26. Poseban kuriozitet ovih predkongresnih aktivnosti u Visokom je bio taj što članstvo nije glasalo u svojim Mjesnima zajednicama ili selima, nego su svoju demokratsku volju i pravo da biraju ostvarivali u prostorijama stranke u Visokom.
U samom početku odmah je bilo prigovora na ovakav način izbora, zatim je bilo i određenih neregularnosti. Kako saznaje Visoko.co.ba iz izvora bliskih Centrali stranke u Sarajevu iz Visokog je na adresu SDA BiH stiglo ni manje ni više nego 200 različitih prigovora. Oni su se odnosili, od mobinga radnika u nekim visočkim firmama, preko naprasnog doštampavanja članskih kartica iz kojih se bukvalno “pušilo” prilikom dolaska na glasanje, pa do Statutarnih propusta.
Međutim, bilo kako bilo izbori po Mjesnim odborima su provedeni i kao takvi pohvaljeni na zadnjem sastanku ovog saziva Izvršnog odbora. Ishod ovih izbora je da smo dobili 79 kandidata koji će imati pravo glasa na Skupštini. Orašac je jedini Mjesni odbor koji se nije uspio konsolidovati pa će tako i faliti jedan kandidat.
U svim visočkim kalkulacijama na bilo kojim izborima bilo da su Lokalni, Opći ili Unutarstranački važnu ulogu igra i prebrojavanje krvnih zrnaca po pitanju sela i grada. Ako smo se precizno bavili ovom statistikom na Skupštini će glasati 21 delegat iz “Čaršije” dok će ostatak od 58 delegata biti sa “Sela”. SDA je napravila ovu podjelu u Visokom, pa je red i da ih podsjetimo na to kako bi na vlastitom primjeru osjetili suštinu te podjele.
Kandidati su nam od ranije poznati. Aktuelni predsjednik Halim Zukić, najozbiljniji protukandidat Nermin Kadrić – Buco, aktuelna načelnica Amra Babić i Zlatko Handžić. Ovdje je mala nejasnoća pojava Handžića u posljednji čas, osobito ako se zna da ga niti jedan Mjesni odbor nije predložio? Umjesto njega kandidaturu je imao Mirza Ganić aktuelni zastupnik u Federalnom parlamentu, ali kako saznajemo on nije bio zainteresovan. U brojkama Halim Zukić je dobio najviše kandidatura 24, Nermin Kadrić je imao 8, Amra Babić jednu. Navodno odlukom Kadrovske komisije pridodat je Zlatko Handžić iz prostog razloga ukoliko bi Babić i Kadrić eventualno željeli opstruirati izbor novog predsjednika svojim odustajanjem, da ostane jedan protukandidat da bi se zadovoljila forma. S tim da je sasvim otvorena i opcija u kojoj bi se neki od kandidata mogao odreći svoje kandidature u korist nekoga drugog kako ne bi dodatno zbunjivali već zbunjene delegate.
A kad smo kod delegata znamo li ko su oni? Još uvijek ne znamo. Razlog jednostavan, njihova imena se čuvaju i ne obznanjuju zato što odgovaraju onoj struji koja trenutno vlada strankom, a na taj način ih čuvaju od eventualnih daljnjih zbunjivanja, jer su dobili ranije jasne instrukcije kako da glasaju.
Šta bi mogao biti epilog ove Skupštine? Kako god da bude Amra Babić ostaje načelnica do 2016.godine i narednih Lokalnih izbora. Ako je suditi prema ranije izrežiranoj Skupštini Halim Zukić će ostati i predsjednik, Amir Zukić će ostati ministar u Federalnoj vladi, dr.Senad Karavdić će ostati poslanik u Skupštini ZDK, a Mirza Ganić zastupnik u Federalnom parlamentu dok će Nermin Kadrić vjerujući u pravednost, čast i poštenje svojih stranačkih kolega konačno shvatiti da ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Naivni glasači, oni koji su u SDA iz ideoloških razloga, ostat će uskraćeni za pouzdan statistički podatak ko i koga podržava i zašto. Odnosno kad im se malo razbistri i kada malo sagledaju statističke podatke pitat će se kako to da elitistička manjina od 30% vlada većinom od 70% stanovnika Visokog.
Danas se navršava pet godina od smrti armijskog generala i komandanta Armije RBiH rahmetli Rasima Delića. Za danas u 11 sati planiran je obilazak mezara na Kovačima, a mi smo o životu generala i njegove porodice, razgovarali sa Rasimovim sinom Adnanom Delićem.
– Pošto je moja majka iz Visokog i naša porodica je 1992.godine došla u Visoko, a rahmetli otac se odmah uključio u pripreme za odbranu domovine i slobodno mogu reći da je jedan od najzaslužnijih ljudi koji su organizirali i vojnički uredili vojne formacije u srednjoj Bosni. U najtežoj godini agresije, 1993.godine Predsjedništvo RBiH imenovalo je Rasima za komandanta Armije RBiH, što je u tom momentu bila velika čast, ali i ogromna odgovornost, jer se radilo o najtežoj godini u periodu agresije na domovinu. O uspjesima i napretku Armije RBiH i oslobađanju teritorije nakon preuzimanja te odgovorne funkcije, suvišno je govoriti, jer mnogi dokumenti, knjige i historija jasno govore o ulozi rahmetli oca u odbrani Bosne i Hercegovine. – objasnio nam je Adnan.
Završetak agresije i penzionisanje za Rasima je trebalo da predstavlja odmor i napokon mnogo više vremena za porodicu i drage ljude, ali je onda uslijedila iznenađujuća odluka Tribunala u Haagu.
– Nakon svega protiv oca je podignuta optužnica. Sam odlazak u Haag neću zaboraviti do kraja svog života. Pored suza, tuge i očaja, osjetio sam ponos i nadu, i bio sam siguran da je to samo nastavak borbe za domovinu. Period od dvije godine koliko je otac proveo u ćelijama Tribunala, bio je težak period za našu porodicu. Sve je podrazumijevalo ogromne finansijske troškove za odbranu, ali i mukotrpan rad na terenu i pribavljanje dokumentacije. Ovu priliku bih iskoristio i da se zahvalim svim ljudima i iskrenim prijateljima koji su nam pomogli u tom procesu. Nakon dvije godine desio se i najveći paradoks u pravnom sistemu Haaškog tribunala, po kojem je moj otac osuđen na tri godine zatvora, što je zaista besmisleno, jer jasno je da komandant jedne vojske za eventualne ratne zločine može biti osuđen na dugotrajan zatvor ili biti oslobođen. Povratak u Bosnu i Hercegovinu je bila velika stvar za našu porodicu i za mog rahmetli oca. Provodio je vrijeme prije svega sa nama, svojom porodicom, i sa uskim krugom pravih prijatelja, uživajući u svakom danu. – prisjeća se Delić.
Nažalost, uživanje i porodično okruženje nisu dugo trajali. Rasim Delić je preminuo na današnji dan, 16.aprila 2010.godine.
– Otac je preselio na bolji svijet, a nažalost nije dočekao oslobađajuću presudu koju smo svi iščekivali. Otac je umro jer više nije mogao da trpi nepravdu koja je zadesila njega i sve patriote naše domovine, nepravdu čije posljedice i danas osjećamo. Jučerašnji Dan armije i današnja godišnjica smrti mog oca jasno pokazuju odnos ljudi prema armiji i mom ocu. Brojnost dolaska i sastav ljudi koji obilježavaju ove datume na Šehidskom mezarju Kovači govori o odnosu, kako institucionalnom, tako i ličnom odnosu prema pravednosti i značaju borbe za BiH. Pomalo sam umoran od objašnjavanja važnosti ovih historijskih datuma, ali dok je mene i moje porodice nikada nećemo dopustiti da se zaboravi lik i djelo čovjeka koji je jedan od najzaslužnijih što sada živimo u slobodnoj zemlji, što imamo svoju državu, grb, zastavu i sve ono što čini jednu državu. Nadam se da će doći vrijeme kada će u ovoj zemlji biti dovoljno snage i mudrosti da se kaže da šehide i poginule borce i njihove porodice, borce Armije RBiH, pripadnike MUP-a i sve patriote ne smije niko ponižavati, omaložavati, nadam se da će doći vrijeme kada će najbolji sinovi ove zemlje i njihove porodice imati prioritet u zapošljavanju, zdravstvu, obrazovanju, jer oni su to zaslužili. Oni su ponos Bosne i Hercegovine. – istaknuo je sin armijskog generala Rasima Delića, Adnan Delić.
KSC“Mladost“.Gledalaca: 300. Sudije: Darko Hrstić i Mario Primorac (Ljubuški). Delegat: Hamid Džandžanović (Sarajevo). Sedmerci: Bosna 4(2), Prijedor 5(4). Isključenja: Bosna 2 min, Prijedor 4 min.
Još jedna vrlo važna pobjeda visočkih rukometaša protiv vrlo neugodne ekipe Prijedora koja je na početku utakmice bila bolji rival, pa su gosti sredinom prvog poluvremena imali opipljivih četiri gola prednosti. Ipak, do kraja poluvremena se Bosna razigrala i bio je to najbolji period igre domaćih u kojem su vrlo brzo dostigli prednost protivnika, a nakon toga i prešli u vodstvo, tako da na odmor Bosna odlazi sa četiri gola prednosti. U drugom dijelu je Bosna znalački čuvala stečenu prednost i u par navrata je bilo i šest razlike, dok su gosti najviše uspjevali smanjiti na dva gola zaostatka. Na kraju rutinska pobjeda Bosne u koja u narednom pretposljednjem kolu gostuje kod „fenjeraša“ ekipe Lokomotive u Brčkom.
Utakmicu Lige prvaka na Parku prinčeva između PSG – a i Barcelone posmatralo je i nekoliko Bosanaca i Hercegovaca, koji su bili nesretni zbog činjenice što na djelu nisu mogli vidjeti Zlatana Ibrahimovića. Ono što je svakako privuklo pažnju francuskih navijača, ali i novinara je zastava BiH na kojoj su naši navijači istakli poruku podrške našem bivšem kapitenu Emiru Spahiću.
Naime, Suad Selmanović, prijatelj sada već bivšeg nogometaša Bayera, i Armin Alić na zastavi BiH napisali su na francuskom „Mi smo Emir Spahić“.
Nešto se dešava, a izgleda da nije riječ samo o proljetnom trendu. Sve je više Bosanaca i Hercegovaca koji na prodajnim policama traže domaće brandove. Mnogi će kazati kako je narasla svijest o značaju kupovine domaćih brandova, a ja sam ipak skloniji mišljenju da ona nikada nije niti dolazila u pitanje, te da su se sada stekli i uvjeti da domaći potrošači kupuju svoje.
Ako je zbog rata i strahovitih razaranja i nesreće koja je zadesila BiH, u drugoj polovini 90-ih, pa sve do sredine 2000-ih, bilo razumljivo i očekivano da usljed nedostatka domaćih brandova, potrošači u BiH kupuju strane, stasavanjem bh. industrije, a ovdje ću se osvrnuti na prehrambenu, potrošači su se masovno počeli okretati domaćim proizvodima. Ova činjenica je znakovita sa najmanje tri aspekta.
Bosanci i Hercegovci žele kupovati domaće kvalitetne brandove, jer su oni dio njih, i sada im se konačno pružila prilika da to čine.
Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja, sa osobenošću koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Jedna od naših komparativnih prednosti čak i u globalnim razmjerama može, recimo, biti i bosanska kuhinja koja je u stanju očarati svojim okusima sve one koji su je probali barem jednom u životu. Mi smo kompetentni da gradimo upravo takve brandove i dokaz našeg uspjeha se vidi ne samo na domaćem tržištu već i na tržištima regije, pa i puno dalje (Zlatna džezva, Sprindova jufka, Bosanski lokum, Klasov somun, Tajna, Klasove baklave, hurmašice…, Zlatni puder…).
Mnogi su, po mom mišljenju, ipak, potcijenili domaćeg potrošača, Bosanca i Hercegovca, a time i bh. tržište, pa i bh. prehrambenu industriju. Graditi svoje poslovno-prodajne strategije isključivo ili pretežno na stranim, pored snažnih domaćih brandova, strateška je greška koju bi trebalo čim prije ispraviti. Drugim riječima, bit će nemoguće napraviti posao u Bosni i Hercegovini ukoliko se konačno ne počne poštovati volja domaćih potrošača i snaga domaćih brandova.
Sada je već sasvim jasno da su se na bh. tržištu desile promjene koje će u budućnosti presudno uticati na razvoj tržišta i brandova. Zato je sada više no ikada potrebno razvijati domaće brandove, ulagati u dalje jačanje kvaliteta, ali i inovacije, te promociju. Istini za volju, na području marketinga i komunikacija uopće, još moramo puno raditi. Neće ništa samo, pa tako ne treba očekivati da će se proizvodi i usluge prodavati samo zato jer su domaće. Međutim, veoma je važno da i domaći dobavljači koji rade za velike sisteme ulažu u inovacije i marketing.
Jer, ogromne su koristi od kupovine domaćih proizvoda. Od kupovine stranih proizvoda država ima 17% PDV-a. Kada, međutim, kupimo domaći proizvod, svi, pa i država, imamo, slikovito kazano, 17% x 17 veću korist. Klasov Bosanski lokum se proizvodi od brašna, koje je samljeveno u domaćem mlinu. U mlinovima rade radnici kojima se plaćaju obaveze na plaće. Radnici svoje plaće troše u BiH i tako ponovo pokreću proces. No vratimo se Bosanskom lokumu, koji se dalje proizvodi na mašinama koje pokreće bosanskohercegovačka struja, koja se opet dobija iz uglja iskopanog u našim rudnicima. I, u rudnicima rudari dobijaju plaću, koju također troše kupujući domaće proizvode…
U Bosanski lokum se dodaju puter, orasi, šećer, a onda se pakuje u ambalažu koju nam isporučuju domaći dobavljači. I tamo rade ljudi i zarađuju plaće, na koje se plaćaju porezi. Ambalaža se isporučuje u dizajnu koji su kreirali domaći dizajneri. Sve skupa promovirano je u domaćim medijima, na osnovu komunikacijskog koncepta koji su smislili domaći stručnjaci itd. Dakle, svi mi pokrećemo na taj način lanac.
Ovo je naš lanac života i upravo takav omogućava stabilnost i razvoj svih onih koji su u njemu od njive do police, te daje prostor proizvođačima da unaprijede konkurentnost vlastitih brandova, čuvaju postojeća radna mjesta, šire kapacitete i zapošljavaju nove radnice i radnike.
Zato naša poruka nema alternativu, kupujmo domaće i pritom, gradimo BiH!
Fudbalski klub Sarajevo danas je u prostorijama novootvorenog Bordo fan Shopa promovirao ”Knjigu vremena” autora Enesa Sijarića.
Knjiga predstavlja autentičan i realan povratak u 80-te i 90-te godine prošlog stoljeća u kojima je FK Sarajevo vodio bitku na domaćoj i internacionalnoj sceni, osvojivši drugu titulu prvaka Jugoslavije.
Damir Puzić, direktor marketinga i komunikacija FK Sarajevo, kazao je da je klub podržao dugogodišnji trud i veliki entuzijazam Sijarića.
– Fudbalski klub Sarajevo je izdavač djela. Čini nas sretnim što ćemo na ovaj način biti u prilici ostaviti svim novim “bordo” naraštajima pravo na poznavanje naše dugogodišnje tradicije i istorije – kazao je Puzić.
Autor Enes Sijarić kazao je da je knjiga dobar, koristan i precizan podsjetnik na sportske susrete FK Sarajeva, ali i KK Bosne s drugim timovima tog vremena.
– U knjizi je na 650 strana objavljeno oko 1.400 autentičnih fotografija, koje omogućavaju čitaocu da formira svoje mišljenje vezano za klubove, sportiste i navijače tog vremena. FK Sarajevo kao klub će ovom knjigom i još nekim projektima u budućnosti podići arhivski materijal na znatno viši nivo od dosadašnjeg. Također, izdavanjem ovog djela čini i pionirski korak na polju izdavaštva – kazao je Sijarić.
U širem smislu u knjizi je obuhvaćen period od 15 godina. U uvodnom dijelu knjige je, na oko 60 strana, u fokusu 16 utakmica iz perioda od 1980. do 1985. godine, odnosno arhivski materijal koji se odnosi na domaće i gostujuće utakmice FK Sarajevo s evropskim klubovima Corvinul, Slavia, Hamburg i Anderlecht.
U “Knjizi vremena” u užem smislu hronološki su objavljene sve takmičarske utakmica FK Sarajeva s drugim klubovima od 1987. do 1992. godine. U tom periodu u knjigu je uvršteno sto i pedeset prvenstvenih, petnaest utakmica Kupa SFRJ i četiri prijateljske memorijalne utakmice FK Sarajeva.
Košarkaški klub Bosna je također uvršten u hronologiju, kroz dvadeset i devet utakmica u istom periodu.
“Knjiga vremena” može se kupiti u Bordo fan Shopovima. Cijena knjige za članove FK Sarajevo iznosit će 140 KM, a za one koji to nisu 190 KM.
Na narednoj sjednici predsjedništva SDP-a očekuje se burna rasprava o prijedlogu da se na narednom Kongresu glasa elektronskim putem. Ovaj prijedlog je u suprotnosti sa odlukomVanrednog kongresa na se novo rukovodstvo bira principom „jedan član- jedan glas“
Skora izjava mlađahong generalnog sekretara SDP-a BiH Irfana Čengića o tome kakao će se na narednom Kongresu ove stranke glasati elektronskim putem, izazvala je veliku pometnju u rukovodstvu ali i samome članstvu. Pometnja u rukovodstvu nastala je zbog činjenice da najveći broj ne zna o čemu se tu radi, a članstvo je ostalo zatečeno jer je upravo na Vanrednom kongresu ove partije kao najveća vrijednost izglasan zaključak o direktnom glasanju za novo rukovodstvo.
Upravo je princip „jedan član-jedan glas“ trebao da vrati povjerenje unutar partije koja je doživjela veliki poraz na izborima 2014. Razlozi tog poraz su se najčešće dovodili u vezu sa lošim i nedemokratskim vođenjem partije posljednjih godina, te se kao imperativ postavio zahtjev da se SDP BiH pokuša promijeniti iznutra i novim modelom demokratizacije partije.
Upravo zato je Čengićeva najava elektronskog glasanja izazavala lavinu nezadovoljstva unutar samog SDP-a. Protiv ovoga rješenja se bune partijske organizacije, a zanimljivo je i da su pripadnici obje tuzlanske struje (jednu predvodi trenutni gradonačelnik Jasmin Imamović, a u drugoj su Denis Bećirević i Selim Bešlagić) žestoki protivnici ovoga načina glasanja.
Unutar partije već kruže i analize koje su protivnici elektornskog glasanja napravili i koje upozoravaju na sve slabosti ovoga predloženog sistema, a one se u svoj suštini svode na to da postoji bojazan da bi neko mogao zlouporebiti ovaj model i praktično namjestiti izbore na narednom Kongresu.
Samu ideju o elektronskom glasanju prvi je prošle jeseni iznio bivši predsjednik Zlatko Lagumdžija, ali je ona, upravo zbog ogromnog nepovjerenja koje vlada unutar ove partije nakon propasti na izborima, odbačena. Međutim, kako se saznaje, navodno je sam Lagumdžija svjestan situacije u kojoj se nalazi SDP,sada protiv ove ideje.
Sva ova pitanja će biti razmotrena na narednoj sjednci Predsjedništva SDP-a i tu će se, zapravo, vidjeti ko je bio stvarni inicijator ove ideje.
Trenutno je zec u šumi, pa ostaje da se vidi hoće li biti istjeran na livadu!
Članovi zeničkog udruženja “Eko forum” i “Arnika” iz Češke Republike zajednički realizuju projekt “Pravna zaštita žrtava zagađenja okoliša u srednjoj Bosni”, kojim se nastoji upoznati javnost i privredni subjekti o pravnim aspektima vezanim za ovu oblast.
Prema planu saradnje ovih udruženja danas je održan okrugli sto “Obnova okolišnih dozvola”, na kojem su sudjelovali samo stručnjaci zaštite okoline Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK-a i Grada Zenica, dok je izostalo učešće pozvanih stručnjaka s viših razina vlasti u BiH.
Na okruglom stolu se razgovaralo o učešću javnosti u obnovi okolišnih dozvola za postrojenja ArcelorMittal Zenica, te o inspekcijskom nadzoru provođenja mjera iz starih okolišnih dozvola.
Za večeras u “Family centru Ekran Zenica” planirana je i premijera dokumentarnog filma “Za čist zrak i vodu – pet bitaka za bolji okoliš u Bosni i Hercegovini”, nakon čega će biti organiziran razgovor s akterima filma i gostima iz Češke. Film postavlja pitanje može li aktivizam nadvladati korupciju, ravnodušnost zvaničnika i cinizam bogatih korporacija?
Sutra, četvrtak 16.aprila, u okviru Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici planirana je javna tribina “Treći stub Arhuške konvencije: pristup pravdi”, u okviru koje je planirana razmjena informacija i uspostavljanje saradnje između zainteresovanih pravnih stručnjaka, ekoloških aktivista iz BiH i Češke, te žrtava zagađenja okoliša.
U aprilu je bilo sedam godina kako šljakam na pumpi…
To vam je ona mala pumpa na izlasku iz grada, sa desne strane, ako idete starim putem za Beograd.
Odavde, naravno…
Ako idete starim putem za Beograd iz nekog drugog mesta, onda je pomalo komplikovano da objašnjavam.
Nije to od presudnog značaja…
Pumpa, uglavnom, radi non-stop, a ja uglavnom radim u trećoj, od 22 do 06, na lični zahtev. Više volim tako.
Nigde nikog…
Ponekad, doduše, samoupravljači provale da će poskupeti benc, pa otegnu kolonu kao futoški svatovi. Kad se tako zakuva, zujim kao mali Japanac.
Inace, laka nirvana. Kao na graničnom prelazu u prijateljsku Albaniju. Van sezone…
Govorili su mi da se čuvam pijanih budala.
Čuvao sam se treznih budala, za svaki slučaj.
I? Da li je dosadno?
O da, dosadno je, hvala na pitanju. I hvala bogu…
Dosada je moj hobi…
Neki tipovi rade kao dubleri za opasne scene u porno filmovima pa im dosadi, a da neće na benzinskoj pumpi, na sporednom putu, u, recimo, dva i petnaest noću… Snalazim se. Izmislili su milion načina da vreme prođe, a ni jedan jedini da se zaustavi.
Što se mene tiče, više i ne moraju da rade na tome. Ovo baš nisu neka vremena za zaustavljanje.
Složim poneki pasijans, najčešće onaj od devet prema jednoj karti, crveno na crno, ne znam kako se zove… Otvorilo mi se već više puta, i mada svaki put uredno nešto poželim, želje mi se baš i ne ispunjavaju. Negde je zapelo…
Možda se ispunjavaju nekom drugom? Ne bi bilo prvi put…
Nema veze, ne ljutim se. Dobre su to želje, šteta bi bilo da samo tako propadnu. Svrate često poštari, ovi što voze na aerodrom, sabiju politru brendija, ili hladnu pivčugu, i ostave mi sutrašnje novine.
Sutrašnje, nego šta. Uvek sam išao ispred svog vremena…
Zavirim da li ima nekog od naših među smenjenima ili rehabilitovanima toga dana, proverim malo politiku i sport, tek da vidim da li je Savez još na prvoj, a podsavez na poslednjoj strani, i, jasno, rešim ukrštene…
Banja u Belgiji, prevlaka na Malaki i Ita Rina… Glumica koja je tek u križaljkama odigrala ulogu svog života.
Ali, da ne foliram, najviše slušam radio…
U noćnom programu sve ga češće ugnjeće sa nekim gostima, ali bude i muzike.
Urednici su, više-manje, sa gerontološkog, pa se provuće i neka moja stara pesma.
Nikad nisam voleo da ih čujem na radiju…
Nikad? Nikad nekad…
Sad se sav raznežim, kao učiteljica u penziji.
Da, da, pesme još uvek pamte, a mene još uvek zaboravljaju… Mušterije se prave blesave. Poneko me i prepozna, ali me definitivno niko više ne tretira.
U prvo vreme igrao sam se Grete Garbo, nabijao kapu i tamne cvikose, ali to je istorija.
Sad me mnogi ne bi identifikovali ni kad bih točio naftu sa gitarom oko vrata, a pritisak u gumama merio bežicnim mikrofonom…
Tip sa belim golfom me je nažalost identifikovao…
Pojavio se sabajle, malo posle pola trice, sa dva žbuna koja su se kikotala na zadnjem sedištu, i gestom petrolejskog magnata turio mi ključ kroz prozor. Klasična kombinacija. Zidni sat na ruci, pečatni prsten, i nokti koji su išli na servis mnogo rede nego patološki negovan automobil.
– Koliko stane, i, proveri gume, decko…
Gume su bile, kao i njihov vlasnik, sasvim niskog profila, i pipajući oko njih, imao sam dovoljno vremena da se pripremim za ono što sam slutio da sledi.
Sa zadnjeg sedišta ponovo se čulo kokodakanje, što je značilo da onaj šeret priprema neke šale i poskočiće na moj račun. Ali zanemario je podatak da imam puno utakmica u nogama…
On je prvi put sreo nekog kao ja, a ja sam, naprotiv, već imao posla sa osrednjim krdom njemu sličnih majmuna.
Tu sam bio u lakoj prednosti…
Zato sam oprezno zaokružio cifru, da mu slucajno ne bih dao priliku da mi uvali sitni bakšiš.
– Trideset miliona…
Imao je veliki novcanik, model “šef sale 1958.”, a u njemu gomilu čekova i posetnica, i napadno zadenutu novčanicu od petsto maraka.
– Jesi li mi dunuo, “zvezdo”? Mislim u gume…
I Clint Eastwood bi mi pozavideo na faci. Ni jedan nerv na dotičnoj se nije pomerio.
– Gume su u redu. Ti si malo preduvan, ali gume su sasvim OK.
Minut ćutanja…
Onda je teatralno izvukao onu ljubičastu staru dvohiljadarku, gde ju je samo iskopao, đubre jedno…
– o, da se mi to ne durimo što nismo dobili napojnicu? Pa evo, popi nešto na moj račun, dečko…
Pustio je novčanicu i ona je pala u masnu baricu pored automobila. Ženske su se opet zacerekale…
Polako sam se sagao, digao dvadesetodinarku, i još sporije mu je zatakao za brisac.
– Neka hvala. Pametnije će ti biti da konačno kupiš šampon. Inače ću morati da ti menjam ulje u kosi kad dodeš sledeći put…
Okrenuo sam mu leđa i pošao ka zgradi, diskretno proverivši da li je na svom mestu ključ za točkove, koji sam posle ponoći uvek nosio u džepu sa strane, na nogavici, zadenutog kao hemijsku olovku.
Dao sam mu pet sekundi, ali vec posle treće morao sam da se okrenem na zvuk zalupljenih vrata, ne naglo, ali dovoljno brzo da zaustavim Naduvenka u koraku, prebacivši polugu iz ruke u ruku.
Tabla.
Tek tada je dobio svoj pravi izraz, glupi izraz prozvanog daka koji je zaboravio da nauči pesmicu.
– He… Ti ne znaš za zajebanciju zemljak…
Zemljak? Taj penal ne bih propustio nizašta na svetu…
– Ti si zemljak, prika. Imaš maksimum zemlje samo pod noktima… Ajde sad, tutanj, šibaj da te ne vidim… Naduvenko…
Činilo se da je sportski podneo poraz, ali dok sam gledao kako odlazi ka automobilu, rešio sam da još malo sačuvam i poslednji adut.
Onaj drugi ključ…
Da, ključ za tockove sam vratio u džep, ali još mi je u ruci bio ključ od rezervoara, sasvim slučajno i od kontakt-brave, koji mi je dripac uvalio na početku filma.
Tacno. Pacer je prevideo potez. Učinilo mu se da je dovoljno daleko.
– E moj frajeru! I tvoje je prošlo!
Prilazio sam automobilu uživajuci u frci u kojoj se našao tražeći i pipajući oko volana.
Onda je ukapirao…
Nalaktio se kroz otvoren prozor i pogledom koker španijela pratio patike koje su dolazile.
Sačekao sam da podigne okice.
– Nema šta. Moje je prošlo. A tvoje, vidiš, nikad nije ni bilo…
Zavirio sam u kola, po prvi put…
Jedna od devojaka, tipična dobro uhranjena Backulja, sa izvučenim pramenovima, prestala je da diše, a druga se načas pomolila iz senke, i uputila mi čudan, gotovo prijateljski polupogled.
Zadenuo sam klipeti ključ u džep sakoa.
– Probaj s ovim. Možda ceš lakše upaliti… Dečko…
Zaderao je po anlaseru, odvezao do uključenja na put, a onda se proturio kroz prozor do pojasa
– Jebaću ti majku, kad tad, pederuuuuuuuuuuu!
Ne verujem…
Svaka škola se plača, a naročito večernja. U višoj životnoj, koju sam apsolvirao, školarina je ponekad bivala astronomska.
I, što je najgore, još uvek ne znam da li je vredelo…
…
