Američka vlada možda će zvanično priznati marihuanu kao lijek, budući da je jedna grupa naučnika čije je istraživanje finansirala vlada, objavila izvještaj prema kom “trava” ubija ćelije raka.
Nacionalni institut o zloupotrebi narkotika objavio je izvještaj koji priznaje potencijalne medicinske koristi od marihuane. “Nedavno sprovedene studije na životinjama pokazale su da marihuana može ubiti određene ćelije raka i smanjiti ostale”, stoji u izvještaju instituta.
“Dokazi do kojih je došla studija sprovedena na životinjama sugeriše da ekstrakti cijele biljke marihuane mogu smanjiti jedan od najozbiljnijih tipova tumora mozga. Istraživanja sprovedena na miševima pokazala su da ovi ekstrakti u kombinaciji sa zračenjem povećavaju efekte radijacije na kancer”.
Naravno, nekoliko američkih država već je dozvolilo upotrebu marihuane u svrhu liječenja, a neke čak i u rekreativne svrhe, ali federalna vlada i dalje zabranjuje upotrebu marihuane.
Ministarstvo pravde je u srijedu objavilo saopštenje prema kom neće zabranjivati državama da donose zakone o upotrebi marihuane u medicinske svrhe, ali će i dalje će goniti korisnike kanabisa.
Nešto se dešava, a izgleda da nije riječ samo o proljetnom trendu. Sve je više Bosanaca i Hercegovaca koji na prodajnim policama traže domaće brandove. Mnogi će kazati kako je narasla svijest o značaju kupovine domaćih brandova, a ja sam ipak skloniji mišljenju da ona nikada nije niti dolazila u pitanje, te da su se sada stekli i uvjeti da domaći potrošači kupuju svoje.
Ako je zbog rata i strahovitih razaranja i nesreće koja je zadesila BiH, u drugoj polovini 90-ih, pa sve do sredine 2000-ih, bilo razumljivo i očekivano da usljed nedostatka domaćih brandova, potrošači u BiH kupuju strane, stasavanjem bh. industrije, a ovdje ću se osvrnuti na prehrambenu, potrošači su se masovno počeli okretati domaćim proizvodima. Ova činjenica je znakovita sa najmanje tri aspekta.
Bosanci i Hercegovci žele kupovati domaće kvalitetne brandove, jer su oni dio njih, i sada im se konačno pružila prilika da to čine.
Bosna i Hercegovina je prelijepa zemlja, sa osobenošću koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Jedna od naših komparativnih prednosti čak i u globalnim razmjerama može, recimo, biti i bosanska kuhinja koja je u stanju očarati svojim okusima sve one koji su je probali barem jednom u životu. Mi smo kompetentni da gradimo upravo takve brandove i dokaz našeg uspjeha se vidi ne samo na domaćem tržištu već i na tržištima regije, pa i puno dalje (Zlatna džezva, Sprindova jufka, Bosanski lokum, Klasov somun, Tajna, Klasove baklave, hurmašice…, Zlatni puder…).
Mnogi su, po mom mišljenju, ipak, potcijenili domaćeg potrošača, Bosanca i Hercegovca, a time i bh. tržište, pa i bh. prehrambenu industriju. Graditi svoje poslovno-prodajne strategije isključivo ili pretežno na stranim, pored snažnih domaćih brandova, strateška je greška koju bi trebalo čim prije ispraviti. Drugim riječima, bit će nemoguće napraviti posao u Bosni i Hercegovini ukoliko se konačno ne počne poštovati volja domaćih potrošača i snaga domaćih brandova.
Sada je već sasvim jasno da su se na bh. tržištu desile promjene koje će u budućnosti presudno uticati na razvoj tržišta i brandova. Zato je sada više no ikada potrebno razvijati domaće brandove, ulagati u dalje jačanje kvaliteta, ali i inovacije, te promociju. Istini za volju, na području marketinga i komunikacija uopće, još moramo puno raditi. Neće ništa samo, pa tako ne treba očekivati da će se proizvodi i usluge prodavati samo zato jer su domaće. Međutim, veoma je važno da i domaći dobavljači koji rade za velike sisteme ulažu u inovacije i marketing.
Jer, ogromne su koristi od kupovine domaćih proizvoda. Od kupovine stranih proizvoda država ima 17% PDV-a. Kada, međutim, kupimo domaći proizvod, svi, pa i država, imamo, slikovito kazano, 17% x 17 veću korist. Klasov Bosanski lokum se proizvodi od brašna, koje je samljeveno u domaćem mlinu. U mlinovima rade radnici kojima se plaćaju obaveze na plaće. Radnici svoje plaće troše u BiH i tako ponovo pokreću proces. No vratimo se Bosanskom lokumu, koji se dalje proizvodi na mašinama koje pokreće bosanskohercegovačka struja, koja se opet dobija iz uglja iskopanog u našim rudnicima. I, u rudnicima rudari dobijaju plaću, koju također troše kupujući domaće proizvode…
U Bosanski lokum se dodaju puter, orasi, šećer, a onda se pakuje u ambalažu koju nam isporučuju domaći dobavljači. I tamo rade ljudi i zarađuju plaće, na koje se plaćaju porezi. Ambalaža se isporučuje u dizajnu koji su kreirali domaći dizajneri. Sve skupa promovirano je u domaćim medijima, na osnovu komunikacijskog koncepta koji su smislili domaći stručnjaci itd. Dakle, svi mi pokrećemo na taj način lanac.
Ovo je naš lanac života i upravo takav omogućava stabilnost i razvoj svih onih koji su u njemu od njive do police, te daje prostor proizvođačima da unaprijede konkurentnost vlastitih brandova, čuvaju postojeća radna mjesta, šire kapacitete i zapošljavaju nove radnice i radnike.
Zato naša poruka nema alternativu, kupujmo domaće i, pritom, gradimo BiH!
U nedjelju je najveći i najradosniji hrišćanski praznik Vaskrs. Tim povodom služena je večernja služba u u hramu svetog Prokopija u Visokom. Sveštenik Marko Jakovljević tim povodom je rekao:
– “Ovo je najveći praznik koji se naziva još i praznikom nad praznicima. Njemu prethodi sedmonedjeljni post koji svi hrišćani poštuju i sedam nedjelja se priprema za Vaskrs. Sam praznik vaskrsenje Hristovo za srpski narod i za sve paroslavce koji taj praznik poštuju mi bez tog praznika ne bi doživjeli spasenje jer ovaj praznik karakteriše to da svi hrišćanski vjernici kojima je Hristos obećao da se nadaju da je to istinska vjera jer je on svojim vaskrsenjem potvrdio, a pravoslavni rod izbavio od grijeha, smrti i đavola.”
Vispak je danas, 10.04.2015. ugostio učenike PŠ „Kulin Ban“. Učenici, zajedno sa svojim učiteljicama, Husić Sanidom i Ašćalić Lejlom posjetili su prostorije Vispaka. Posjeta je bila zakazana od 10:00-11:00h i sastojala se iz srdačne dobrodošlice osoblja ove firme, čašćenja poznatim proizvodima, kratke prezentacije firme te obilaskom proizvodnje i pogona.
Faruk Vražalić, desno krilo rukometne reprezentacije BiH i njemačkog Balingena, igra odlično u Njemačkoj ove sezone. Balingen je već izborio zacrtani cilj, a to je opstanak u Bundesligi, no ekipa i dalje igra jako dobro.
Ekipa sada na teren izlazi mnogo rasterećenije, a jedini imperativ je odigrati što bolje. U posljednjem meču Bundeslige Vražalićeva ekipa remizirala je sa aktuelnim prvakom Evrope Flensburgom:
– Iskoristili smo momenat da je Flensburg u maloj krizi, jer su prethodno poraženi od Bergischera, kojeg smo mi pobijedili, tako smo odigrali odličan meč, u kojem smo na kraju mogli slaviti, ali zadovoljni smo i osvojenim bodom. Naša prednost je to što do kraja igramo rasterećeni pa je svakom timu najteže igrati protiv nas, govori Vražalić.
Krajem aprila okuplja se rukometna reprezentacija naše zemlje, čiji je Vražalić neizostavni član, za mečeve protiv Litvanije u Cazinu 29. aprila i u Kaunasu 3. maja u okviru kvalifikacija za Euro 2016. u Poljskoj. Naše desno krilo vjeruje da možemo slaviti
u oba meča:
– Ne smijemo potcijeniti Litvaniju, jer su oni izuzetno kvalitetna reprezentacija. Nemaju neka velika imena, osim Malašinskasa koji igra u La Rioji, ali kao kolektiv su vrlo opasni, no sigurno nisu kvalitetniji od nas. Naše je da igramo i da damo sve sebe. Najbitnije je da pobijedimo oba meča i vratimo sampouzdanje. Možemo slaviti, samo ako dostignemo nivo forme kakav smo imali u mečevima sa Isladnom u baražu za Svjetsko prvenstvo ili u meču protiv Bjelorusije u Minsku, riječi su Vražalića.
Ljevoruki rukometaš naše nacionalne selekcije ističe da smo reprezentacija koja zaslužuje plasman u Poljsku:
– Zaslužujemo plasman na Evropsko prvenstvo, jer smo odlična reprezentacija. Naravno to moramo pokazati na terenu, a za to smo sposobni. Najbitnije je da se što bolje pripremimo za dvomeč sa Litvanijom, da slavimo u te dvije utakmice i da u pozitivnom raspoloženju dočekamo Bjelorusiju, završio je Vražalić.
Dobra stvar unutarstranačkih izbora u OO SDA Visoko pred 6.Kongres stranke jeste da konačno nakon pet godina padaju maske i prvi puta jasno ili bar jasnije vidimo neke članove i simpatizere ove stranke u Visokom. Uzrok tome jeste javna kandidatura Nermina Buce Kadrića koji je obznanio svoju kandidaturu na mjesto budućeg predsjednika OO SDA Visoko. Ovim činom iznenadio je mnoge. Prije svih one koji su naivno vjerovali da u toj stranci sve funkcioniše kako treba, zatim one koji su mislili da je njegova kandidatura lažna i da se dovodi u taj kontekst kako bi lobirao za Amru Babić, iznenadio je i samog aktuelnog predsjednika koje je vjerovatno razmišljao na način da to ovaj nikad neće napraviti i na kraju iznenadio je i sve one koji su sumnjali u demokratiju unutar ove stranke. Kandidaturu Kadrića jasno navodi i ilustruje onu na koju se svi pozivaju da svako ima pravo da bira i bude biran suprotno komunističkom nasljeđu i jednoumlju.
Sad kada se to i zvanično desilo, nastala je potpuna smutnja. Naime konačno je došlo vrijeme da se raznorazne stranačke hulje, ulizice, uvlakači i oni koji su smrdili po općinskim i stranačkim hodnicima, očekivajući da ostvare lični interes, treba da se izjasne. A kada se izjasne više nema foliranja, maske padaju i nema dječije priče ko fol ja se izradio. Pitanje je sada vrlo jasno: Jesi li za Bucu ili za Halima? Odlukom i izjašnjavanjem gubiš odnosno dobijaš, snosiš posljedice, zavisno od toga kako si procijenio. A odgovor će stići 16.04., na Skupštini kada će 80 delegata glasati i dati mandat novom/starom predsjedniku. Činom glasanja delegati će reći da li su zadovoljni dosadašnjim radom predsjednika Zukića i na osnovu toga mu dati još četiri godine da ih predstavlja, ili će priliku dati potpuno novom lideru.
Interesantno je da je Nermin Kadrić Buco bio šef izbornog štaba 2012.godine i da je zajedno upravo sa Halimom Zukićem “izgurao” Amru Babić za načelnicu. Isto tako na “mišiće” su dobili i devet vijećnika što je uz najlošiji rezultat SDA u Visokom ikad ipak bila izborna pobjeda u odnosu na ostale. Šta je to što se desilo u proteklom periodu i što je napravilo razliku u političkim shvatanjima ove dvojice najjačih SDA kadrova u Visokom je ono što će biti vrlo interesantno saznati i što će dati mnoge odgovore na pitanja koja osiromašeni i preplašeni građani Visokog postavljaju zadnje tri godine.
U toku su izbori po Mjesnim odborima, već su zabilježene i prve neregularnosti, o istim je obaviještena i Centrala u Sarajevu, lobiraju se radnici po nekim visočkim firmama i vrši se svojevrstan mobing, glas svakog delegata je jako važan i bitan. Igra se prlljavije nego na lokalnim izborima. Posebno je zanimljivo da u slučaju unutarstranačkih izbora dolaze česte instrukcije pojedinaca iz Sarajeva bliskih vrhu stranke. I možda to ne bi bilo čudno da se isto dešava recimo u Kaknju, Zenici, Tešnju …. Zašto je to slučaj samo u Visokom? A isto tako je bilo i prilikom smjene Ahmeta Kurspahića i Muniba Alibegovića. Jel to ovdje lokalni SDA-ovci ne znaju sami rješavati svoje probleme nego im za sve treba arbitraža iz Sarajeva, odnosno da li neko iz te Centrale u Sarajevu svjesno iz nekog svog ličnog interesa pravi smutnju i sije strah po Visokom? Ta priča prolazi još samo kod onih sa kromnijom pameću i takav pristup rješavanju problema samo potvrđuje nedoraslost lokalnih, po ubjeđenju, političarčića da se suoče na pravi način sa unutarstranačkim problemima.
Kakva je uloga načelnice Amre Babić u cijeloj proči?
Pred prošli 5.Kongres Amra Babić je imala ambicije da postane predsjednica stranke, ali tada je pobijedio Ahmet Kurspahić. Ako je slučajno i ovoga puta slično razmišljala, ambicija je nestala prije nekoliko noći na izborima u MO Stari grad kada je aktuelni predsjednik demonstrirao svu raspoloživu snagu i dominaciju nad njom te svim mogućim dozvoljenim i nedozvoljenim metodama pokazao joj da je još uvijek politički i svakako drugačije jači od nje bez obzira na njeno subjektivno visoko mišljenje o njoj samoj. Logičnim postavljanjem stvari njoj je i sasvim svejedno ko će pobijediti ukolilko će joj omogućiti da bude kandidat za drugi mandat. Teško se odviknuti od sigurnih cca.3.500KM sa svim ostalim benificijama koje nosi mjesto načelnika i vratiti se u surovost i neizvjestost realnog sektora. Tako da uopšte ne bi bilo iznenađujuće u slučaju pobjede Halima Zukića da se naglo zakopaju ratne sjekire i da sve bude kao prije, jer “u politici nema hatura”. Naravno da bi joj sa druge strane bilo puno jednostavnije u slučaju pobjede Nermina Kadrića, ali je isto tako pitanje koliko Kadriću kao lokomotivi koja je izašla na vjetrometinu i koja rizikuje sve što sa sobom nosi ovakva kandidatura uopšte treba podrška aktuelne načelnice koja nije uspjela pobijediti ni u svom Mjesnom odboru?
Jedno je izvjesno, kandidaturu Nermina Kadrića Buce je pozitivna i dobra politička stvar za Visoko iz više razloga. Prije svega jer se težište svega što je radila SDA u zadnjih pet godina bar do Skupštine sada prebacilo u njihovu “avliju”. Za razliku od nemoćnih pojedinaca i uplašenih građana, Kadrića je prvo nemoguće zastrašiti, finansijski ucjeniti, kupiti nekom uslugom u javnom sektoru. On zasigurno neće kao Hasan Prelić prije nekoliko godina 24 sata prije održavanja Skupštine povući kandidaturu, niti će biti statista u kukuruzima za zadovoljavanje forme prilikom izbora. Ovim političkim raspletom u kojem je SDA postala sama sebi opozicija u Visokom je najbolji mogući scenarij iz kojeg bi trebao proizići neki dobar film interesantan za pogledati.
Pitanjem jesi li za Bucu ili si za Halima u Visokom će se mnoge stvari promijeniti i nakon 16.04., bez obzira kakav ishod bude, a članstvo OO SDA Visoko će se konačno prebrojati i znat ćemo ko je ko.
Turska tekstilna firma Jeanci u Krupnju je danas otvorila novi pogon čime je nastavila sa investicijama u Srbiji. Fabrika tekstilnih proizvoda će za početak zaposliti više od stotinu mladih radnika iz Krupnja, mjesta sa izraženom nezaposlenošću gdje je prošle godine u poplavama načinjena velika materijalna šteta.
Tako je poslije Leskovca ovo drugo mjesto u Srbiji gdje će se proizvoditi odjevni predmeti ove fabrike, a izvoziti u Italiju, Rusiju i Norvešku. Inače, Jeanci je u martu prošle godine otvorila fabriku u Leskovcu sa oko 400 radnih mjesta. Ta firma je do sada za proizvodne kapacitete u Srbiji uložila oko šest miliona eura.
Istovremeno, sa dešavanjima u Srbiji dešavao se i sastanak premijera Zeničko-dobojskog kantona Miralema Galijaševića, gradonačelnika Zenice Husejina Smajlovića i ambasadora Republike Turske u BiH Cihada Erginaya tokom kojeg je izražena zahvalnost na dobrodošlici, ali i poručeno da je Turska uvijek uz BiH. Također, čestitano je na formiranju vlasti.
Gradonačelnik Zenice, Husejin Smajlović je kazao da je velika čast što je ambasador odlučio posjetiti grad Zenicu.
„Upoznali smo se i o principima pomoći privrednicima kreditnom linijom od 50 miliona eura, koju je turska vlada stavila na raspolaganje“, kazao je Smajlović.
Osim toga, govorilo se i o posjeti predsjednika Turske, Recepa Tayypa Erdogana Bosni i Hercegovini, a ambasador Turske Erginay je kazao da je samim formiranjem vlasti stvorena mogućnost međunarodnih posjeta, ali da je rano govoriti o preciznijim datumima.
Erginay je sa svojom delegacijom posjetio i Zeničko muftijstvo gdje je upoznat sa aktivnostima te institucije, a upriličena je i posjeta Univerzitetu u Zenici i gradskoj areni.
Turbulentno je političko unutarstranačko vrijeme. Nema se vremena brinuti za ono zbog čega smo birali one koji čine vlast. Brinu se oni za svoje stranačke pozicije, redovne budžetske plate pa se tako nema vremena za redovne poslove. Ovi drugi također miljenici budžeta kada treba naplatiti kaznu za nepropisno parkiranje vrlo su ažurni, ali kada se treba baviti ozbiljnijim zadacima iz službe nekako se pogube u vremenu i prostoru ili službuju političkim lokalnim despotima.
U tom ambijentu najljepša ulica u Visokom koju svi zovemo Aleja biva zapuštena do te mjere da rupe na njoj izgledaju u najmanju ruku kao banjice za male bebe i kao takve su prevashodno idealne za nanošenje štete na automobilima vlasnika koji prilikom registracije vozila plaćaju i taksu za održavanje cesta, zatim su prilikom padavina idealne za prskanje slučajnih prolaznika i u konačnici su idealne za nove tendere gdje će izvođači radova uhljupskim pristupom rješavanja problema pokušati zaraditi više, opet na ovim koji glasaju i koje policija zapisuje za nepropisno parkiranje i čiju slobodu kretanja u Visokom nije u stanju da garantuje.
Međutim koga to sad briga, ima pametnijeg posla u ovom trenutku, treba sačuvati guzicu u budžetskom hladu vlastite stranke, a zatim iduće godine biti na listi da bi se kontinuitet života od poreznih obveznika nastavio. Koga još zanimaju rupe u nekakvoj Aleji osim ovih “negativaca” sa Visoko.co.ba.
Posmatrao sam ljude između kojih postoje sukobi interesa ili oštra nepodudarnost temperamenata ili netrpeljivost zbog razlike u pogledima i mišljenjima. Nepodnošljivost između njih raste i pretvara se vrlo često u duboku mržnju ili nešto što je tome sasvim slično. I kad nisu zajedno, oni misle jedni na druge, isto kao i oni koji se vole. Samo što kod njih misli idu u obrnutom pravcu. Svaka misao dodaje protivniku po jednu crtu koja je dostojna mržnje ili prezira ili pojačava već postojeću. Zbog toga takvi ljudi, kad se sastanu (a moraju se sastajati iz društvenih obzira, pa i iz neke nerazumljive potrebe), osjećaju se nelagodno i drže se neprirodno. Ne gledaju jedan drugom pravo u oči, a u govoru zamuckuju, jer (opet iz društvenih obzira) ne mogu da kažu jedan drugom ni stoti dio onoga što su u mislima već toliko puta izgovorili.
Bili smo „Tamni vilajet“, pa „Titanik“, a sad smo i „Prokleta avlija“ i to malo drugačija od one Andrićeve koja je bila naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospio fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske poslove.
Ta avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz avlije odlaze kući ili u zatvor. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište bez trave i s dva tri kržljava stabla. Po danu se zatvorenici šetaju po dvorištu, a po noći odlaze. Ali ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati. Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti.
Sve što očekujem je da vlast radi svoj posao za koji je odlično plaćena, ništa više
Visočko ludilo i razdražljivost moguće da dolaze od smradova za koje još nismo utvrdili da li su opasni po naše zdravlje, ali ono što je izvjesnije je svakako da ludilo i čudno ponašanje stanovnika Visokog prevashodno dolazi kao uzrok jako loše finansijske situacije, socijalnog statusa i materijalne neizvjesnosti koja ugrožava normalno funkcionisanje porodice i svakog pojedinca u jednoj jedinoj težnji da normalno živi. Nasuprot visočkoj zbilji stoji vlast, nemoćna i nedorasla da bi riješila postojeće loše stanje. U takvom ambijentu umjesto da se suoče sa stvarnošću i počnu ozbiljno da rade kako bi opravdali svoje visoke i redovne budžetske plate koje im isplaćujemo mi kao porezni obveznici, oni po vlastitom ubjeđenju izmišljaju neprijatelje, otvaraju frontove i vode nekakve ratove, a sve sa ciljem opravdavanja nerada protkanog čestim plaćenim turističkim putovanjima na račun poreznih obeznika.
Priznajem da je vrlo mudra i domišljata taktika onih koji su preuzeli prava i obaveze da se zovu vlašću u Visokom. Oni sa skromnijom pameću i padaju na folove jeftinih cirkuskih mađioničara koji nosaju zeca u šeširu i pokazuju zadivljenim masama koje padaju na priču da smo uradili više na promociji Bosne i Hercegovine, nego ministar vanjskih poslova ove zemlje. Možda to i jeste tako, ali zar mi nismo na izborima birali 25 vijećnika i novog načelnika/icu? Koliko znam na glasačkim listićima nije bila mogućnost da biramo nekog ambasadora!? Zna se kojim putem se dolazi i na to mjesto, i bio bih sretan da to bude neko iz Visokog, nije važno iz koje stranke. Međutim, mene kao stanovnika Visokog zanimaju neke druge lokalne stvari koje i jesu u domenu zakonodavne i izvršne vlasti, a to što se neko voli slikati i putovati po svijetu, to me i najmanje zanima, osobito ako putuje svojim, a ne budžetskim novcem. Sve što očekujem je da vlast radi svoj posao za koji je odlično plaćena, ništa više. Zanimaju me samo tačni i egzaktni podaci i rezultati tog rada, ne želim zamjene teze i prikrivanje stvarne istine putem familijarnih, budžetom finansiranih i stranačkih medija.
Visočki Copperfield je isuviše rano potrošio sve folove
Ne znaju visočki iluzionisti i uljepšivaći stvarnosti da je u ovoj zemlji i sam David Copperfield provaljen, njegovi folovi su izofirani u Zetri, nakon čega je rekao da više nikad neće doći u BiH. Teško je ovdje lagati i folirati, a mišljenja sam da je visočki Copperfield već isuviše rano potrošio sve folove i samo se nadam da neće pobjeći iz Visokog kao što je najpoznatiji iluzionista na svijetu pobjegao iz Sarajeva.
Jedan pametan čovjek sa kojim su me upoznali ovi koji su sadašnja SDA vlast rekao je jednom prilikom za aktuelnu situaciju: „Ništa ne brinite, mirno spavajte, za nekoliko godina vidjet ćete šta ste uradili“. Jedan drugi stranački lider i također iluzionista u nedavnom razgovoru mi reče: „Nema novinarstva u Visokom“. Možda mu je ova tvrdnja i tačna iz dva razloga. Prvo, jer postoje oni koji su se priklonuli i kojima se diktira šta i kako da rade, odnosno pišu i objavljuju. I drugo, za ozbiljno novinarstvo je preduslov da se neko ozbiljno bavi politikom, suprotno sadašnjem jednoumlju i idolopoklonstvu koje od onih koji slijede to jednoumlje pravi novinarske debile kakve nije teško prepoznati u Visokom.
Taktika u visočkih iluzionista nije loša, otprilike u definiciji izgleda ovako: Obećaj svima sve, poslije eliminiši ih što više možeš i to na način da su tobože oni nešto krivi. One koji su ti ostali, drži u neutralnoj poziciji, razvlači ih do sljedećih izbora, povremeno ih podstiči nečim, uvaži i drži u lažnoj nadi, pa ih iskoristi da upravo putem njih umanjiš kontraefekt prethodne mase koju nisi ispoštovao.
Ima smisla, nije ovo smislio glup čovjek, ovo su vještine prirodno inteligentnih ljudi, jaftinih švercera i trgovaca/piljara. Rutina je ovo stečena dugogodišnjim iskustvom u biznisu gdje su materijalni i lični interes iznad svega. Pozivanjem na vjeru i Boga, lažni patriotizam i uz doktrinu da cilj opravdava sredstva, jebe ti se što 80% Visočana strahuje kako će dočekati narednu godinu. Idejni tvorci svih visočkih podjela zamjenom teza o tome ko je zauvijek podijelio Visoko, na tobože one sa sela i one iz grada, u maloj varoši koja usput i nema status grada, svjesni da više nikad u sadašnjoj strukturi kakva jeste ne mogu pobijediti na izborima, u naumu pridobijanja povjerenja birača sa sela pokušavaju kao izvor ove infantilne podjele navesti Visoko.co.ba!? To naravno nije tačno, Visoko je trajno i nepovratno podijelila SDA i to treba svi da znaju! Jasna je bila politička i matematička računica te 2000-e godine tadašnjih prvaka SDA po kojoj SDP više nikad neće imati svog načelnika. I nisu pogriješili, samo što im sad više nije problem SDP koji i ne zaslužuje da ima bilo šta u vlasti dok ne počisti ispred svojih vrata, novi problem se zove SBB i A-SDA, stranke koje pretenduju na isto biračko tijelo kojeg je trostruko više od onih registrovanih u gradu i čije strukture u ovom trenutku su puno bliže selu i njegovim problemima. Treba konačno da se zna da je SDA dijelila nas 1990-e na komuniste i one koji dolaze naglo tobe. Zatim su nas u ratu dijelili na Muslimane, Srbe i Hrvate. A onda su nas iz političkog i izbornog interesa nakon poraza na lokalnim izborima 2000-e i prinudnih promjena u vlastitoj stranci, kada je Aziz Brotlija postao predsjednik i pomeo sve sa gradskim predznakom, počeli dijeliti na građane i seljake sa savršeno jasnim krajnjim ciljem da SDA nikad više ne izgubi na izborima uz uslov da u Izvršnom odboru sjedi više od osam podobnih koji dolaze iz vangradskog područja.
Muslimani klanjaju – balije klimaju
Njihova strategija je meni savršeno jasna. Što više podjela, što više različitih torova uz nedostatak komunikacije u konačnici rezultira da hipnotisana gomila fakat se divi zecu iz šešira na ovim nižerazrednim tribinama za ispiranje mozgova, a iluzionisti u takvom ambijentu imaju očišćen prostor za djelovanje i obraćunavanje sa vlastitom prošlošću i kompleksima tog vremena. Svrstavati Visoko.co.ba u bilo koji od torova, a pri tome znati kroz šta je sve ovaj medij prošao u zadnjih 15 godina koliko postoji, znači biti savršeno glup i politički nedorastao za bilo kakav ozbiljan razgovor pa i nesporazum. Samo su novinari ovog portala u proteklim godinama suprotno uvlakačima i dupeliscima ispravnost svojih stavova i izvještavanja dokazivali po sudovima, pa čak i vlastitim novcem plaćali cijenu svoje nezavisnosti. Ne prihvatamo nikakve podjele, to je nazadno i svojstveno samo malim ljudima i mahalašima uhljebljenim na budžetu ili u firmama samoproglašenih velikih lokalnih vođa.
Muslimani su obavezni pet puta dnevno obavljati namaz ili kako se kod nas kaže – klanjati. Dok su balije i balijski pihtijari, pripadnici i članovi stranaka sa bošnjačkim predznakom obavezni više puta dnevno ići na klimanje glavom svom šefu u „Prokletu avliju“ bila ona u Moštru, Gračanici, Visokom ili na Bucima. Razlika između pravog muslimana i balije je očigledna i ogromna. Muslimani klanjaju – balije klimaju.
Rekla-kazala u povjerenju
Nažalost, kao posljedicu sadašnje visočke „rekla-kazala politike u povjerenju“ imamo situaciju kakva jeste, a loša je u svim segmentima, počev od broja štandova na Visočkom ljetu koji je duplo manji nego prošle godine, do svakodnevnih otpuštanja radnika, užasnog stanja u trgovini, poniženom sportu… Tu negdje između se vrte ovi malograđani i idioti koji žive tuđe živote u nedostatku sopstvene priče. Bezlični jedni na druge liče u nadi da će stranka prepoznati njihovu potrebu za ulizivanjem kao ljubav prema ideji, a ne kao interes. Drski su to i uporni ljudi koji se nikad ne mogu popraviti u svojim manama i slabostima, jer oni, ne osjetivši nikad negativne posljedice svojih mana na sebi i ne primjećuju da ih imaju.
Glumac Edi Marfi dobiće najprestižniju američku nagradu za humor od Centra Džon Kenedi za scensku umjetnost (John F. Kennedy Center for the Performing Arts).
Ta insitucija je najavila danas da će 54-godišnji Marfi nagradu “Mark Tven za američki humor” dobiti 18. oktobra. Tom nagradom se odlikuju pojedinci za utjecaj u društvu kroz socijalno angažovane komentare i satiru u duhu pisca Marka Tvena.
Marfi se probio kao komićar 1980. godine kada se pridružio ekipi emisije “Saterdej najt lajv” (Saturday Night Live), poslije čega je uskoro zauzeo važno mjesto i u filmskoj industriji.
Kenedi centar je saopćio da je Marfi komercijalno najuspešniji afro-američki glumac u historiji filma.
Prethodna tri dobitnika nagrade “Mark Tven” su Džej Leno, Kerol Barnet i Elen Dedženeris. Pre toga su odlikovani i Ričard Prajor, Džonatan Vinters, Karl Rajner, Vupi Golberg, Bob Njuhart, Lili Tomlin, Lorn Majkls, Stivi Martin, Nil Sajmon, Bili Kristal, Džordž Karlin, Bil Kozbi, Tina Fej i Vil Farel.
