Na temelju izbora trinaest glazbenih novinara, koje je okupilo hrvatsko izdanje časopisa Rolling Stone, album “Odbrana i poslednji dani” beogradske grupe Idoli proglašen je najboljim diskografskih izdanjem s prostora bivše Jugoslavije od 1955. godine do danas.
U svom prvom specijalnom izdanju hrvatski Rolling Stone donosi top ljestvicu sto najboljih albuma, čiji je konačan odabir napravljen preklapanjem trinaest lista izbornika, bez uredničkih korekcija. Prvi od sto je drugi album Idola, objavljen je 1982. kojim je bend izašao iz vlastitih okvira otvoreno riskirajući tiraže, piše Rolling Stone, prenoseći komentar Vlade Divljana kako je ta ploča u širem kontekstu bila neka vrsta predskazanja raspada bivše države. S “Odbrane” se pamte pjesme “Kenozoik”, “Posljednji dani”, “Moja si”, “Rusija”, “Igrale se delije”.
Godinu dana ranije objavljen album njihovih sugrađana Šarla Akrobate, “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”, njihov prvi i jedini studijski album, na drugom je mjestu. Ocijenjen je kao jedan od najkreativnijih izdanja novog vala, a i danas je izvor inspiracije alternativnije nastrojenim glazbenicima.
Treće mjesto zauzeo je dvostruki album “Sunčana strana ulice” iz 1981. zagrebačke grupe Azra, snimljen samo pola godine od prvijenca, na kojemu se Branimir Johnny Štulić emocionalno razotkrio i dao nešto mekši zvuk. I oni koji nisu obožavatelji Azre prepoznat će pjesme s tog hit albuma, “Užas je moja furka”, “Fa-Fa-Fa” “Kad Miki kaže da se boji”, “Poljska u mome srcu”, “Karta za sreću”, “Odlazak u noć”, “Grad bez ljubavi”.
https://www.youtube.com/watch?v=y50kHZqY8ZA
Na sedmom mjestu je “Dok čekaš sabah sa šejtanom” Zabranjenog pušenja nastao 1985. u punom zamahu sarajevskih ‘novih primitivaca’, na osmom je Haustor s “Trećim svijetom” iz 1984., a na visokom, desetom mjestu ljestvice klasika regionalnog rocka je “S’ vetrom uz lice” Ekatarine Velike iz 1985.
https://www.youtube.com/watch?v=c9ziJVnetGE
Slijede “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac, “Nova iznenađenja za nova pokolenja” Discipline kičme, “Pokvarena mašta i prljave strasti” Riblje Čorbe, “Novo!Novo!Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi” grupe Film, “Bitanga i princeza” Bijelog dugmeta, “Goribor” istoimenog benda, “Ako ste slobodni večeras” Buldožera, “III” Partibrejkersa, “Pljuni istini u oči” Buldožera i “Vis Idoli” laureata ovog izbora.
Prije nekoliko sedmica govorili smo o tome kako je termin u tuzlanskom Mejdanu za utakmicu rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine protiv reprezentacije Bjelorusije, u okviru kvalifikacija za Europsko prvenstvo u rukometu 2016. godine, otkazan zbog Sajma Energa i kako je to idealna prilika koju Visoko treba da iskoristi, kako bi se ovakav jedan značajan događaj organizovao baš u našem gradu. Ipak, nezainteresovanost rukovodećih kadrova u KSC “Mladost” te ni najmanja reakcija na sve tekstove, koje je naš portal objavio, ukazuje na to kako grad rukometa zaista uništava sve svoje sportske potencijale i zbog toga reprezentacija svoje važne utakmice nikada neće igrati u Visokom, dok se svijest odgovornih ne promijeni.
Naime, jučer je iz Gradske Arene u Zenici potvrđeno kako će upravo oni biti domaćini rukometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine 11. juna, za utakmicu protiv reprezentacije Bjelorusije, koja je na programu od 20:15 sati. Ovo je još jedan od mnoštva primjera kako sport u našem gradu stagnira i kako se odgovorni za ovakvo stanje sporta u Visokom ne ponašaju baš odgovorno i ne iznalaze načina da loše stanje promijene. U prilog tome govori i činjenica kako su se čelni ljudi Gradske Arene u Zenici, a nakon obavještenja da je otkazano odigravanje utakmice u Mejdanu, potrudili da organizuju sastanak sa čelnicima rukometnog saveza i kako su u vrlo kratkom roku susretljivošću i dobrim menadžerskim sposobnostima uspjeli da u svoj grad dovedu reprezentaciju, koja će donijeti mnoštvo prihoda, od samih troškova koje reprezentacija snosi, pa do navijača i drugih prijatelja sporta koji će doći da pogledaju ovu važnu utakmicu.
Na kraju, još jednom se postavlja pitanje, koliko je ustvari logično da se jednoj takvoj upravi, nakon godina nezainteresovanosti u radu i nakon mnogobrojnih slučajeva u kojima su opstruirali visočke sportske kolektive, povjeri ne samo KSC “Mladost”, kao objekat čijim prihodima i rashodima upravljaju, nego im se u nadležnost i na upravljanje daje još jedan sportski objekat na području Visokog, a to je Gradski stadion Luke? Ovo je pitanje na koje će nezadovoljni građani Visokog, u svakodnevnim razgovorima dati mnoge negativna mišljenja o upravi KSC “Mladost”, iz kojih proizlazi odgovor da oni koji upravljaju sportom i sportskim objektima u Visokom baš i nisu zainteresovani da svoju situaciju promijene na bolje.
Obavještavamo sve zainteresovane da će se u srijedu, 22. 04. 2015. godine, u Gradskoj areni Zenica, sa početkom od 09:30 sati, održati Sajam zapošljavanja Zenica 2015. Sajam je namijenjen svim nezaposlenim osobama, studentima, maturantima, učenicima, ali i osobama koje žele promijeniti posao i graditi karijeru. Poslodavcima je ovo prilika da iskažu svoje kadrovske potrebe, jednostavno i brzo pronađu nove radnike, obave preliminarne razgovore ili dogovore o uslovima zapošljavanja na licu mjesta, predstave profil svoje kompanije, ostvare kontakte sa drugim poslodavcima i akterima na tržištu rada, te da se upoznaju sa stanjem na tržištu rada.
S druge strane, nezaposlenima je ovo prilika da ostvare direktan kontakt sa poslodavcima. Stoga je preporuka da razmislite šta znate, želite i možete raditi, pripremite svoj CV, te isti prilikom obilaska štandova i razgovora ciljano predajete poslodavcima za koje ste zainteresovani.
Na Sajmu će učešće uzeti preko 60 poslodavaca sa područja ZDK sa preko 1.000 prijavljenih slobodnih radnih mjesta.
Ovo je već peti Sajam zapošljavanja kojeg organizuje Služba za zapošljavanje ZDK, pa s pravom možemo reći da on polahko postaje i tradicija.
U okviru Sajma provesti će se dvije aktivnosti i to:
– Sajam na kome će biti izložene ponude za zapošljavanje;
– Okrugli stol, na kojem će aktivno učestvovati predstavnici ustanova, agencija i ministarstava koje su usko povezane sa problemima nezaposlenosti, te koje rade na implementaciji aktivnih mjera zapošljavanja;
Ciljevi Sajma zapošljavanja 2015 su:
1. Unapređenje saradnje između ključnih partnera na tržištu rada;
2. Aktualiziranje i sagledavanje problematike nezaposlenosti;
3. Podizanje svijesti kod nezaposlenih osoba o neophodnosti aktivnog uključivanja u traženje posla;
Polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i minutom šutnje, na mezarju Kovači jučer je obilježena 23. godišnjica Armije RBiH i deseta godina od osnivanja Oružanih snaga BiH. Svečanom obilježavanju prisustvovale su brojne delegacije, predstavnici Udruženja i 2. pješadijski rendžerski puk Oružanih snaga BiH. 15.april, Dan armije Republike BiH i ove godine će biti proslavljen na prigodan način među svim ostalim bh.patriotama. Ovo je sigurno jedan od najbitnijih datuma u novijoj historiji naše zemlje, a povodom Dana armije, o ovom datumu smo razgovarali i sa Adnanom Delićem, sinom rahmetli generala Armije RBiH Rasima Delića.
– 15. april je za sve patriote Bosne i Hercegovine, a posebno za ljude koji su u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine bili u Bosni i Hercegovini, sigurno jedan od najznačajnijih datuma u bliskoj bosanskohercegovačkoj historiji. Za mene, kao sina armijskog generala i komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine dr. Rasima Delića, ovaj datum predstavlja dan kada su mi podijeljena osjećanja. Prvo, na ovaj datum osjećam ponos, inat i želju da iz godine u godinu dan Armije Republike Bosne i Hercegovine bude datum kada će sve patriote slaviti isti, obilježiti ga na adekvatan način i svakako ne dopustiti da vrijeme i zaborav dovedu do slabljenja osjećaja prema ovom danu. S druge strane, na ovaj dan osjećam i neizmjernu tugu jer moj rahmetli otac više nije sa nama, kao i mnogi šehidi, oficiri i patrioti ove zemlje koji su svoj život ugradili u temelje Bosne i Hercegovine. Tužan sam jer ovaj dan ne možemo zajedno proslavljati. – kazao nam je Adnan Delić.
Armija Republike Bosne i Hercegovine (Armija RBiH ili ARBiH) je bila zvanična oružana snaga Republike Bosne i Hercegovine za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Armija RBiH je osnovana 15. aprila 1992. što se slavi kao Dan armije. Armija je nakon Daytonskog sporazuma definisana kao bošnjačka komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme odbrane transformisana je u Bosanske rendžere, jednu od tri brigade u sastavu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
“JA SAM BOSNA, to je sve što je potrebno da se o meni zna. Mladi sam porod moje majke Bosne, imam 23 godine i satkana sam od svega što se kroz nju prolomilo, generacijama unazad.”
Volim je tako, što, kada udišem zrak, udišem i miris napora i znoja našeg naroda, koji se trudio da je brani, da je čuva, da je hrani svojom suzom i hrani se njenim plodovima, zauzvrat.
Volim je tako, da kada gledam njene krajolike, pustim srcu, da se pusti s njim u takt, da doda muziku tišini koja me ispunjava, da uprati žubor potoka i s njime se stopi, da uprati kuckanje djetlića o drvo napojeno ljubavlju zemlje Majke Bosne, koja ga hrani, da uprati to kuckanje, i s njime postane jedno.
Volim je tako, što sam ono što jesam, gdje god da kročim.
Što govorim, ovaj, tako divan i zvučan, s osjećanjima stopljen, jezik bosanski, gdje svaka riječ govori ovo što označava. Kada kažem, ljubav, tačno mogu da je osjetim kako mi kola krvotokom, kako mi ispunjava ćelije, i kako iz mene isijava, slijevajući se, kao riječ, sa usana. LJ U B A V. Tako mekano, tako nježno, tako blago spravljena riječ.
Što sam, gdje god da krenem, ja, odražavam ovo u šta sam, do sada, bila uronjena, ovu našu gostoljubljivost, ovu našu ljubaznost, ovu srdačnost, otvorenost, ovo naše, nasmijano lice i ispruženu ruku, koja još sa stećaka prvih, maše i ovu drugu, koja na grudima stoji.
Što sam, gdje god krenem, ja, satkana od ove naše snage, ovog našeg inatli prkosa i što kročim, svim predjelima, kao da su moji, jer, othranjena na ljubavi koju je moj otac imao, kada je išao da je brani, ja volim što jesam, i volim što, voleći sebe, mogu svugdje da nosim dom, gdje god da pođem, i da dom dajem svima koji mi se zagledaju u oči.
Bosna se kroz oči slivala u moje srce, u moju dušu, u moj krvotok.
Bosna je kroz dodir vlati trave, kroz cvrkut ptica, kroz prkos planina, utisnuta dodirom u mene.
Jer Bosna je, kroz osmijeh blagih lica, kroz učenje o tome kakva trebam biti, jednom kad mognem sama da odlučujem, kroz moju uhvaćenost u ovaj mentalitet, urezana u moj um.
Volim je tako, što rado u njoj slušam. Što slušam o njenoj hrabroj historiji, o njenoj borbi za opstanak, što je gledam, zgaženu, nemoćnu, kako se ponovo podiže i hrabro korača naprijed.
Vidim ja i ovu Bosnu, ovu siromašnu, nezaposlenu, rastrganu, rastrzanu, ovu Bosnu gladnu i bosu, ovu Bosnu, situ svega toga nabrojanog, ovu pokunjenu, koja hramlje, i ide, ide naprijed. Ovu, koja svakim danom izvozi svoje mlade, u neka druga, u njihovim očima bolja jutra, u neke druge, za njih nepoznate okolnosti. Vidjela sam i onaj bunt u očima istih, kada su paljene vlade. Vidjela sam i ono povlačenje iz bunta. I one radnike, njih pet, koji su nastavljali da se bore idalje, gluhi za odbijanja, kao što su drugi nijemi za njih i njihovu bol.
Vidjela sam, ono naučeno, Šuti i trpi. Vidjela sam, ono naučeno, Šta mogu ja sam, protiv sviju njih. Vidjela i ono, Nemam vezu, pa nemam ni posla, i ono Mi smo ipak nešto stekli, a šta ćete vi, djeco?
Vidjela sam fakultete u kojima pričaju o kritičkom mišljenju, a guše ga, u kome traže od nas da govorimo, a ne žele to, u kojima je bitno samo znati ono što se od tebe traži.
Vidjela sam ljude, koji imaju žara, koji nemaju para, koji imaju dara. Ljude, koji nisu prosjek. A koji su strpani u prosjek. Ljude, koji su samo broj indexa. A koji su mnogo više od toga.
Vidim ja i ovu Bosnu, koju dijele na dva entiteta. Koju su razgraničili lažnom linijom, koju poštuju i oni s jedne i s druge strane iste. Koji, kažu, ovo smo mi, a ovo su oni. Onu Bosnu, kojoj je oduzeta zastava, na kojoj je ljiljan, i na kojoj je utkana historija njena odvažna, i data joj je neka zastava koja sa njom samom nema nikakve povezanosti. Zastava, koja stoji nad tom linijom podjele. I ljude, koji su nam ih dali, i liniju, i zastavu, i pitaju se, zašto ne živimo kao jedno? Zašto se nazivamo ovima i onima, a oni, ONI su nas nazvali Ovima i Onima. Gledaju i isčuđavaju se sami nad onim što su Oni stvorili. To su jedini oni, koje ja znam. Oni, koji nisu odavdje potekli, koji nisu ovdje prve ožiljke zaradili, oni koji se nisu od kamena i krša nahranili, oni koji nikada nisu osjetili ljubav koja kuca u prsima jednog oca, koji ide da brani ono jedino što je njegovo.
To su jedini Oni. A mi svi koji živimo u zemlji, s razlogom u obliku srca, mi smo JEDNO. Samo što nam nameću da vidimo tu liniju time što je ne miču. Time što nam ne daju da je brišemo. Time što nam ne daju da se prekrijemo ljiljanima, i da slobodno kročimo.
Vidim ja ovu Bosnu, koja sada grca, do grla u mulju i blatu, do grla u gorčini i jadu, Bosnu, u kojoj su krenuli svi iz svih dijelova, da pomognu svima iz svih dijelova kao brat bratu. Što i jesmo. I do sada jesmo, samo što stalno oko toga prave senzaciju mediji. Sad kao odjednom, ispada, da je tek u ovom bolu koji nas snašao, napokon Ovaj i Onaj jedan za drugog ruku našao?
Eh, moja naivni svijete. Mi tako živimo, samo što ti to ne želiš da vidiš, dok težiš da podebljavaš onu liniju, koja NAS dijeli. I vraćate nas, vraćate, vraćate, na naša imena. A mi BOSNA.
Vidim ja ovu Bosnu, i volim je. Opet je volim, jer je, kao ništa drugo na svijetu, moja, i ja sam njena sva. Ona je s razlogom u obliku srca. Ona je s razlogom predstavljena tim čovječuljkom koji pozdravlja sa rukom preko srca.
Znate kako ja volim Bosnu. Volim je tako što ću biti ja. Što ću je živjeti. Tako što ću, gdje god pošla, u sebi nositi jedini dom koji znam. I svako, ko me pogleda u oči, vidjet će mir. I svako ko me pogleda u oči, moći će da kroči u dom u koji je uvijek pozvan.
Bilo je to prije nekih desetak godina. Uobičajen dan visočkog studenta elektrotehnike. Ustajanje u 6:30, topli doručak koji je spremila majka, penzionerka sa zagarantovanom najnižom penzijom. U 7 sati užurbanim koracima put visočke petlje na „Stop“, tako smo zvali ono mjesto na raskrsnici ili ti semaforima, kojim će obavezno proći merhametli visočki vozači koji rade u Sarajevu ili zbog nekog drugog razloga voze put Sarajeva.
Na „Stopu“ se znaju nepisana pravila, red je pustiti one što su prije tebe stigli i duže stoje da prije sjedu u auto, red je biti kavalir i pustiti studenticu (jaranicu, koleginicu, trebu), osim ako neko ko te dobro poznaje nije stao samo radi tebe. U tom slučaju sjedaš i zoveš još raje, ako ima mjesta. Naravno, uvijek je bilo onih koji ta pravila nisu poštovali, to su bili regularni šupci koji su uskakali preko reda. Jedan od takvih bio je i Benja. Ako je Benja na „Stopu“ ili mu se približava, onda si popušio.
Osnovni razlog stopiranja jeste da se što jeftinije prebaciš do fakulteta i nazad, uštediš za sendvič i kafu, a nemalo puta se znalo otići na fakultet i vratiti kući bez po’ marke u džepu. Uvijek sam se čudio onim studentima koji su imali automobile i vozačku dozvolu i čiji su roditelji dobrostojeći (u Visokom se bar to jasno zna), a koji su bili redovni stoperi. Pravili su gužvu, konkurenciju i otežavali sitnoj buraniji ionako težak studentsko-stoperski život. Nebrojeno puta se znalo desiti da sam stopirao i po nekoliko sati, posebno u povratku. U povratku se stopiralo na Ciglanama, nešto niže nadvožnjaka. Stojeći tako puna dva sata sa još jednim studentom-stoperom Žerom, desi se da nam auto stade, ali nama ispred nosa se u njega ukrcaše dvije djevojke koje su tek stigle. Vrata automobila se zatvoriše i one se odvezoše, a ja sa nevjericom pogledam u Žeru. On se samo osmjehnu i reče: „Šta'š jarane, ne možeš ti tuđu nafaku ustopat.“
Jednom prilikom mi je jedna prijateljica koja je redovno vozarila autobusom u Sarajevo rekla kako ona nikada ne bi stopirala jer je stopiranje za nju isto što i prosjačenje. Sad, kad se svega sjetim, ispade kako sam i prosjačio da bih završio fakultet.
I zašto sve ovo pišem?
Studiranje nije samo učenje i polaganje ispita da bi se stekla diploma i akademsko zvanje. To je posebno životno razdoblje u kojem se stiču različita iskustva, formiraju različita mišljenja i stavovi, izgrađuje i podešava osobnost, razbijaju ali i stvaraju stereotipi i predrasude.
Jedan se stereotip, kojeg se i danas ne mogu kutarisati, zametnuo, izrastao, razvio i duboko ukorijenio. Da bi se nešto zametnulo, izraslo, razvilo i ukorijenilo, za to su potrebni uslovi, oni uslovi koji pogoduju čitavom tom evolucijskom procesu. Takvi su se uslovi stvorili i održali u mom višegodišnjem stečenom iskustvu studenta-stopera.
Ima jedno selo pored Visokog, posebno selo. Drugačije od drugih sela. To selo će o sebi misliti da je grad iako je selo pored varoši, pored čaršije. Dakle nije selo pored grada, nego pored čaršije, pored Visokog. To selo ima školski kompleks, ima vlastiti medžlis, ima čestitih ljudi, ima poznatih ljudi, ima onih što su htjeli da budu prvaci i bili su prvaci, predvodnici. Iz tog sela nam je i bivši reis kojeg sam se nakon pregledanog intervjua (link:http://www.slobodnaevropa.org/content/ceric_protiv_bosnjaka_se_vodi_psiholoski_rat/24494203.html) odrekao. Ne bih mogao sam sebi okabuliti da me predvodi čovjek koji se onako izražava i odnosi prema drugima, u ovom slučaju prema jednoj novinarki, pa tamam da je sve što kaže čista istina, a da je ona, novinarka, najgori din dušman. Isti onaj čije će ime stajati pored kvadratića na glasačkom listu za predsjedništvo ove, jedine nam, jadne države. O tom selu, tačnije o ljudima, nekim ljudima, se u meni formirao stereotip, mišljenje, predrasuda, a stereotip, mišljenje i predrasuda ne moraju biti istine, ne moraju biti tačni i uglavnom nisu tačni; ili možda jesu…?
Helem, desilo mi se više puta, a jedan posebno pamtim
Stopiram ja tako nekih dobrih sat vremena niže nadvožnjaka na Ciglanama. Popodnevni sat. Oblačan je dan, ali bez kiše. Umoran od višesatnih predavanja i vježbi, što auditornih što laboratorijskih. U džepu mi tri marke, one papirne, zelene, uredno složene i čuvane za zadnji autobus. Tad je karta od Ciglana do Visokog koštala upravo te tri marke. Konvertibilne. Približava se sivi Golf, dvojka, troja vrata. Za volanom dedo, a na glavi mu nakrivljena francuzica, znam ga iz viđenja, prodaje na pijaci. Iz istog je pomenutog sela ko i naš bivši reis, predsjednički kandidat. Stade nešto malo poviš mene i ja instiktivno krenem ka njemu. Otvorim vrata, pozdravim i provirim unutra. Zadnja klupa oborena, na njoj pola vreće kupusa. Svuda okolo grumenčići suhe zemlje i prašina. Miris ustajalog povrća. Kaže dedo da uđem i sjedem „pozadi“. Povučem ručicu na prednjem sjedištu i nagnem ga naprijed te se uvučem istovremeno za sobom zatvarajući vrata i sjedem otraga na onu prljavu oborenu klupu pored pola vreće kupusa. On pripali cigaru i prije nego li ubaci u prvu brzinu značajno, kao da polaže zakletvu, reče: „Momak, do Visokog ti je tri marke“.
Onako iznanađen, uvrijeđen i ljut na samog sebe jer mu nisam odmah dobro ocijenio čehru, a mnogima se na čehri vidi sve (ko su, šta su, kakvi su i otkud su – znam takvih nekoliko, iz istog su sela), dohvatim ručicu na sjedištu ispred, te gurajući naslon naprijed i otvarajući vrata rekoh: „Neka, hvala. Ja da imam pare vozio bih se sa ljudima, a ne sa kupusom“.
Sjećam se kako sam tad pomislio da uvijek može biti gore. Od višesatnog stopiranja gore je provesti jednu minutu sa onom ljudskom nesortom za koje bi naši stari rekli: „Taj što bi posr'o – to bi poj'o“.
I sad osjećam nelagodu i krivicu zbog činjenice da na osnovu njega i još nekoliko takvih iz istog sela, ja imam predrasude i u isti koš bacam sve ostale i one dobre i one što nit’ su dobri nit’ loši.
Ovih dana, kad svakakvo čeljade može biti kandidat (demokratsko pravo), često pomislim kako li nas drugi posmatraju i zbog demokratski izabranih nesorti o nama formiraju mišljenja, predrasude i naljepljuju nam stereotipe. Eto dokaza da bez obzira koliko nam je loše, uvijek sebi možemo servirati gore.
U trenutnoj, privredno-ekonomskoj situaciji na općini Visoko, nemoguće je govoriti o bilo kakvom progresu, ekonomskoj stabilnosti i perspektivi. Na radiju, televiziji, internetu i drugim sredstvima informisanja permanentno se govori o dolasku stranog kapitala, pokretanju proizvodnih pogona, dolasku investitora i još bezbroj šarenih laža koje jednostavno kupuju i troše vrijeme, već odavno staroj i prevarenoj radničkoj populaciji.
Mladi, kojima se “tepa” da su naša uzdanica i faktor na koji se računa u nekoj perspektivi, uljuljkani su slatkim pričama stranački orijentisanih roditelja (ne talasaj, lijepo ti je i ovako, šta ti fail – reci babi), bezbrižno očekujući svoj trenutak.
A vrijeme prolazi kao mutna voda i opet ništa.
Na svim dijelovima planete, kapital, odnosno investiciona ulaganja razvijenih svetskih kompanija u zemlje, regije, gradove i općine vrše samo u slučajevima: stabilne bezbjednosne situacije, mogućnosti komuniciranja sa ozbiljnim poslovnim partnerima, koji razumiju poslovnost, a ne prevaru. I još jedna od najvažnijih stvari za impresioniranje investitora je kompletnost i opremljenost objekata u kojima će se odgovarajuće radne, odnosno prizvodne aktivnosti odvijati.
Preslikano na visočku situaciju, sve ove kvalifikacije za ulaz investicija u našu općinu su već davno pokopane.
Proizvodni pogoni Livnice, Kovine, Vitexa, KTK-a, Uslužnih djelatnosti, Veleprometa, Zvijezde itd…, su već davno rasparćani, devastirani ili sumnjivo privatizirani. Da li slučajno ili namjerno? Sredstva za rad prodana u bezcijenje ili pretvorena u sekundarne sirovine i kao takva nepovratno uništena.
Dosadašnja strategija vodećih i pratećih političkih partija je bila, razbiti velike kompanije, ugušiti bilo kakvu proizvodnju ili aktivnost i učiniti ekonomsko zavisnim ogroman broj bivših uposlenika. Do danas u Visokom ta politika, odnosno strategija razvoja općine se može prepoznati.
Teorije o davanju podsticaja za formiranje malih poduzetničkih kompanija je samo još jedna prevara koja se servira naivnim vrijednim ljudima, koji, nadajući se poslovnom uspjehu, upadaju u mrežu smrtonosnih bankarskih kredita, općinskih administrativno – birokratskih gulikoža i kamatara. Efekt ovakvog poslovanja na zajednicu ravan je nuli, za poduzetnika tragedija. Visočka privreda nije “repa bez korijena”, što znači da je uvijek postojala tradicija proizvodnje artikala po kojima je Visoko kao grad bio prepoznatljiv. Formiranjem preduzeća, koja bi nastavila tradiciju proizvodnje i uposlila do 1500 radnika u svojim pogonima, je moguće. Samo u takvim jakim i snažnim koncernima moguće je ostvariti prava radnika, socijalnu zaštitu, formiranje fondova za pomoći itd.
Mala preduzeća, kao što sam već napisao, se ne mogu oduprijeti konkurenciji uvoza, ne mogu djelovati na zabranu uvoza artikala koji se nalaze u njihovim proizvodnim programima. Izloženi su stalnim reketiranjima inspekcijskih službi i finalno, radno osoblje je u stalnom strahu od gubljenja posla i permanentno je u nemilosti jednog čovjeka-poslodavca.
Za razliku od malih firmi ili kompanija, velike kompanije su profilisale njihove proizvodne programe i u tom smislu mogu da se pojave na trzištu sa finalnim prizvodom ili kompletom svojih proizvoda na svjetskom tržištu. Takve ozbiljno profilisane kompanije sigurno imaju veću mogućnost kreditiranja od strane banaka kao i uključivanja u saradnju sa drugim kompanijama istog ili sličnog proizvodnog programa u cilju postizanja zajedničkog interesa.
Najveća korist od takvih kompanija je ekonomska, socijalna i psihološka sigurnost budućih generacija. Sve je to egzistiralo do 90-ih godina, a onda su dolaskom “nove demokratske vlasti“ proizvodni kapaciteti i “stare dotrajale tehnologije” nepovratno uništene.
Kako popraviti stanje?
Prema mišljenju “visočkih dobročinitelja”, koji su ostavili pustoš iza sebe i okrenuli se vjeri, nema lijeka zadugo, a Boga mi, možda nikako. Sve je “karcenogeno” polako odumire. Poslije nas potop. Strategija visočke općine i briga oko zapošljavanja budućih radnika, koja je prezentirana u jednom od tekstova na ovom portalu vrlo me je razočarala i deprimirala, kao stratetigija budućnosti naše djece.
“Sad je ostalo još da se usaglase stavovi oko imovinsko-pravne oblasti i sklapanja ugovora, kako bi uskoro u Visokom zaista mogao zaživjeti jedan ovakav Centar što bi svakako bio pozitivan potez i šansa za mnoge potencijalne radnike koji bi prekvalifikacijom mogli do novih poslova u inostranstvu preko državne Agencije za zapošljavanje na čijem je čelu je Visočanin Adnan Delić”.
Ako sam dobro shvatio ovdje se govori o sljedećem:
-djeca su završila školu (srednju ili fakultet-nije bitno)
-uložena su velika sredstva u njihovu edukaciju od strane roditelja
-ne mogu da nađu posao (u prijevodu: ne mogu roditelji više da plate koliko košta radno mjesto ili nisu u stranci)
-odlaze u Centar za prekvalifikaciju (zanimanja nisu navedena u koja će se prekfalificirati, pretpostavka: zidar, tesar, armirač, monter, varilac itd…, pošto je već Zapad zasićen stručnjaka sa poznavanjem rada na računaru)
-zatim se čeka na poziv “odozgo”, spakuje se zahtjevana količina “glava”, završi transport na lice mjesta i već je “meso” u mašini. Povratka nema.
Prema iskustvima “Zapada” 80 % sredstava se ulaže u opremu, a gotovo samo 10% na objekte. Što znači da se postojeći objekti, koji su opremljeni energijom, mokrim čvorovima i drugim elementarnim stvarima, koriste za proizvodnju, edukaciju itd.
Moja preporuka je:
Koristiti postojeće već izgrađene jedinice koje se nalaze u bivšim tvornicama Vitexa, Uslužnih djelatnosti, IGM-a, KTK-a, opremiti ih sa modernim i savremenim mašinama koje na svjetskom tržištu nisu skupe (govorim o tipično namjenskim mašinama kao npr. mašine za obnavljanje textilne industrije kao što je bio Vitex, CNC mašine za obradu metala, tradicija Kovine, mašine za obradu kože…).
Oživljavanje ovih tradicionalnih proizvodnih procesa u visočkoj općini otvara se mogućnost dolaska respektabilnih kompanija kojima bi navedeni proizvodni pogoni, koji su već sazreli u kadrovskom i tehničkom pogledu, mogli biti vrlo pouzdani kooperanti. Rezultat ovakve strategije je zapošljavanje minimum 500- 1000 mladih radnika u svaki od ovih pogona što bi u vrlo skoroj budućnosti ekonomski ojačalo lokalnu zajednicu. Svakako ovo predstavlja jedan ozbiljan proces kojeg mogu izvesti samo neke nove partije, oslobođene pravila “gdje sam ja tu”, ljudi koji znaju motivisati svojim poštenjem i povjerenjem.
Ponavljam, za budžet koji se nudi, može se mnogo toga učiniti, a vjera u generacije koje izlaze iz srednjih škola i fakulteta je sigurna garancija uspjeha. Ako gotovo svaki drugi srednjoškolac govori i piše jedan od stranih jezika, što nije privilegija trenutnog rukovodećeg kadra, onda možemo slobodno reći da u povezanosti nas i ostatka svijeta, u cilju ostvarivanja poslovnih veza, nema nikakvih problema.
Za svaki bitan praznik, kao i sada za vrijeme svjetskog prvenstva, izlozi, balkoni i auta okićeni su našim državnim zastavama. Čovjek ne može da ne primijeti da su mnoge od njih okačene naopačke. Čak i na državnim institucijama nađe se po koja plavo-žuta obrnuto okačena.
Na tv prilozima novinari drže zastavu svoje države obrnuto, a o stadionima da ne pričam. Ne znam da li to ljudi uopšte vide, ali trokut na našoj zastavi predstavlja BiH, tako da bi zastava trebalo da bude okrenuta kao što je i naša država na geografskoj karti. Okrenuti zastavu naopačke nije samo znak nepismenosti i nekulture, nego se smatra napadom na suverenitet jedne države.
To vam dođe isto kao i kada bi zapalili nečiju zastavu, a u nekim državama za to se ide direktno u zatvor. Držanje državne zastave naopačke možemo protumačiti i kao neidentificiranje ljudi sa istom. Tako ni meni dan danas nije jasno šta predstavljaju zvjezdice na našoj zastavi?
Ok, vjerovatno simboliziraju neki naš evropski put, ali veze sa Bosnom i Hercegovinom baš i nemaju. Da ih je, recimo, tri, mogli bi reći da stoje za naše konstitutivne narode, ali ovako mislim da je naša zastava nedorečena. Jedna zvjezdica na dnu zastave je čak prepolovljena?
Nikada, recimo, nismo vidjeli da je neko ljiljane okrenuo naopačke, što je druga tema ove kolumne. Mnogi naši navijači otvoreno ne priznaju „novokomponovanu plavo-žutu“ i na stadione idu isključivo sa zlatnim ljiljanima.
Grb sa šest ljiljana, doduše u malo drugačijem obliku, potiče iz vremena bosanskog kralja Tvrtka. Mnogi to ne znaju, ali upravo sa tom zastavom se kralj Tvrtko zajedno sa Srbima borio protiv Turaka na Kosovu. Kasnije, u devedesetim, taj grb je postao prva zastava nezavisne Bosne i Hercegovine i mogli smo ga vidjeti na uniformama Armije BiH. Zbog toga, sasvim je logično da ljiljani izazivaju animozitet i odbojnost kod Srba i Hrvata, te njihovi političari često potežu za tim argumentom kada se pravdaju zašto ne navijaju za BiH. Jasno je da bi političar kao što je Dodik uvijek našao neki razlog i učinio sve da ne dođe do izgradnje međusobnog povjerenja u BiH, te njemu ne treba pridavati posebnu pažnju. Ali bi se ipak svi trebali zapitati, kako se osjećaju Stevanović i Vranješ kada na tribinama vide ljiljane.
Vjerujem da svaki „nebošnjak“ koji igra za BiH i danas osjeća određeni pritisak u svojim sredinama i društvu, i možemo samo zamisliti prozivke koje čuje u svom gradu ili komšiluku. Vjerovatno su ljiljani i pjevanje „Jedne jedine“ glavni razlog zašto reprezentacija BiH u RS-u ima manji broj simpatizera.
No, kolike su zaista šanse da se svi mi odreknemo naših, kako ih nazivaju, „ratnih zastava“? Jer ukoliko bi odlučili da stare zastave stavimo u muzej, onda bi to trebali učiniti svi, a ne samo jedna strana. Zato, taj argument srpskih političara smatram licemjernim. Jer oni bi da Bošnjaci sklone ljiljane, a na svakoj većoj raskrsnici u RS-u visi trobojka, koja je, baš kao i ljiljani, bila ratna zastava. Evo ja ću vam reći moj stav, i biću iskren, jer i na mojim kolima se viore ljiljani. Šanse da se ja odrekenem ljiljana su nikakve. A vjerujem da tako razmišlja većina Bošnjaka, ali i većina Srba i Hrvata kada su u pitanju njihove zastave.
Ako, dakle, prihvatimo činjenicu da nijedan od naših naroda nije spreman da se odrekne svoje zastave, trebamo razmatrati druge alternative.
Zašto, recimo, Hrvati i Srbi koji žive u BiH ne bi za nju navijali sa svojim obilježjima? Slična situacija se desila na rukometnoj utakmici u Vitezu. Što je na prvu mnogima izgledalo kao provokacija, da bi se kasnije ispostavilo, kako su to sami navijači u hrvatskim dresovima objasnili, da je to bio patriotski čin. Isto bi važilo i za Srbe iz BiH. Jer ako Stevanović može u Zenici igrati dok se na tribini viore ljiljani, onda, što se mene tiče, može i nakon što da gol za BiH dići i tri prsta. Zvuči ludo, ali kada malo bolje razmislimo, zašto da ne? Srbi i Hrvati su dio BiH i samim tim su njihovi simboli i zastave naše, tj. bosanske.
Drugi scenarij, možda malo realniji, bio bi da se uradi redizajn naše plavo-žute zastave koji bi sadržavao sva tri grba naših naroda. Da se odbace te polovične zvjezdice koje su nam nacrtali u Briselu, da mi sjednemo za stol i dogovorimo bolje rješenje. Vjerujem da bi se sa takvom zastavom identificiralo puno više građana iz cijele BiH i da nju na stadionima, zgradama i izlozima ne bi niko okačio naopačke!
Javna je tajna da je u Visokom uništeno sve i da je rat nekome bio veliki brat… i sve ono metropolski od pojma visočko samljeveno je unepovrat od strane samih Visočana, samozvanih minderaša što napuniše hazne i za svoju unučad i danas k'o miševi tek ponekad provozaju nos visočkim sokacima. Istina, nažalost, sve je propalo, osim nekolicine bljedunjavih tačkica koje možemo nabrojati na prste jedne osakaćene ruke.
Kao ljudi koji volimo ovaj grad i svjesno dišemo punim plućima visočki zrak, iako je zagađen parazitima više nego ikada…, skidamo kapu recimo, načinu na koji je provedena privatizacija jedinog opekarskog proizvođača u Visočana. Iako će sada pojedini čitaoci ovih redova mahalski reći „eh, lahko je onom direktoru koji hoće da poklopi sve“. Eh, da je bogd'o taj direktor „poklopio sve“, sada bi imali blještavilo na mjestu nekadašnje nadaleko poznate robne kuće, uređeno stambeno naselje na Ciglanama, jedan od najboljih restorana na krovu zgrade „Velepromet-holding“-a. Ovako, lomimo noge tapkajući u mraku… moleći Boga da ugledamo za svoga jadnog života i tračak svjetlosti koja će obasjati naša blijeda lica. Pomislim, „nekada je pametnom i išaret dosta“, al’ pametni kao da su već davno iz ove čaršije pobjegli glavom bez obzira.
Ima u Visokom i nekolicina ljudi koji privređuju, vrte posao i upošljavaju, ali ako i dalje ostanu na suprotnoj (neistomišljeničkoj strani aktuelnog trenutka) uskoro će se koprcati u ovom nazovi visočkom privrednom ambijentu, k'o na suhom riba. Sreća u nesreći pa se ova zelenaška struktura toliko zaokupila farbanjem u neprirodno crvenu boju, da i ne vidi dalje od svoga nosa. Pa, kad bude potukla skrhat će i ono malo svog vidljivog i nekada obećavajućeg lica.
Visočani, muči me isto ono što i onu skrivenu većinu koja ne pohodi vazalske skupove mašući tuđinskim tkaninama i to onih koji nekada davno htjedoše da crvenilom preliju ove naše časne zlatne bosanske ljiljane.
Ostario je visočki običaj, pod ćilim guranje vlastitih problema. Tako radimo od kako je ovaj svijet napustio Mulo Hodžić, otkako rahmetli Kenan Jusufbašić nije načelnik općine, otkako radnici „KTK“, „Velepromet“-a i „Vitex“-a u nepravdi utihnuše, otkako se izmjeniše redovi onih koji srcem i dušom disaše zrak koji se visočkim zove… otkako „dođoše divlji i istjeraše pitome“. Odavno je nestalo visprenosti u Visočana i trgovačke okretljivosti. Ta okretljivost i više nego dobro se oslikava u izgledu visočkog vašara na kojem su najsloženiji predmeti na prodaju gaće i potkošulja. Svaki trgovački gen izgubi se u sablasnim hodnicima u ogoljeloj čeličnoj konstrukciji spaljene „Veme“, u kurvanjski raspodatim halama tekstilne i kožarske industrije. Mnogo šta od prijeratnog blještavila u Visokom ugasilo se, a mnogo šta danas opasano je primitivizmom i golim papanlukom.
Nekada je Visočanima bilo normalno biti okružen zelenilom i cvijećem, imati ocrtane pješačke prijelaze, gledati djecu kako iz Luka u školu nasmijani hode, imati savjesne prosvjetne radnike koji su i po deceniju i po čekali da iz manjih nazovi seoskih škola pređu učiti djecu u nazovi gradske škole, gledati roditelje sretne dok ujutro raspjevani u šest već staju za radne mašine, parkirati automobile na parkingu i omogućiti pješacima da bezbjedno trotoarom hode, odlagati smeće u kante za otpatke, čuvati društveno kao da je vlastito, učiti doseljenike na životne stoljetne strandarde čaršije… imati razumijevanje za bicikliste, pomagati starijima dok ulicu prelaze i pozdravljati komšije…
A danas, danas je samozvanoj bošnjačkoj visočkoj eliti, koja se tobože iščupa iz ralja različitosti visočke čaršije, normalno gledati u zapuštene čaršijske ulaze, u pješačke blijede zebre koje kao da se utrkuju kako pobjeći sa ceste, u udarne rupe zakrpljene asfaltom kao da su ga muhe igrajući kolo nabijale, u djecu kako divljaju i sramote roditelje, omladinu kako urinira po studentskim prostorijama, dok samo za smisao novca iz općinskog budžeta projekte pišu, a roditelji zaluđeni bahatošću i arivizmom i uporno takvu djecu upisuju u gimnaziju, školsku ustanovu koja nekada pojam u visočkom školstvu bijaše ili na fakultete po Kiseljaku, Vitezu, Travniku, zaobilazeći tako sarajevske, a policija živi kao da ništa njena nadležnost nije… želim da griješim da umrlo je sve što istinski visočko je.
„O svemogući milostivi Bože, ukloni samodopadljive i samosveznajuće lider(ic)e, povrati radništvo i ljubav u Visočane, učini da poganluk oko nas i iz nas isčezne… o Bože, učini da ljubav prema ovoj čaršiji, koljevki države Bosne, i autohtonom Bošnjaku zagrli sve duše i u njima kucajuće bosansko srce… o Bože, neka naše postane vodilja u bolje, neka tuđe ostane kod svoje kuće… o svemogući milostivi Bože, učini da se povrati duboki dah u naše žile, dah zraka visočkog koji vijekovima grijaše nebo ponad visočke doline.“
Prije nekoliko godina pisao sam jedan tekst o situaciji u tadašnjim nosiocima visočke privrede i o onima koji su to bili prije njih, odnosno o tome šta bi se moglo desiti u bliskoj budućnosti, ali sve kroz priče i životne situacije sa kojima se susreću radnici, koji su i u jednoj i u drugoj pa i u trećoj priči prevarena i izamanipulisana strana od koje vlasnici/kapitalisti uzimaju sve, a daju tako malo kroz sumnjive ugovore o radu, minimalce i druge zakonske olakšice koje mladim ljudima na početku radne karijere ne znače ništa, jer je važno imati posao pa kakav god bilo, međutim nakon godina provedenih u nekoj firmi u slučaju otkaza ili povrede na radu ti ljudi tek shvate da nemaju ništa. Pričajući tako o Preventu jedan prijatelj je njihovo prisustvo u Visokom okarakterisao kao “invaziju skakavaca”, dođu, obrste sve što ima i kada nestane onoga što ih zanima jednostavno samo odu ostavljajući iza sebe pustoš.
Visoko = Slovenj Gradec
Visoko bi uskoro moglo postati novi Slovenj Gradec. To je isti onaj grad u Sloveniji koji je također imao nekad uspješan rukometni klub koji se zvao RK Prevent Slovenj Gradec, igrali su oni i jednu prijateljsku utakmicu 1999.godine u Visokom sa RK Bosna kada je ta kompanija tek na mala vrata ulazila u Visoko, divili smo se njihovim dresovima, trenerkama, patikama i potajno se nadali kada dođu i uđu u Visoko da će i kod nas biti isto tako. I zaista u godinama koje su usljedile to se i desilo. Prevent je spasio Visoko na izdisaju, zaposlio i sa ulice pokupio na hiljade Visočana, mnogima obezbijedio kredite za stanove, kuće. auta … mnogi su prva radna iskustva stekli upravo u toj firmi, koja zapošljava najviše Visočana … Sve isto kao nekad u Slovenj Gradecu.
U međuvremenu taj Prevent u Sloveniji je proglasio stečaj, rukometni klub se vratio u rang gdje je i nekad bio, radnici su otpušteni, propali su, a bili su ponos Slovenije tog vremena, širili poslove od aerodroma Maribor do Brazila. Ovako se nekad u Sloveniji pisalo o Slovenj Gradecu:
Tovarne odpirali po vsej Evropi, zdaj jih prodaja stečajni upravitelj
Fantje iz Preventa, med katere kajpak ne spada 99 odstotkov zaposlenih, so živeli na veliki nogi, se okoli vozili z lastnim letalom king 200, vrednim današnjih pet milijonov evrov, ki ga je upravljal kar Zakeršnik, tovarne pa odpirali po vsej Evropi (po vsej Sloveniji, v Bosni, na Hrvaškem, v Romuniji, Španiji, Nemčiji) in celo v Braziliji. Kupili so tudi letališče v Mariboru, kar je bila poslovno tudi popolna brca v temo oziroma stran vržen denar, pa še kaj bi se našlo, in to doma in v tujini. Vse to je šlo k hudiču in vse to zdaj prodaja Preventov stečajni upravitelj Boris Kastivnik.
Ovaj tekst bi na neki način trebao biti upozorenje, apel, preventiva da se pripremimo za ono što slijedi ili eventualno da se ukaže onima koji to mogu da urade da se razgovara na relaciji Prevent – Visoko u interesu 2.000 zaposlenih sa kakvim takvim ugovorima, ali sa sigurnim platama. Treba da se razgovara o poslovnom ambijentu koji bi Visoko trebalo da obezbjedi Preventu da se polako ali sigurno ne seli iz Visokog prema Istočnoj Bosni. Ali treba da se razgovara otvoreno i o Preventovom otpadu koji ne znaju da riješe već godinama, statusu radnika i njihovim nesigurnim ugovorima o radu, menagerima iz Preventa koji zarad ličnog interesa prave smutnju na relaciji vlasnici kompanije – Visoko, a pri tome kradu od Preventa i pokreću privatne biznise srodne onome čime se Prevent bavi.
Sjebat ćemo ih
Naše informacije govore da će do kraja godine u nizu otpuštanja proteklih mjeseci biti otpušteno još 120 radnika. Lokacija Goruša u skoroj budućnosti “svjesno” treba biti ugašena, a sav posao bi trebao ići u Istočnu Bosnu. Razlog vrlo jednostavan. Ta je lokacija prva otvorena u BiH i postoji najduže, tu je zaposleno najviše ljudi koji imaju posljedice dugogodišnjeg rada pa su samim tim najviše i na bolovanju i tako malo “korisni” kompaniji.
Kako nadalje saznajemo trenutno za ovu lokaciju nema novog programa (tako u Preventu stručno zovu novi posao), a postojeći poslovi su na isteku i do Nove godine neće biti potrebe da ova lokacija broji više od 400 zaposlenih. Da bi jedna lokacija šivanja bila samoodrživa za dobre nove poslove tipa VW minimalno je potrebno 500 zaposlenih. Pitanje je zašto o ovome svjesnu šuti i “Srednji menagment”? Obični, pošteni radnici koji dolaze na svoje radno mjesto i odrađuju posao ove stvari, ne znaju, nema ni potrebe da znaju, imaju kredit, bore se za život i rješavaju svoje privatne probleme mimo kapija firme, ali bojim se da ih jedan dan kada krenu na posao čekaju zatvorena vrata. Sudbina ista onoj koja je dočekala radnike u Slovenj Gradecu, ali oni su bar bili zaštičeniji, jer je Slovenija puno ozbiljnija država sa ozbiljnijim zakonima koji štite prava radnika.
Sve ve vraća, sve se plaća, nama u Visokom nije svanulo dok se ljudima u Slovenj Gradecu nije smračilo, savremenici tog vremena 1998/99 sjećaju se odlazaka u Sloveniju utemeljitelja Preventa u Visokom i njihovih povrataka sa slovodobitnim rečenicama “Sjebat ćemo ih”. Identično toj situaciji danas postoje ljudi koji dolaze u Visoko iz Istočne Bosne i vraćaju se tamo sa konstatacijom kako će veliki dio proizvodnje i poslova iz Visokog prebaciti u mjesto svog zavičajnog odrastanja. Takvi se svjesno postavljaju na odgovorne funkcije, a Prevent svjesno bježi od problema iz Visokog uz infantilna objašnjenja sebi podobnim o tome kako imaju pritisak javnosti, politike, novinara … Istina je da oni ne žele i ne znaju da rješavaju nagomilane probleme sa otpadom, pravima radnika (Sindikat ne postoji), a posebno ovi novi menageri nisu baš najsposobniji da ugovore neki “novi program”.
Uloga Rašida Kalote
Teza novih menagera po kojima su Prevent “uništili” Visočani i nije najtačnija. Istina je negdje između. Da bi pravilno došli do nje treba znati i istražiti koga je to 2004.godine štitio Rašid Kalota i za koga je poturio svoja leđa nakon čega je dobio otkaz!? Sa ove vremenske distance vidimo da je Rašid Kalota bio puno bolji menager od postojećih danas, pitanje je zašto je te 2004.godine žrtvovao sebe i koga je zaštitio. Odnosno zašto je zaštitio one koji su se toliko osilili u tom vremenu da su počeli da kradu jedan od drugog, nije im bilo dovoljno što kradu od Preventa. Ko je radio u velikim kombinacijama i uzimao procente od domaćih dobavljača? Od te 2004.godine kreće sve naopako po Visoko i vlasnici prestaju da vjeruju domaćim menagerima i uvoze “strance” kojima Visoko znači obrnuto proporcionalno koliko nama u Visokom zneče sela i gradovi iz kojih oni dolaze. Visoko je izgubilo obraz i status zbog 200.000KM koje tadašnji menagment nije znao odbraniti pred Nadzornim odborom. Jeftina je bila priča da je to podijeljeno kao regres koji radnici naravno nikad nisu dobili. Ne bi loše bilo malo ispitati i ko je profitirao od Prevent Invest Fonda? Ko je sve to vodio i organizovao?
Međutim vratimo se mi u stvarnost, a stvarnost je da do Nove godine ako se izgubi posao sa Passatom, a to znači i nova otpuštanja u Prevent Leatheru, to je najmanje što nam treba u Visokom kakvo ono trenutno jeste. Pitanje je kako naći formulu i odbraniti se od toga da postanemo novi Slovenj Gradec?
