Home Blog Stranica 13150

Održana centralna svečanost obilježavanja 23. godišnjice od formiranja Armije RBiH

Uz prisustvo visokih vojnih i političkih zvaničnika, danas je u kasarni “Miralem Jugo” u Livču kod Mostara upriličena centralna svečanost obilježavanja 23. godišnjice formiranja Armije RBiH i 10. godišnjice formiranja Drugog pješadijskog (rendžerskog) puka Oružanih snaga BiH.

Dobrodošlicu prisutnima i čestitke u povodu obilježavanja značajnih godišnjica uputio je komandant Drugog pješadijskog puka OSBiH brigadir Ferid Mazalović, koji je istakao kako mu je neobično drago što se po prvi puta ova dva značajna datuma obilježavaju u prkosnoj Hercegovini koja je iznjedrila mnoge hrabre i odlučne borce organizovane u Četvrti korpus Armije RBiH koji su umnogome doprinijeli očuvanju cjelovite BiH.

– Put od 1992. do 1995. godine bio je dugačak, ali i slavan. Od golorukih dobrovoljaca do respektabilne vojne sile. To je bio put časti i ponosa, put ljudskog dostojanstva i odbrambeno – oslobodilačkog karaktera, put nesebičnosti i domoljublja, jednom riječju put slobode i univerzalnih ljudskih vrijednosti.

Dvadeset tri godine poslije možemo reći Armija RBiH je nepobitna historijska činjenica. Danas su Oružane snage BiH garant mira i stabilnosti BiH u kojima Drugi pješadijski puk njeguje identitet i vojno naslijeđe Armije RBiH – kazao je brigadir Mazalović poručivši pripadnicima tog puka da su prije svega pripadnici OSBiH i da svoje zadatke izvršavaju profesionalno, ali da ne zaborave baštiniti najveće vrijednosti za koje se borila Armija RBiH.

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović kazao je kako su Oružane snage jedan od stabilnijih i boljih dijelova države BiH.

– One (OS) dakle nose tu misiju koju je počela Armija BiH – odbranu i teritorijalnog integriteta i mira i onoga što zovemo idejom BiH, a to je da ljudi različitih vjera, nacija i identiteta mogu u miru i u slozi živjeti zajedno – naglasio je Izetbegović.

Naš cilj je, kazao je Izetbegović, da gradimo oružane snage koje su sposobne i spremne da efikasno odgovore na sve moderne sigurnosne izazove i prijetnje.

Zamjenik ministra odbrane BiH Emir Suljagić istakao je kako činjenica da BiH danas ima jedinstvene oružane snage, da učestvuje u misijama pod zastavom NATO pakta, da se nalazimo na vratima NATO saveza govori o tome koliki je napredak ostvaren od kraja rata na ovamo.

– Mislim da imamo sve razloge da budemo ponosni na oružanu silu BiH i mislim da ćemo imati razloga da budemo još ponosniji i da smo na putu da stvorimo oružane snage koje su u stanju i odbraniti BiH, ali i biti na usluzi građanima onda kada sve ostalo pokaže neuspjeh – kazao je Suljagić.

Uz obraćanja visokih zvaničnika, priređen je i prigodan kulturno – umjetnički program.

MIZ Visoko: Takmičenje iz vjeronauke

U petak 10.04.2015. godine u OŠ „Kulin ban„ Visoko je održano takmičenje iz Vjeronauke za osme i devete razrede osnovnih škola i prve razrede srednjih škola sa područja općine Visokog. Na završnom dijelu takmičenja svih osnovnih i srednjih škola je ukupno učestvovalo 40 učenika. Na daljnje takmičenje su se plasirali slijedeći učenici koji su zauzeli prva mjesto:

Iz osmog razreda Porča Edna, OŠ „Mula Mustafa Bašeskija“ Donje Moštre, nastavnica Aida herceglija.

Iz devetog razreda Očuz Medina, OŠ „Musa Čazim Ćatić“ Gračanica, nastavnica Samra Karamustafić.

Iz Gimnazije Visoko, Lepić Sumejja, profesor Midhat Čakalović.

Iz  MSŠ „Hazim Šabanović“ Visoko, Bukva Esma, profesorica Đozić Ćamila.

Želimo puno uspjeha našim predstavnicima na takmičenju Muftijstva sarajevskog koje će se održati u Medresi „Osman ef Redžović“ u Gračanici 15.04.2015. godine.

Glas radnika Vitexa, firme u kojoj su danas glasovi zamrli

Na facebook profilu našeg sugrađanina Senada Bilalovića često se mogu pronaći razne zanimljive fotografije koje govore o historiji Visokog u okviru SFR Jugoslavije. Visoko u vrijeme Titove Jugoslavije i današnje Visoko kao da su dva različita svijeta, od kojih je ovaj prvi stvarna slika jednog normalnog života, a ovaj drugi je neka nadrealna, iz šege nacrtana slika jedne kasabe u kojoj vladaju neki tamo likovi iz alanfordovske TNT družine.

Prije 35 godina to je bilo mnogo drugačije, glas radnika daleko se čuo u svakom segmentu društva i društvenih djelatnosti. Kada je umro Josip Broz Tito radnici diljem ex-države odavali su počast svom predsjedniku, a na ovoj fotografiji prikazani su pismo upućeno Titovoj porodici i fotografija simboličnog zaustavljanje rada postrojenja Vitexa iz Visokog, koji je u to vrijeme važio za jednog od prvaka tekstilne industrije u državi.
Danas, ova firma rasprodana i rasparčana u sumnjivim procesima privatizacije, o kojima još niko u gradu ne smije govoriti, a koje su mnogobrojne porodice ostavile bez osnovnih primanja, mrtva je, bez ijednog glasa koji bi se čuo unutar njenih pogona. Ustvari, ova firma je bez ijednog pogona, apsolutno uništena, oduzeta od obespravljenih radnika koji pravdu traže sudskim putem.
Drugačije vrijeme, drugačiji ljudi, drugačiji lideri koji ne smiju otvoreno govoriti o problemima tih radnika i o pojedinim Visočanima koji su iz ove firme pokrali i odnijeli sve što se moglo iole unovčiti.
I šta mislite, da li bi za ovakvim liderima neko žalio i da li bi pisao pismo sućuti njihovoj djeci, kako su to činili radni ljudi SFR Jugoslavije kada je umro drug Tito?

Čekajući Mehdija

Samuel Beckett je irski književnik koji je napisao jedno poznato djelo, nazvano „Čekajući Godoa“. U ultra skraćenom opisu ovog djela, imamo dva lika koji čekaju izvjesnog Godoa, koji se nikada neće pojaviti, a to je suštinska razlika između zamišljenog lika Godoa, i najavljenog Mehdija. Za one koji ne znaju, Mehdi je spasioc ljudskog roda, najavljen u islamskim predanjima. I sad svi oni koji su željni pravde, morala i opštenarodnog dobra, i koji vjeruju po islamskim principima, čekaju Mehdija.

I tako čekajući Mehdija, islamski svijet je doveden do groznih situacija, i kulminacija raznih tih kombinacija polako doseže svoj vrhunac. Koalicijske snage na čelu sa SAD su tamo iza 11. septembra izvršile invaziju na Irak, iz razloga da je Irak opasnost za dunjaluk jer ima oružje za masovno uništenje. Naravno, nikad to oružje nije nađeno, a Irak je postao poligon za uzgoj i rasplod svakakvih frakcija za potrebe zla.

Simptomatično je da je netom nakon povlačenja Američkih i ostalih snaga iz Iraka, pojavila se ova organizacija koja se popularno zove Islamska država. I šta onda ta država, da ne kažem islamska, odnosno šta onda ti sprovodioci te države počinju da rade. Netom nakom što su Amerikanci modernim naoružanjem i huškanjemŠšiita na Sunite prestali sa ubijanjima nevinog naroda, ovi državljani kreću sa ubijanjima, ali na druge načine. Oni počinju da ubijaju sve koji su po njihovim kriterijima nevjernici, špijuni, novinari, lopovi, pederi, bludnici, odnosno sve što je po nekom njihovom šerijatu neispravno, oni ubiju. Oni ljude kolju, odrubljuju glave, pale ih žive (a prije toga ih nadrogiraju), bacaju sa zgrada, odsjecaju ruke i noge, kamenuju na cesti. I to sve pod plaštom selefizma, ili nekog njihovog izvornog islama. Neka u svijet ide zvjerski islam, neka se ogadi svima.

Istovremeno, u Siriji se muslimani biju između sebe, imamo vojsku odanu predsjedniku, pa onda pobunjenike, pa onda kao biber po pilavu imamo i tu ogranak ove brutalne države njihove, da ne kažem islamske. U Africi imamo Boko Haram koji je nakon svojih zvjerstava prisegao lojalnost (ne)islamskoj državi, Egipat je ponovo vojna država jer su oni kadrovi od ranije pomeli Muslimansko Bratstvo, neka nova alijansa sunita na čelu sa super naoružanom Saudijskom Arabijom krenula u napade na buntovne šiite u Jemenu. Dok se muslimani tako marišu i ubijaju, Palestinci žive u najgorim i najnesigurnijim uvjetima za život na planeti.

I niko da naruži, a kamoli da pokaže vojne zube Izraelu. A svi znamo i zašto. Zato što su direktno ili indirektno njihovi igrači, ili ne smiju, ili jednostavno čekaju Mehdija. Dok oni čekaju Mehdija, ogromna količina nepravde i ubistava se dešava, i ogromne razlike među muslimanima se stvaraju. U čemu je toliki fol, kad neko osjeti nemogućnost, ugroženost svoje komocije, da kaže da nema ništa od prave akcije do Mehdija. Zašto čovjek okreće glavu od svoje odgovornosti na mikro nivou, jer nema ništa do Mehdija?

Svaki razlog ima svoj korijen, svoju povijest nastajanja. Ona bukvalno ide u povijest, unazad u historiju. Hilafet pod vođstvom četvorice najboljih, Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije je trajao nekih 35 godina. Prekratak period. Ali ni taj period nije bio sjajan, jer je prvi problem nastao za vrijeme Ebu Bekra, kada su određeni narodi unutar islamskog svijeta tada, pokušali otkazati plačanje obaveznog poreza (zekata) koji je naređen od strane Uzvišenog Gospodara. Tada je Ebu Bekr digao vojsku da to riješi, jer zbog zekata se smije i ubiti ako je neko uporan da ga ne plati a musliman je, a ujedno se ni jedan ibadet ne prima muslimanu koji ima za zekata, a ne priloži ga.

I da se razumijemo, zekat je 2.5%, ako imate viška zarade, a PDV je 17.5% i kada nemate ništa.

Dakle odmah imamo razjedinjavanje muslimana na startu organizacije muslimana, pod hilafetom. Napredak u muslimanskom svijetu tada je bio preporučljiv, ljudi su htjeli da poprave uvjete života, izučavali su nauke, uporedo sa izučavanjem vjere, nije se zapuštao nijedan segment društvene koristi i potreba. Otišli su daleko ispred zapada u svakom smislu, posebno je to interesantno jer je jug i istok siromašan resursima, ali se organizacijom i izučavanjem došlo do zadovoljavajućih rezultata, i narodi su bili zadovoljni i opskrbljeni. Zakon i pravda su vladali, mudri ljudi su se pitali i razmatrali slučajeve, bogobojaznost i mudrost su bili na visokom nivou.

Sve je to tako bilo, dok pojedini nisu ponovo oživjeli svoje elitističke ambicije i strasti. Kod nas je to sada tako isto, samo su kod nas iza plašta islama ili vjere općenito, sakriveni nacionalisti, neke begovske porodice, razni prikriveni politički diletanti koji su nastali u periodu iranske islamske revolucije  koje je ponijela atmosfera da izjednače naciju i vjeru pod jedan krov. Svaki narod, a u njemu i čovjek, mora sa sobom riješiti neke fundamentalne stvari. Šta je dobro neka ostane, šta je loše, suočiti se sa tim, i onda ga zamijeniti sa dobrim, ili ga jednostavno ukinuti. Da li je dobro odustati od borbe, i čekati Mehdija, i time dokazati svoju letargičnost krou slijeđenje mudrosti izbjegavanja konfrontacije sa problemom, jer se nisu stekli uvjeti, ni suštinski ni kvantitativno da se krene u obračun sa problemima, ili je bolje boriti se kako znaš i umiješ, pa da te Mehdi dočeka aktivnog i odmah zovne u svoju armiju spasa.

Svi se marišu oko nekih gluposti, a niko da se pomariše za Palestinu. Svi traže dlaku u jajetu jedni drugima, po pitanju praktične vjere i pripadnosti određenom pod-pravcu u islamu, a niko da vidi najveći komad nepravde na dunjaluku. Odnosno vide oni svi, ali ne rade ništa, a to je gore nego ne vidjeti nešto loše, i uraditi ništa. Kako će Mehdi znati kada dođe ko je od nas ispravan a ko nije, da li je ispravan onaj ko ga je sakriven u stranu čekao, ili onaj koji ga je čekao, ali je radio nešto na pravdi i istini. Da li je rat protiv Izraela riješenje? U trenutnim uvjetima i postavkama snaga u svijetu, nije to riješenje. Ne toliko koliko je recimo Izrael i njegovi zapadni saveznici tehnički, logistički i vojno spremniji, već je problem u tome koliko su muslimani razjedinjeni, zatucani, i zbunjeni.

Isti je slučaj i sa našim muslimanima ovdje. Mladi muslimani, pokret koji je nastojao izboriti prava za muslimane u svim bivšim državama prošlog vijeka na ovom malom parčetu zemlje,  nije bio svjestan koliko ih je malo, i koliko puno imaju neprijatelja. I zato su i stradali, i zato i dan danas muslimani na ovom dijelu planete nisu svjesni svog identiteta. Kada kažem da nisu svjesni identiteta, mislim da na to da nisu se odredili šta im je osnova identiteta, vjera ili nacionalna pripadnost. Lakše je ljude okupiti pod kapom nacije, nego pod kapom vjere, jer vjera iziskuje odricanja i pravdu, istinu, a pod nacijom se može svašta proturiti. I samim tim se svako može okupiti pod nacijom.

Muslimani u Hrvatskoj su se opredijelili za Hrvatsku, i organizirali se adekvatno, a ujedno dobili i podršku Hrvatske vlasti i većinskog naroda da se organiziraju na najbolji način za njih. Muslimani u Sandžaku su također relativno dobro organizirani, samo je problem kod njih što imaju Beogradsku struju koja je ostala iz Jugoslavije, pa se tu natežu bespotrebno, ali općenito se muslimani natežu bespotrebno oko mnogih stvari, jer imaju puno namjernog slobodnog vremena.

I kako onda na kraju se pripremiti u Bosni za dolazak Mehdija. Da li se boriti za organizaciju države u punom pravnom smislu, ili se boriti za organizaciju vjere, u punom nacionalno političkom smislu koji je sada na snazi. Da li stojati po strani i pustiti da se nepravda dešava u kontinuitetu, i čekati Mehdija, ili se makar malo pokrenuti prema istini i pravdi. Kako je moguće da se ljudi toliko uzdaju da će se sve samo riješiti jednog dana, tako što će Mehdi doći i uvesti red među vjernicima, i izvojevati bitku protiv zla. Naravno i hoće, ali je više vjerovatno da to neće biti lako, jer već sada je teško, a kamoli kasnije, kad se još više nagomila nepravde i zla. Jedno je sigurno, do Mehdija se čovjek mora opredijeliti za četiri opcije.

Prva je da pristupi sistemu organizacije vladanja i ponašanja koji vodi ka globalnom mljevenju socijalne pravde i napretka, i bogaćenju elite. Druga je da se direktno bori protiv nje, pameću ili oružjem. Treća je da ništa ne rade, da idu u džamiju, da se boje svega i svaćega. Četvrta je opcija da od svega ovoga pomalo, ovisno gdje vide nekui korist, pa onda budu malo u stranci, pa onda u džamiji, pa onda na teferiću, pa onda malo sa borcima ćumuraju, i sve tako dok Mehdi ne dođe, pa oni kažu kako su svašta radili za islam.

I kako se sada postaviti, kad jedni citiraju hadis u kojem se kaže da se treba izmaknuti u stranu i brinuti se o sebi i svojoj porodici kada dođu vremena velike smutnje i nereda, a drugi traže džihad po svijet a u Bosni elemenata za razne džihade ima napretek, treći non stop prijete džehenemom, četvrti se pihtijaju u bosanskom tradicionalnom islamu po zasluzi angažmana u stranci, peti se satraše da naprave neku uspješnu smjesu državnosti, nacionalnosti, religioznosti, i naravno politikanizma po svim tim elementima, šesti ne razmišljaju ni o čemu osim o teferiću i samo se bajramom pojave u džamiji, i tako dalje…

Kroz historiju se čeka neko, čekao se sultan, pa se čekao car, pa se čekao Tito, pa se čekao neki musliman do Tite, pa se čekao Fikret pardon Alija, pa onda se dočekao Bakir, pa se čeka Erdogan valjda, a kada sve to ne daje rezultate, onda se čeka Mehdi.

Ko čeka taj dočeka, valjda, ali treba znati čekati, jer nije isto čekati na voz za Beč u Tirani i u Adis Abebi, ili Londonu. Čekajući Mehdija mi ćemo malo ovako, malo onako, malo širom otvrenih očiju žmiriti, i malo gledati kroz zatvorene oči.

Pasivno aktivni muslimani, odaberi šta ćeš a šta nećeš raditi, nek prolazi vrijeme, doći će Mehdi jednog dana i ispraviti sve. A šta do tada, koje je naše breme odgovornosti, zašto ništa ne radimo dok ne dođe Mehdi, zašto se samo svoja guzica gleda. U kojem to mezhebu ima, ja ne znam ni za jedan hadis da se treba striktno odlučiti na pasivni islam u planini sa ovcama. A šta sa ljudima koji ostanu dole, a mi pobjegnemo gore, šta onda, ko je kriv, oni što su ostali da se bore, ili mi što smo se ispalili u budistički islam.

Išao je i poslanik as. u pečinu u osamu da primi objavu, pa je onda silazio dole i pametno širio objavu.

Nemojte da bude, čekali mi Mehdija i nismo ništa htjeli da radimo, jer je svugdje prisutna smutnja. A kad vidiš smutnju, što ne reaguješ na nju. Što ne koristiš zdravlje, razum, znanje, hrabrost, snagu, pamet da se izboriš za što manje smutnje i nereda, za što više istine i pravde i korisnog društva.

Pa eto islam ne podržava demokratiju, netačno, uvijek su se ljudi pitali za mišljenje i suglasnost, samo se ljudi moraju dovesti do obrazovnog i moralnog stadija da su vrijedni povjerenja, pa onda izaberu sebi za vođe sebi sličnim, koji sutra neće raditi protiv naroda.

Nego hvataj se forme, od suštine uzmi samo ono što ti podržava formu, ne radi ništa, nije vrijedno, ionako ćeš umrijeti, a i ostali će umrijeti, neko u bogatstvu, neko napaćen u siromaštvu, neko u lažnom blagostanju, a neko u nepravdi, ali nije bitno to, bitno je sebe spasiti od džehenemske vatre, a drugi nek gore, jer nisu sebe spašavali, a htjeli su i drugim da pomognu pa zaboraviše na sebe, valjda je i to neka sekularna naivnost, šta li…

Dok su oni čekali Godoa, svašta se izdešavalo, ali Godo nije došao, niti će doći, ali su ovi pored svega odlučili da krenu da ga nađu. Hoće li iko krenuti prema Mehdiju, umjesto da ga čeka, pitam se, pitam prvo samog sebe. U jednom predavanju, od strane Mustafe Prljaće, kaže čovjek kako je Izrael među prvih 5 zemalja u svijetu po ulaganju u nauku, i da će ih Bog nagraditi na trud ulaganja u nauku sa uspjehom u njoj, ali će ih kazniti za svrhe u koju su nauku koristili. U međuvremenu, muslimani nisu ni u zanat uložili da ga prošire, već je sve ostalo na radnjicama, tezgama i pijacama, vašeru.

Kaže Poslanik Muhamed savs. radite na dunjaluku za njega kao da ćete vječno biti na njemu, ali istovremeno radite za ahiret kao da ćete na njega preseliti sutra. I to je taj put sredine, put balansa, osjećaja, razumijevanja, prakse, planiranja, obrazovanja, rada i privređivanja.

Ne lipši insanu do obećanog Mehdija.

Rukometni Zmajevi sa Bjelorusijom u Areni

Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine će kvalifikacioni meč za evropsko prvenstvo 2016. s reprezentacijom Bjelorusije igrat će u Gradskoj areni u Zenici. ”Ovaj najvažniji meč za našu reprezentaciju igramo u Zenici, koja je osigurala odlične uslove. Moram istaći da nam je drago da smo osigurali za igrače vrhunske uslove za kraće pripreme, odličan smještaj i napokon veliku podršku sa tribina Arene. Nama je ova utakmica izuzetno važna i zbog toga ništa ne želimo prepustiti slučaju” kazao je Feni Smajo Karačić, generalni sekretar Rukometnog saveza BiH.Utakmica s reprezentacijom Bjelorusije igra se 11. juna od 20.15 sati.Zanimljivo je da će dan kasnije u Zenici nastupiti i nogometna reprezentacija BiH, koja će na Bilinom polju igrati protiv reprezentacije Izraela.”Drago mi je da se proširuje porodica Zmajeva u Zenici, i želja mi je da Marković, Prce, Burići, i ostali prihvate Arenu kao svoj dom u kojem će praviti velike pobjede i sve nas radovati. Grad Zenica će ustupiti sve svoje kapacitete za nove pobjede Zmajeva” rekao je Feni gradonačelnik Zenice Husejin Smajlović.

Fena/Visoko.co.ba

KŠ “XXL Basket”: Želimo raditi sa djecom, ali su prostorije gotovo uništene

U članku koji ste mogli pročitati tokom jučerašnjeg dana na našem portalu govorili smo o obnovi rada Košarkaške škole “XXL Basket” iz Visokog, koja će nakon godinu i pol dana, koliko je trajao period bez trenažnog procesa škole, nastaviti sa radom. Svakako, redakcija našeg portala već duži period pisala je o problemima koji su pogađali ovaj sportski kolektiv, od samog starta kada je ova škola objavila prestanak rada i kada su se pojavile spekulacije o tome da uprava škole razmišlja o njenom gašenju, pa sve do ponovne Skupštine škole i do polovine puta za izlazak iz dubioze.

U nedjelju naša ekipa boravila je kod predsjednika škole, Avde Aždajića, koji nas je podrobnije upoznao sa stanjem u kojem se nalazi trenutno ovaj sportski kolektiv, kao i sa planovima za narednu sezonu.

– Prije svega želio bih da se zahvalim vašoj redakciji, koja je sve vrijeme predstavljala veliku podršku procesu oporavka škole. Nakon godinu dana i sabranih utisaka možemo s ponosom kazati kako škola više ne duguje nikome ništa, te kako smo prije nekih mjesec dana riješili sve tekuće probleme, a koji su se ticali finansija i koji su nas najviše mučili, pa u proteklih mjesec dana poslujemo u plusu, što se nije desilo već duži niz godina. Ukratko rečeno, kada sam prije godinu dana sa kolegama odlučio da ugasim školu nisam ni sanjao da ćemo doći u ovakvu situaciju da ipak vidim neki izlaz i perspektivu za košarku u Visokom. – govorio nam je Aždajić o lošem periodu i dubiozi, iz koje se škola izvukla.

Vraćen dug, ali novi problemi stižu?

Za vrijeme posjete predsjedniku škole boravili smo i u prostorijama koje su namijenjene za rad škole, a koje su nekoliko posljednjih godina neuslovne za rad i kojima je potrebna restauracija.

– Evo pogledajte ovdje s kakvim se mi problemima susrećemo. Ispasti će da mi samo kukamo sve vrijeme i tražimo pomoć drugih, ali vjerujte da smo mi sve izvore iscrpili do maksimuma vraćajući dugove. Imamo tim mladih ljudi koji su spremni raditi i koji će dati sve od sebe da djeci koja žele trenirati košarku obezbijede najbolje moguće uslove, ali glavni problem u svemu tome jesu finansije. Trenutno je plan da rekonstruišemo i saniramo ove prostorije koje, kao što vidite, nisu velike ali će poslužiti kao kancelarija škole, ali i kao prostor koji ćemo preurediti za edukaciju djece u okviru koje ćemo ih učiti ne samo o košarci već i o zdravim stilovima života, o jezicima, o informatičkim i drugim naukama koje su osnova snalaženja u današnjem svijetu. Imamo mnogo inžinjera i pedagoga u našim redovima, te želimo da poklonimo znanje djeci. – govorio nam je Aždajić, pokazujući napuknute zidove i vlagu u njima, kao i trošni krov i oluke prostorija, nastavljajući:

– Iskoristiti ću ovu priliku da pozovem sve privredne subjekte i prijatelje da se odazovu sa finansijskim sredstvima i pomognu u rekonstrukciji prostorija koje ćemo koristiti za potrebe škole i djece. Čak ne tražimo ni novac, ukoliko neko odluči da nam pomogne prepuštamo mu apsolutno prostorije dok se radovi izvode i mi nećemo imati dodira sa finansijama, pošto znamo kakva iskustva imaju mnogi investitori sa raznim kolektivima koji donirana sredstva pogrešno iskoriste. Fali naravno nama još mnogo stvari, od osnovne opreme, do nekog profesionalnog inventara koji služi za rad škole, ali eto primarna potreba sada je rješavanje prostorija škole, za ostalo ćemo se probati snaći radeći kroz projekte kojima ćemo pokušati donijeti novac u školu, kako bi sve usluge bile besplatne za svu djecu, što je krajnji plan uprave škole.

Poziv djeci – dođite, trenirajte, družimo se i živimo zdrav život kroz košarku!

Na kraju naše posjete Aždajić se zahvalio na podršci, te je pozvao sve dječake i djevojčice da se od četvrtka pridruže radu ove škole i uživaju u besplatnim aktivnostima koje ova škola organizuje na svom novom početku.

– Veoma mi je drago što, napokon, mogu pozvati svu djecu koja su trenirala prije kod nas, ali i koja tek žele da počnu sa košarkaškim treninzima, da nam se pridruže svakog četvrtka, počevši od narednog, 16. 04. i to u terminu od 17:30 do 19:00 sati u KSC “Mladost” Visoko. Ovo će biti dobra prezentacija za svu djecu i roditelje kako to izgledaju naši treninzi i šta će ih očekivati na početku naredne sezone.
Napomenuo bih da trenutno primamo u trenažni proces samo djecu rođenu 1997. godine i nakon te godine, a za treninge su im potrebni osnovna oprema koja se sastoji od: šorc/trenerka, majica/dres i patike za salu. I važna napomena, ovi sadržaji su apsolutno besplatni, pa dođite i družite se s nama svakog četvrtka!

Otvaranje rekonstruisanog dječijeg vrtića “Maglaj”

Ceremonija otvaranja rekonstruisanog dječijeg vrtića “Maglaj” i početka rada Resursnog centra za dijete i porodicu u organizaciji SOS Dječija sela BiH biće održano danas u 11.30 sati u prostoru dječijeg vrtića “Maglaj” koji se nalazi u Ulici Civilnih žrtava rata bb, u Maglaju, saopćili su iz SOS Dječija sela.

Na ceremoniji otvaranja prisustvovat će predstavnici UNDP-a i Ambasade Švicarske u BiH koji su značajno pomogli obnovu vrtića, te institucija vlasti i javnih ustanova,  kao i civilnog društva i korporativnog sektora u BiH, navodi se u saopćenju.

Posjetiteljima će se otvoriti vrata obnovljenog objekta vrtića, a u Resursnom centru za dijete i porodicu upoznat će se sa uslugama i aktivnostima kojim se ostvaruje sveobuhvatan pristup podrške porodici te povećava kvalitet podrške koju porodice

Resursni centar za dijete i porodicu u Maglaju podrška je lokalnoj zajednici kao mjesto promocije i zaštite porodičnih vrijednosti i prilika za poboljšanje kvalitete života porodica.

Centar nudi razne aktivnosti i usluge djeci i roditeljima, ali i profesionalcima iz partnerskih i drugih zainteresiranih organizacija i institucija, navodi se u saopćenju.

Onasa/Visoko.co.ba

Umro američki soul pevač Percy Sledge

Američki soul pevač Percy Sledge, najpoznatiji po svom hitu “When a Man Loves a Woman”, umro je danas u 75 godini.

Steve Green iz agencije za talente Artists International Management rekao je da je Sledge umro u svom domu u Baton Rougeu, u američkoj saveznoj državi Luizijani.

“On je bio jedan od mojih prvih klijenata, bio je sjajna osoba, a to ne nalazite često u ovom poslu. Stvarno je bio izuzetan”, rekao je Green.

Sledgeu je u januaru 2014. operisan zloćudni tumor na jetri, ali je ubrzo nastavio sa turnejom.

Njegov debi singl “When a Man Loves a Woman” dva puta je ušao u prvih deset u Britaniji, a na vrhu američke Bilboardove liste bio je dvije nedejlje 1966., kada je također dostigao četvrto mjesto na britanskoj top listi.

Tokom intervjua za dokumentarac 2013., Sledge se prisjetio vremena kada je snimio svoj najveći hit.

“Kada sam ušao u studio, tresao sam se kao prut. Bio sam prestravljen”, rekao je Sledge i dodao da je to bila “ista melodija koju je pjevao na poljima, kriknuo je u šumi i pustio da mu se vrati kao eho”.

U intervjuu za Radio BBC 2011. rekao je da je on tvorac melodije za “When A Man Loves A Woman”, ali da je prava za tu pjesmu prenio na Calvina Lewisa i Andrewa Wrighta. “Nisam znao bolje”, kazao je on.

“Imao sam melodiju u glavi, pa sam im dao tu pjesmu”, rekao je Sledge i dodao da su oni onda napisali tekst.

On kasnije nije doveo u pitanje sporazum sa Lewisom i Wrightom, rekavši: “Osjećao sam da ako je Bog hteo da im dam pjesmu, neću ništa da mijenjam po tom pitanju”.

“Zadovoljan sam onim što sam napisao, ali sam svojoj djeci uskratio mnogo toga, jer sam to dao nekom drugom – jednostavno nisam razmišljao”, rekao je Sledge.

Pjesma “When A Man Loves a Woman” dostigla je drugo mjesto na top listi u Britaniji kada je ponovo izdata 1987., pošto se pojavila u filmu “Vod” Olivera Stonea, a obilježila je još nekoliko filmova, poput “Velike jeze”, “Igre plakanja” i istoimene drame iz 1994. sa Meg Ryan.

To je bila prva američka pjesma broj jedan na top listi koja je snimljena u studiju “Muscle Shoals” u Alabami, gdje su kasnije snimali i Areta Frenklin i Roling Stonesi.

Ta numera je također bila prvi zlatni disk Atlantic Recordsa, čiji izvršni direktor Jerry Wexler ju je nazvao “transcendentim trenutkom” i “svetom ljubavnom himnom”.

Ostala je najveći Sledgeov hit i omogućila mu je dugu karijeru, punu turneja, u SAD-u, Evropi i Južnoj Americi, sa prosječno 100 nastupa godišnje.

Njegove također uspješne numere su i “Warm and Tender Love”, “It Tears Me Up” i “Take Time to Know Her”.

Prije muzičke karijere, Sledge je radio na poljima pamuka oko svog rodnog grada na sjeverozapadu Alabame, a ranih 1960-ih zaposlio se kao medicinski tehničar u bolnici, gdje ga je jedan pacijent čuo kako pjevuši i preporučio ga muzičkim producentima.

Sledge je ušao u Rokenrol hol slavnih 2005., a član je i Muzičkog hola slavnih Alabame i Muzičkog hola slavnih Luizijane.

Liberland – nastao na principu živi i pusti druge da žive

Na ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske “proglašena je” najmanja “nezavisna suverena država” na Balkanu, površine sedam kvadratnih kilometara. To je “Liberland” u koju njen “predsjednik”, Čeh Vit Jedlička poziva sve koji poštuju princip “živi i pusti druge da žive”, a nisu ekstremisti.

“Liberland” leži na obalama Dunava između Bačkog Monoštora i Zmajevca. Jedlička tvrdi da je “država” nastala potpuno u skladu sa međunarodnim pravom jer je osnovana na ničijoj zemlji koju u okrivu razgraničenja nisu tražile ni Srbija, ni Hrvatska.

“Cilj osnivača nove države jeste da stvore društvo u kojem mogu da prosperiraju pošteni ljudi, a da im država ne zagorčava život nepotrebnim zabranama i porezima. Jedan od razloga za osnivanje Liberlanda je sve veći uticaj interesnih grupa na funkcionisanje država i sve gori uslovi za život ljudi. Osnivače inspirišu Monako, Lihtenštajn ili Hongkong”, piše na zvaničnom sajtu nove “države”.

Vit Jedlička iz marginalne stranke desnice bliske bivšem premijeru i predsjedniku Češke Vaclavu Klausu, izrazio je nadu u saopćenju da će “nezavisni, suvereni Liberland” najprije priznati upravo Srbija i Hrvatska kojima se sprema da pošalje diplomatske note o tome, a da će ga potom priznati i ostale države svijeta.

“Liberland” ima zastavu, grb, “ustav” i “zakone”, a iako se zastava zavijorila tek početkom ove sedmice, već dijeli “državljanstva” i poziva sve pod uslovom da nisu komunisti, neonacisti ili ekstremisti, a ne želi ni zločince kažnjene za teža krivična djela.

“Odbrana i poslednji dani” Idola najbolji album ex Yu”

Na temelju izbora trinaest glazbenih novinara, koje je okupilo hrvatsko izdanje časopisa Rolling Stone, album “Odbrana i poslednji dani” beogradske grupe Idoli proglašen je najboljim diskografskih izdanjem s prostora bivše Jugoslavije od 1955. godine do danas.

U svom prvom specijalnom izdanju hrvatski Rolling Stone donosi top ljestvicu sto najboljih albuma, čiji je konačan odabir napravljen preklapanjem trinaest lista izbornika, bez uredničkih korekcija. Prvi od sto je drugi album Idola, objavljen je 1982. kojim je bend izašao iz vlastitih okvira otvoreno riskirajući tiraže, piše Rolling Stone, prenoseći komentar Vlade Divljana kako je ta ploča u širem kontekstu bila neka vrsta predskazanja raspada bivše države. S “Odbrane” se pamte pjesme “Kenozoik”, “Posljednji dani”, “Moja si”, “Rusija”, “Igrale se delije”.

Godinu dana ranije objavljen album njihovih sugrađana Šarla Akrobate, “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…”, njihov prvi i jedini studijski album, na drugom je mjestu. Ocijenjen je kao jedan od najkreativnijih izdanja novog vala, a i danas je izvor inspiracije alternativnije nastrojenim glazbenicima.

Treće mjesto zauzeo je dvostruki album “Sunčana strana ulice” iz 1981. zagrebačke grupe Azra, snimljen samo pola godine od prvijenca, na kojemu se Branimir Johnny Štulić emocionalno razotkrio i dao nešto mekši zvuk. I oni koji nisu obožavatelji Azre prepoznat će pjesme s tog hit albuma, “Užas je moja furka”, “Fa-Fa-Fa” “Kad Miki kaže da se boji”, “Poljska u mome srcu”, “Karta za sreću”, “Odlazak u noć”, “Grad bez ljubavi”.

https://www.youtube.com/watch?v=y50kHZqY8ZA

Na sedmom mjestu je “Dok čekaš sabah sa šejtanom” Zabranjenog pušenja nastao 1985. u punom zamahu sarajevskih ‘novih primitivaca’, na osmom je Haustor s “Trećim svijetom” iz 1984., a na visokom, desetom mjestu ljestvice klasika regionalnog rocka je “S’ vetrom uz lice” Ekatarine Velike iz 1985.

https://www.youtube.com/watch?v=c9ziJVnetGE

Slijede “Dnevnik jedne ljubavi” Josipe Lisac, “Nova iznenađenja za nova pokolenja” Discipline kičme, “Pokvarena mašta i prljave strasti” Riblje Čorbe, “Novo!Novo!Novo! Još jučer samo na filmu a sada i u vašoj glavi” grupe Film, “Bitanga i princeza” Bijelog dugmeta, “Goribor” istoimenog benda, “Ako ste slobodni večeras” Buldožera, “III” Partibrejkersa, “Pljuni istini u oči” Buldožera i “Vis Idoli” laureata ovog izbora.

1...13.14913.15013.151...13.196Page 13.150 of 13.196

NAJNOVIJE

© Copyright - VICOBA d.o.o. 2024.