Bio je to još jedan od onih dana kad ti baš ne ide…
No, da njih nije, kad bi se i sjetio da postoje i dobri dani?
Pretpostavljam da sam tako primjetio i izvjesni Prljavi Vjetar koji me je presreo ispred Glavne Pošte?
Na tom uglu vjetrovi se ionako okupljaju redovno, kao besposleni dripci pred seoskom samoposlugom, i da je to bio jedan, recimo, sjeverac, jugozapadni, košava, povjetarac, ili bilo koji drugi zaduvani lik iz meteoroloških izveštaja, vjerovatno ga ne bih ni pogledao…
Ali ovaj je bio prljav, prljav i sav nikakav, a ja definitivno imam falinku da takve u društvu zapazim prije nego one druge…
I mislim da bi se propisno obrukao da je morao da dune u spirometar…
Konfete opalih latica zasule su ćoškić Banke, na nagnutom izlizanom platou (idealnom za spomenik vojniku koji čeka djevojku koja neće doći?), bilo je papirića i opušaka sasvim dovoljno da zasite i daleko uvaženije trgove ovog svijeta, ali taj vjetričak jednostavno nije imao pluća ni da ih pomjeri.
Jedva je nekako nakostrešio onaj neukrotivi pramen na mom čelu, teškom mukom naburio srozano reklamno platno koje je sa fasade preko puta uporno pozivalo na jednu uveliko odigranu premijeru, i to je sve…
Ipak, kad mi se onako grebatorski unio u lice, roj neugodnih gazirajućih čestica zaplesao mi je u nozdrvama, ubacio sam trepavice u drugu brzinu i šmugnuo niz izlog robne kuće pokušavajući da ga se otarasim, ali nije tek tako odustao.
Salijetao me je kao prosijak, sve do sredine pješačkog prelaza, osjećao sam ga čas na jednom čas na drugom ramenu, i činilo mi se da ti dodiri ostavljaju tragove na antilopu, prašnjave i pepeljaste, lepljive kao tavanska paučina…
Jedna nesnosna čestica neizdrživo mi je zagolicala usnu, uhapsio sam je vrhom jezika i pljucnuo kao zrno maka.
Eto…
I vetar su nam zaprljali…
Pa sad, ako je to neki izgovor, bilo je poprilično kiše početkom mjeseca, danima su se sivi vuneni oblaci cijedili sa nebeskog štrika. Teški koraci zdušno su pečatili Trg Slobode, i mermer Katoličke Porte, i onda, čim je sunce malo prosušilo pločnike, donovi su tu prašinčugu usitnili do perfekcije, toliko, znači, da je čak i jedan probušeni vjetar bio dovoljan da je digne i uskovitla.
Ekipi Autista na autobuskoj stanici to kao da nije smetalo?
U prolazu sam pokušao da ulovim neki sapatnički pogled, ali samo bi neko za metar i sedamdeset niži nego ja uspio da ulovi poglede ljudi sa bijelim plastičnim kesama, koji su, odradivši još jednu subotu, poraženo čekali posljednji bus za periferiju…
Zar sam ja stvarno jedini kom je zasmetao taj prašnjavi vjetrić? Otkud to da me je probirljiva gospojica Alergija najzad izofirala, pa godinama me nije ni primećivala?
Da, alergija, ne pričam napamet, tako bar ja posmatram stvari…
Oni spomenuti teški koraci dokoračali su, naime, iz veoma udaljenih sela, prvo tu u neka obližnja sela (pretvorivši ih postepeno u neka veoma udaljena obližnja sela), pa onda, mic po mic, i gric po gnc, sve do same koštice varoši…
Da, da…
Nekome ko ne živi uz Neprilagodive ovo može zazvučati nerazumljivo, to mi je jasno, ali priča o Neprilagodivima nije prosta kao većina stvari u vezi sa njima, i neću se prevariti da je ponovo započinjem. Ukratko, dotični teški koraci, naviknuti na sve same prečice u životu, pokupili su iskrice alergena negdje usput, i donijeli ih ovamo na cokulama i crnim gumenim čizmetinama. Pnmjetio sam da me ti tragovi guše, više i više, svakim božijim danom, ali badava, izgazili su ovaj grad suviše savjesno da bih ih ikako mogao izbjeći. Jedino, možda, krećući se sasvim uz kuće, kao zavjerenik, pritajenim i sjenovitim sporednim ulicama koje još zamirišu na sebe, i u kojima se, kao u katakombama, još može naići i na tragove koraka mojih rijetkih preostalih Zemljaka?
Dabome, na brisanom prostoru između pošte i pozorišta nisam imao nikakvih šansi…
Srećom, veoma blagi rastvor toga u vetru nije mi ozbiljnije naškodio, napravio mi je par faltica na čelu, i malko pritvorio kapke mog pogleda (kao gutljaj gorkog leka, otprilike), mada, ruku na srce, mislim da mi ni prije toga lice nije izgledalo puno vedrije…
No, sjetivši se, uglavnom, da Bulevar pravi blagu okuku stotinak metara uzvodno, držao sam desno, najdesnije, nadajući se da će vetriša amaterski izleteti iz krivine kad se sljedeći put zauka od mosta, što se vjerovatno i dogodilo?
Nisam se osvrtao, za svaki slučaj…
