Rudari u našoj zemlji su u fokusu svih zbivanja kada se dogodi nesreća. Poslije toga nastaje zaborav, a porodice poginulih, ali i preživjelih rudara su prepuštene same sebi, da se izbore kako znaju sa bolom i traumama. Da ne govorimo o komoratima koji su iz nesreća jedva izvukli žive glave. U rudnicima nema psihologa koji bi rudarima preživjelim u nesrećama bili bliže i u mnogome im pomogli u liječenju truma. Svoja iskustva za Faktor prenosi Muhamed Šabić, rudar povrijeđen u u septembru 2014. godine preživio nesreću u jami Raspotočje rudnika mrkog uglja Zenica.
Utjeha u vjeri
-Vrlo brzo nakon nesreće sam prekinuo bolovanje. Nisam bio najbolji, ali pritisci su bili razni i vratio sam se dolje, pod zemlju da radim. Nepripremljen, a život mi se iz temelja promijenio. Trauma je ostala, a kao i drugim kolegama koji su preživjeli nesreću. Pitanje je hoćemo li ikada biti kao što smo bili. Neko nalazi utjehu u alkoholu. Moja sreća je što sam u vjeri. I dan danas idem na terapije u dom zdravlja. U rudniku nemamo psihologa, a prijeko nam je potreban – priča nam Šabić, koji je povrijeđen usljed gorskog udara kada su poginula peterica njegovih komorata.
-Gubili smo i svijest. Kada su kolege koje su preselili popadali i ja sam izgubio svijest. Halalio sam se sa životom. Budim se, oni mrtvi leže oko mene. Pomislim da i mene isto čeka, da nikada neću izaći. Preživio sam. Raditi se mora. Samo ja radim, a devetero nas je u kući. Supruga, troje djece, otac, majka, brat i sestra. Sada oni svaki dan prolaze traume kada idem na posao. Poredaju se na vratima kao da idem na Hadž – priča nam tužno rudar Muhamed Šabić iz Zenice.
Refik Kurbašić, federalni rudarski inspektor, potvrđuje nam kako u rudnicima nema psihologa.
Lista problema
-Naravno da su potrebni. Prije rata je bila praksa da svaki rudnik ima svog psihologa, ali više to nije slučaj – govori nam Kurbašić.
Sinan Husić, predsjednik Sindikata rudara FBiH, kaže kako insistiraju da se nakon nesreće rudarima obezbjedi liječnički tretman koji obuhvata i banjsko liječenje.
-Nema psihologa u rudnicima, ali ogroman je broj problema pored toga. Naravno da treba obezbjediti ljudima koji dožive strašne traume, adekvatnu psiho-socijalnu pomoć. Pa možete li samo zamisliti kako je ljudima kojima su životi bili ugroženi, a opet se moraju vratiti pod zemlju. To je strašno – govori nam Husić.
Kada bi barem sestra dobila stipendiju
-I pored svih trauma koje sam preživio moram raditi da bih prehranio porodicu. Da barem moja sestra dobije neku stipendiju. Ona je četvrta godina prava, daje ispite u roku. Otac ima najnižu penziju, ovu od 326 KM. Majka nema penziju, supruga ne radi, a od moje troje djece, dvoje školujem. Teško je. Gdje je sada država da nam pomogne – pita se sa gorčinom rudar Muhamed Šabić.
