“Žene s invaliditetom često biraju da ne idu ljekaru zbog nemogućnosti pristupa usluzi!”

Piše: Melani Isović

Ne postoje službene statistike o tome koliko osoba s invaliditetom nema pristup uslugama spolnog zdravlja, ali prema  podacima Svjetske zdravstvene organizacije, tri puta je veća vjerovatnost da će im zdravstvena zaštita biti uskraćena.

Profesorica i borac za prava osoba s invaliditetom Dušica Lipovac, za početak govori da je pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu jedno od osnovnih ljudskih prava, koje je zagarantovano međunarodnim i nacionalnim propisima, ali nedovoljno dostupno ženama s invaliditetom.  Pored toga, potrebno je raditi i na unpređenju položaja žena s invaliditetom u društvu.

Neugodna iskustva sa medicinskim osobljem                              

 “Nailazimo na dvostruku diskriminaciju, na osnovu pola (roda) i na osnovu invalidnosti, te smo često posmatrane kroz prizmu invaliditeta. Prisutne su višestruke barijere kada želimo da osnujemo porodicu, kao što su predrasude prema majkama s invaliditetom, položaj žena s invaliditetom u društvu i nedovoljno razvijeni servisi podrške za žene  i roditelje s invaliditetom. Neke od barijera se mogu ukoniti prilagođavanjem zdravstvenih usluga, više servisa podrške za žene i  roditelje s invaliditetom”, naglašava Lipovac.

Medicinski radnik treba da bude upoznat sa specifičnim vrstama invaliditeta, da stekne određene vještine u smislu opšteg ophođenja sa ženama s invaliditetom. Sagovornica navodi da je imala loše iskustvo sa ginekologom gdje se nije ophodio profesionalno i etički i samim tim je promijenila ginekologa gdje se susrela sa ljubaznošću, pristupačnosti i podrškom koja je neophodna.

“Nedovoljna obučenost za rad sa ženama s  invaliditetom dovodi i do negativnog odnosa pojedinih medicinskih radnika prema ovim osobama, te rezultira sve kasnijim i što rijeđim ginekološkim pregledima. Imala sam takvo iskustvo gdje mi je ginekolog postavljao isuviše primitivna i diskriminirajuća pitanja, što nije bilo u skladu sa pregledom niti je imalo ikakve veze sa njim. Pored toga, ginekološki sto nije bio pristupačan niti me je ko upitao da li mi treba pomoć da se popnem. Da moja majka i sestra nisu bile sa mnom, ne znam šta bi se desilo. Ne smije se dešavati da medicinski radnik samo blijedo stoji i posmatra bez da pruži pomoć”, objašnjava Lipovac.

Pored lošeg iskustva sa ginekologom, Dušica je imala i neugodne situacije sa drugim medicinskim radnicima gdje su se obraćali personaloj asistentici, a ne njoj.

“Dešavalo se i to da se medicinski radnik obraća mojoj personalnoj asistentici, a ne meni na šta sam odreagovala. Ukoliko ćutimo i dopuštamo da nam se obraćaju na način koji nije u skladu sa kulturom, stvari se neće mijenjati. Mi smo ti koji mijenjamo svijest i edukujemo ih, dajući rješenja koja su neophodna kako bi zdravstveni sistem, kada su u pitanju žene s invaliditetom, bolje funkcionisao bez propusta i grešaka” naglašava Lipovac.

Pokret žena s invaliditetom

Proteklih godina zaživio je pokret žena s invaliditetom i radi se na poboljšanju uslova života, ali informacije o zaštiti reproduktivnog zdravlja nisu dovoljno dostupne.

“Žene s invaliditetom bi trebalo da budu bolje informisane, naročito u ruralnim sredinama, gdje je protok informacija loš, a i više su izražene predrasude.

Udruženja i organizacije, koje se bave pravima i pitanjima igraju ključnu ulogu i važan su faktor kada je u pitanju informisanje članica. Donedavno su pitanja žena s invaliditetom bilan nedovoljno zastupljena u organizacijama, ali i ignorisana u ženskom pokretu. Značajan korak je osnivanje mreže žena s invaliditetom s ciljem njihove veće vidljivosti u političkom i kulturnom životu i boljim pristupom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i tržištu rada”, naglašava Lipovac.

Osnivanjem savjetovališta za žene  i roditelje s invaliditetom pružit će se mogućnost da se informišu u vezi sa reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Takođe je bitno i osnaživanje žena s invaliditetom, kao i edukacija  medicinskog osoblja.

“Potrebno je raditi na razbijanju predrasuda, te razvijanju tolerancije i razumijevanje među medicinskim radnicima prema ženama s invaliditetom. Zatim omogućiti veću pristupačnost zdravstvenim ustanovama i pristupu informacijama u cilju zaštite zdravlja žena s invaliditetom da na vrijeme koriste usluge zdravstvene zaštite. Osim toga, omogućiti davanje tačnih informacije za žene s invaliditetom o raspoloživim reproduktivnim tehnologijama i mehanizmima zaštite reproduktivnog zdravlja. Neophodno je i osnaživanje žena s invaliditetom, naročito u ruralnim sredinama, jer ponekad nemaju s kim razgovarati o seksualnosti, reproduktivnom zdravlju, uticaju trudnoće na invaliditet i slično”, ističe Lipovac.

Arhitektonska pristupačnost je daleko od zadovoljavajuće

Psihološkinja i jedna od autorica studije “Pristup žena s invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktivnom zdravlju i planiranju roditeljstva”, Jovana Džever, govori da se na osnovu dobijenih podataka iz zdravstvenih ustanova zaključuje da je trenutno stanje po pitanju arhitektonske pristupačnosti daleko od zadovoljavajućeg.

“Na osnovu dostavljenih odgovora od strane zdravstvenih ustanova, nismo mogli utvr­diti da li je arhitektonska pristupačnost rađena prema standardima koji su propisani Pravilnikom o uslovima za planiranje i projektovanje objekata za nesmetano kretanje djece i lica sa umanjenim tjelesnim sposob­nostima i Uredbom o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprječavanje stvara­nja arhitektonsko-urbanističkih prepreka za osobe sa umanjenim tjelesnim moguć­nostima“, objašnjava Džever.

Prema podacima, 66,5% anketiranih zdravstvenih usta­nova je pristupačno za korisnike/ice kolica, odnosno posjeduju rampu sa ili bez zaštit­ne ograde, međutim, 48% ustanova nema prilagođene liftove i toalete za osobe s invaliditetom.

“Arhitektonski prilaz predstavlja problem prilikom pristupanja ustanovi, međutim problem se produbljuje onda kada žena ne može otići do toaleta ili kad ne može pristupiti ambulanti koja je na spratu. Iznalaze se rješenja  u tim situacijama, gdje sestre nose pacijentice i pomažu na različite načine, ali to nije nikakvo trajno rješenje. Uskladu sa propisima o univerzalnom dizajnu, trebalo bi graditi prostore koji će biti dostupni svima kako bi ih svi ravnopravno upotrebljavati. Bilo koja vrsta invaliditeta ne bi smjela biti prepreka za korištenje usluga u zajednici, a naročito onih koje se tiču zdravlja”, navodi Džever.

Kada je riječ o educiranosti i stručnosti medicinskog osoblja, podaci iz pomenute analize nam govore da je medicinsko osoblje nedovoljno obučeno za rad sa ženama sa različitim oblicima invaliditeta.

“Čak 41% anketiranih zdravstvenih ustanova je navelo da je njihovo osoblje nedovoljno ili samo djelimično obučeno za rad sa ženama s invaliditetom. S druge strane, svjedoci smo činjenice da nam nedostatak postojanja edukacija  govori o tome da medicinskom osoblju jed­nostavno nisu dostupne, a ni ponuđene dodatne stručne edukacije te da se služe sa znanjem dobijenim tokom redovnog i formalnog obrazovanja, što nikako ne znači da nema potrebe za dodatnim edukacijama”, ističe Džever.

Iskustva žena su različita

“Oko 80% anketiranih žena navode da su tokom trajanja trudnoće i redovnih pregleda imale pozitivno iskustvo u odnosu sa ljekarom i medicinskim osoblje prema njima. Takođe, subjektivni osjećaj žena kod kojih nije vidljiv invaliditet jeste da su se ljekari prema njima odnosili, kao i prema svim ostalim ženama. Međutim, žene čiji je invaliditet vidljiviji navode postojanje određene distance i čudnih reakcija”, naglašava Džever.

Najveći problem su neprilagođeni ginekološki stolovi, a ustanove koje posjeduju prilagođene stolove ih uglavnom ne koriste, jer žene s invaliditetom rijetko dolaze na preglede, a i kada dođu, ti stolovi obično nisu funkcionalni zbog nerednovne upotrebe.

“Različiti su faktori koji utiču na to, poput mjesta stanovanja žena s invaliditetom (urbana ili ruralna sredina), predrasude prema kojima se žene s invaliditetom posmatraju kao aseksualna bića pa vremenom i one same internalizuju takvo mišljenje o sebi, te nepri­stupačnost zdravstvenih ustanova i ginekoloških klinika (više od polovine ispitanih zdravstvenih ustanova (56%) ne posjeduje ginekološki sto koji je prilagođen za žene s invaliditetom koje koriste kolica ili se otežano kreću)”, govori Džever.

Rezultati analize su pokazali da se samo 15 žena s invaliditetom porodilo u prethodnih 10 godina. Iskustva su različita, ali ono što su izvijestile jeste postojanje izražene podrške od strane porodice u smislu ohrabrenja i pomoći u ostvarenju u ulozi roditeljstva. Sve intervjuisane žene su u znatnoj mjeri samostalne i funkcionalne te im je stepen potrebne asistencije minimalan.

“Ono na šta ispitanice ukazuju, pored evidentne arhitektonske nepristupačnosti i nemogućnosti korištenja svih neophodnih usluga, jeste i neadekvatan tretman od stra­ne medicinskog osoblja u postporođajnom periodu, ali i značajna razlika u pristupu u odnosu na državne i privatne zdravstvene ustanove”, naglašava Džever.

Žene s invaliditetom radije biraju da ne idu na preglede zbog pristupa usluge i nedovoljne educiranosti medicinskog osoblja za pružanje zdravstveni usluga.

“Zbog različitih oblika nepristupačnosti, žene s invaliditetom često biraju da ne idu ljekaru zbog nemogućnosti pristupa usluzi. S druge strane, zbog nedovoljne parti­cipacije žena s invaliditetom u zdravstvenom sistemu i društvu, te nepo­stojanja obaveznih edukacija na ovu temu, zdravstveno osoblje nije dovoljno obučeno za pružanje usluga ovoj društvenoj kategoriji”, ističe Džever.

Potrebni su adekvatni pristupi rješenju problema sa kojim se susreću žene s invaliditetom.

“Uz saradnju stručnjaka iz oblasti invalidnosti, organizacija osoba s invaliditetom, ljeka­ra i predstavnika nadležnih ministarstava, neophodno je izraditi akreditovani plan i program teorijske i praktične obuke za zdravstvene radnike za pristup osoba s invaliditetom zdravstvenoj zaštiti i njezi, sa ak­centom na razumijevanje različitosti pristupa osobama sa različitim vrstama invaliditeta, posebno ženama s invaliditetom. Osim toga, trebalo bi osigurati sredstva za nabavku adekvatnih medicinskih aparata za pružanje usluga ginekoloških i drugih pregleda važnih za seksualno i reproduktivno zdravlje žena s invaliditetom”, objašnjava Džever.

Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim teškoćama

Kontaktirali smo Harisa Haverića, direktora Sumera koji predstavlja Savez organizacija civilnog društva koji promoviše ljudska prava, zastupanje i samozastupanje osoba sa intelekutalnim teškoćama. Tokom razgovora govorio je o praktičnim iskustvima 60 žena sa intelekualnim i mentalnim teškoćama.

“Mnoge od tih žena iskusile su i neki oblik viktimizacije, traumatskog iskustva ili su zbog institucionalizacije imale vrlo ograničen pristup zdravstvenim uslugama u vezi reproduktivnog i spolnog zdravlja”,  ističe Haverić.

Sve žene uključene u servis podrške Sumero imaju minimalno jedan pregled godišnje, a u zavisnosti od individualnih potreba, odlasci i korištenje ovih usluga su češći, u zavisnosti od toga da li su seksualno aktivne, da li imaju određene zdravstvene izazove i sl. Haverić navodi da se svi odlasci žena s intelektualnim teškoćama realiziraju uz asistenciju/pratnju, tako da je i doktorima omogućeno i olakšano dodatno pojašnjenje i upoznavanje sa stanjem i situacijom. Najčešći izazov je da žene sa traumatskim iskustvima, poput institucionaliziranih i seksualno viktimiziranih žene odbijaju i imaju strah od odlaska ginekologu zbog trauma i iskustava koje su ranije proživjele.

Od velike pomoći pri odlazku u zdravstvenu ustanovu su personalni asistenti koji mogu doprinijeti kod prepreka ka kvalitetnijoj medicinskoj usluzi.

“Stanje je zadovoljavajuće, medicinsko osoblje u većini ima prilagođen i senzibiliziran pristup. Moramo naglasiti i da asistencija tj. dolazak u pratnji uveliko olakšava i nadomještava eventualni nedostatak znanja medicinskog osoblja u radu sa osobama s invaliditetom. Primijetno je da domovima zdravlja nedostaje oprema ili je ona značajno zastarjela, a to je naročito vidljivo nakon što se posjeti privatna zdravstvena ustanova. Kada su u pitanju žene s intelektualnim teškoćama akcenat je na potrebi za stalnom edukacijom i obnavljanjem stečenih znanja i informacije”, pojašnjava Haverić.

Informacije koje su nam dali iz Sumera su iz praktičnog iskustva sa slijedećim zdravstvenim ustanovama i organizacijama: Domovi zdravlja Vogošća, Vrazova, Travnik, Zenica, Visoko, Jajce, privatne ordinacije, Zavod zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona, Klinički centar Sarajevo, kantonalna bolnica Zenica, Udruženje XY.

Prilikom izrade ovog teksta kontaktirali smo UKC Sarajevo, UKC Banjaluka i Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar, ali nismo dobili odgovore na naše upite.

Visoko.co.ba/Global Analitika