“Brda oko Visokog kriju, visinom i brojem, mnogo sela i u njima ljude koji tu, u zelenilu i mirisu šuma bosanskih, žive namijenjene im sudbine. Nisu birali, a da jesu sigurno ne bi izabrali da mir tih mjesta remeti prejaki zvuk, miris i bljesak rata.
Ipak svi ovi lijepi dolovi su uznemireni: mladi otišli na brda da ispune prostor između neba i zemlje, da tuda ne prođe zlo. Ko ne može nek’ pomogne.
Ovo je jedna od priča o pomoći – nana i kravica, ratna priča i sjećanje.”
Ovako počinje videoprilog iz bogate ratne arhive našeg sugrađanina Nijaza Pinje, koji je tokom ratnih dana borbu protiv agresora vodio kamerom i mikrofonom, čuvajući od zaborava sve one karakteristične ratne trenutke u Visokom i okolnim mjestima.
Te ratne 1994. godine, za vrijeme svetog islamskog mjeseca ramazana, ekipa Nijaza Pinje boravila je kod nane Zarfe Adilović u selu Vijer.
Nana Zarfa, vremešna starica, bila je vrijedna domaćica za sve vojnike koji su čuvali položaje i čija je komanda bila u blizini njene kuće. Sjećajući se svih vojnika nana Zarfa kaže:
“Bili su ovdje i onaj Žiga, Bato, Ivek, Slobodan, pa Mustafa, Mido, Mujo, Salko, Zaim. I svi su oni ručali ovdje kod mene. Kad dođe Bajram ja napravim svega za njih. Bilo je raznih vojnika i onih iz Krajine. I svi su bili moji gosti.”
Videoprilog Nijaz Pinjo i njegove kolege snimali su za vrijeme Ramazana te ratne 1994. godine, a pitanje da li se može postiti nana je odgovorila:
“More, pravo se posti, lijepo. Malo kad dođe mrak malo se navuče na oči, al’ nema veze opet se razvedri. Fino iftar spremimo, pojedemo. Hodža mi je na iftaru svaku noć, fino kahvu popijemo ovdje, onda klanjamo akšam. Pa idemo dole na teraviju i svako za svojim poslom. Hvala Bogu, sve dobro ide. Ide Ramazan, k'o voda ide.”
Ostatak priloga pogledajte u videu iz arhive koju vrijedni Nijaz Pinjo i njegov pomoćnik Nermin Abdović šalju redovno na adresu naše redakcije, kako bi se ratna historija Visokog čuvala od zaborava.
