Rad s učenicima sa teškoćama u razvoju osnovnoj školi

Piše: Almira Mušić

Djeca su neizmjerna radost i sreća, na njima ostaje svijet i o njima ovisi budućnost. Često se djecu koja su malo drugačija od drugih stigmatizira i stavlja u drugi plan samo zato što ne odgovaraju kalupima u koje ih se uporno pokušava ugurati. Djeca sa poteškoćama u razvoju nisu sinonimi i nezavisno o tome šta karakterizira njihovo stanje, ona su prvenstveno djeca – radosna i optimistična bića koja neizmjerno žele otkriti i istražiti svijet oko sebe, a na nama je da im to omogućimo.

Sva djeca se razlikuju kako po tjelesnim, tako i po intelektualnim sposobnostima, a osim toga i po njihovom ponašanju te vještinama. Sve te razlike proizilaze iz nasljednih osobina, temperamenta djeteta, kao i njegovih sposobnosti. Prema Dejani Bouillet djeca sa teškoćama pokazuju određena odstupanja u razvoju za koja se smatra da neće moći održati i da im je zbog toga potrebna dodatna potpora okruženja ne samo u području odgoja i obrazovanja, nego i rehabilitacije. Ta dodatna potpora je potrebna da se njihovo zdravlja ne bi dodatno pogoršalo.

Dijete i učenik sa teškoćama u razvoju su ona djeca i učenici čije sposobnosti u međudjelovanju sa faktorima iz okoline ograničavaju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u odgojno-obrazovnom procesu na ravnopravnoj osnovi s ostalim učenicima, a proizlaze ponajprije iz tjelesnih, mentalnih, intelektualnih, osjetilnih oštećenja i poremećaja funkcija, a potom i otežanog svladavanja nastavnih sadržaja (u učenju) ili otežanog prilagođavanju školskim zadacima i aktivnostima (emocionalne smetnje i smetnje u ponašanju).

Termin djeca s teškoćama u razvoju ne obuhvata samo djecu s teškoćama u intelektualnom razvoju, nego djecu s različitim vrstama teškoća, od kojih svaka zahtijeva diferenciran i specifičan pristup odgoju i obrazovanju.

Ovisno o vrsti i stepenu teškoća u razvoju te njihovim posljedicama, razlikuju osobe sa:

• ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem (laka, umjerena, teža i teška intelektualna teškoća),
• oštećenjima vida (sljepoća i slabovidnost),
• oštećenjem sluha (gluhoća i nagluhost),
• poremećajima u motorici i hroničnim bolestima,
• poremećajima u ponašanju na organskoj osnovi, emocionalna neuravnoteženost,
• oštećenjima govora i glasa (mucanje, tepanje, smetnje artikulacije) i
• višestrukim oštećenjima, tj. istovremenom postojanju dvije ili više smetnje u razvoju.

Ovo je jedna od klasifikacija teškoća u razvoju, a u upotrebi su i neke druge slične klasifikacije.

U cilju poboljšanja kvaliteta obrazovanja za djecu sa poteškoćama u razvoju, UNICEF, Bosna i Hercegovina i ministarstva obrazovanja promovisali su pedagoške pristupe nastavnicima da primjenjuju pristup podučavanja inkluzivnog obrazovanja za djecu koji su za svu djecu, uključujući djecu sa smetnjama u razvoju. Po podacima iz istraživanja u BiH oko 3% djece spada u kategoriju djece sa teškoćama, a samo oko 1% njih je uključeno u nastavne procese.

Do sada je u Bosni i Hercegovini usvojeno pet okvirnih zakona o obrazovanju na državnom nivou i nekoliko strategija koje se odnose na politiku inkluzivnog obrazovanja.  U našoj zemlji postoje zakonska rješenja i pravilnici koji djeci sa posebnim potrebama garantuju pravo da se školuju u redovnim školama.  Ali, većina škola u Bosni i Hercegovini ne zadovoljava te standarde, pa čak ni standarde za omogućavanje fizičkog pristupa ove djece školama.

Uloga učitelja/nastavnika i asistenata

Značaj i osposobljavanje nastavnika za rad sa djecom sa poteškoćama je od posebne vażnosti, s tim da je veliki dio osposobljavanja većinom teoretske prirode. Osposobljavanje učitelja za rad sa djecom s poteškoćama u razvoju je generalno pristupačno, ali obično u “defektološkom“obliku. Takođe je bitno napomenuti da je najveći dio osposobljavanja učitelja tokom nastavničke prakse obezbjeden od strane nevladinih organizacija. U procesu motivisanja nastavnika za rad sa djecom sa teškoćama neizostavnu ulogu ima psiholog. Njegov zadatak je da prvobitno prepozna potrebe učenika, a nakon toga da motiviše nastavnike na rad, da im pomogne pri mijenjanju stavova prema djeci sa teškoćama, te da zajedno s njima radi na stvaranju individualiziranih programa, ali da im prużi dodatne obuke i edukacije koje imaju veliku ulogu za nastavnike i njihov rad.

Često se susrećemo sa nedovoljnom pripremljenosti nastavnika što je ustvari odraz nespremnosti sistema. Kompetentni i motivisani nastavnici učenicima sa poteškoćama mogu pomoći ne samo u sticanju znanja, već i u uspješnoj socijalizaciji i savladavanju żivotnih teškoća, a za to je potreban osjećaj ljubavi prema profesiji, visok nivo empatije i razumijevanja.

Učitelji/nastavnici u radu su tokom poučavanja usmjereni na razvoj različitih kompetencija kod učenika. Ono što učitelj/nastavnik najprije primijeti kod učenika je slabije funkcioniranje koje se može manifestirati odsustvom ili nedovoljno razvijenom vještinom, a ne prisutnošću teškoća. Primjena univerzalnog dizajna u individualiziranim postupcima pomaže razvoju učenja u svakom razrednom odjelu. Svakom se učeniku pristupa razumijevajući njegove potrebe s ciljem smanjenja prepreka i prevladavanja individualnih razlika. Tako svi učenici kvalitetnije uče, ostaju motivirani te se razvija iskustvo senzibilizacije i međusobnog pomaganja. Naglasak je na direktnom pristupanju individualizaciji postupaka u učenju i poučavanju čime se doprinosi prevenciji razvoja mogućih teškoća tijekom odgojno-obrazovnog procesa (npr. kod učenika kojima nije utvrđena teškoća ili kod učenika s teškoćama u razvoju kod kojih postoji potreba za promjenom određenog primjerenog programa/kurikuluma odgoja i obrazovanja).

Evropska agencija za razvoj obrazovanja za učenike i studente s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (2012) utvrđuje profil inkluzivnog učitelja/nastavnika i stručnih saradnika škola sa sljedeća četiri temeljna područja kompetencija: 1. vrednovanje različitosti učenika, 2. pružanje podrške svim učenicima, 3. suradnja s drugima, i 4. vlastito stručno usavršavanje. Inkluzivno djelovanje odnosi se na pružanje primjerene odgojno-obrazovne podrške svim učenicima kojima je podrška potrebna u procesima učenja, poučavanja, iskazivanja naučenoga te socijalizacije unutar škole. Promjene se odnose na fleksibilnost učenja u smislu upotrebe prikladnih nastavnih materijala, tehnika i strategija poučavanja kojima se mogu zadovoljiti različite odgojno-obrazovne potrebe učenika. Nastavni proces čini oblikovanje poticajnih, raznovrsnih aktivnosti koje omogućavaju stjecanje funkcionalnih iskustava učenika i razvoj kompetencija učenika, a time i potpunu uključenost učenika u sadržaje kurikuluma i kurikulumskih aktivnosti.

Asistent u nastavi predstavlja oblik podrške učenicima koji imaju posebne obrazovne potrebe, a uključeni su u redovan system odgoja i obrazovanja. U Bosni i Hercegovini, ovakav je način rada novi oblik podrške u inkluziji djece s teškoćama u razvoju, dok u svijetu postoji već dugi niz godina. Asistent je osoba koja provodi individualan rad s učenicima s teškoćama u razvoju, a osim što pomaže učeniku u usvajanju obrazovnog sadržaja, pomaže i u uspostavljanju interakcije između učenika s teškoćama i drugih učenika.

Asistent u nastavi također surađuje sa učiteljima i drugim stručnjacima i to kroz izradu individualnog plana rada s učenikom, kreiranje ciljeva i realizaciju planiranog.

Cilj koji se želi postići uvođenjem asistenata u nastavu je olakšavanje inkluzije učenika s teškoćama u razvoju u primarno obrazovanje, ali i veći broj takvih učenika u redovnim školama. Asistent u nastavi može potaknuti i prihvaćanje različitosti od strane drugih učenika, i to ne samo unutar odjeljenja , već i na planu ustanove. Pomoć se može sastojati u pomoći u pisanju, čitanju, vježbanju, objašnjavanju, ili pomoć u ovladavanju rutinskih radnji i mobilnosti.

Kao što tipična djeca imaju pristup redovnim školama tako i djeca sa poteškoćama moraju imati pristup i pravo uključivanja u redovno obrazovanje uz pružanje potrebne podrške. Sva se djeca rađaju s temeljnim pravima i slobodama koja pripadaju svim ljudskim bićima. Kao i sva ostalo djeca, tako i djeca s teškoćama u razvoju imaju svoja prava. Jedina razlika je u tome što takva djeca zahtijevaju veću pomoć i podršku društva. Ponekad društvo zaboravlja na ta prava, pa ih je potrebno više puta spominjati.

Visoko.co.ba/Global Analitika