U tranziciji smo iz kožarstva u turizam i to je praktično najbolje što nam se moglo desiti. Ne zahtijeva neke složene nabavke, ne lomi kičmu, nema skladišta, ne smrdi, vrlo je kratkoročno i doživljajno i u godinama koje su pred nama ćemo, čini mi se, izgraditi ozbiljnu turističku infrastrukturu. Autohtonu, mističnu, interesno nasmijanu, šarmantnu, onakvu kakvo je sve što radimo. Turizam sa sobom nosi i opasnosti poput sezonskih skokova i padova, ali o tome ćemo misliti onda kada nam dođe na red.
Već dugo na pratim rukomet, i čini mi se da je vrijeme da se posvetimo nekom profitabilnijem sportu. Rekao bih da i najzagriženiji ljubitelji rukometa više ne maštaju o ligi prvaka. Maštat će možda, onda kada dobijemo jednu ozbiljnu utakmicu, a takav se scenario nije desio već duže od 10 godina, i vrlo je moguće da neće ni u narednih 10.
Geografija je nemilosrdna stvar i jako nam pogoduje, ali i jako škodi. Sa jedne strane, blizina sarajevskog aerodroma dovodi znatiželjne turiste i putnike namjernike, ali sa druge strane, svi su sadržaji koji bi bili atraktivni – skupi za nas. Grad je nemoćan, kao i vlast koja je uz nemoć i nezainteresovana. Ako želite ići na svirku ili u kino – idete u Sarajevo. U prevodu: ako želite potrošiti 50 KM – idite u Sarajevo. Ako želite potrošiti 5 KM – ostat ćete u Visokom. To je jedan segment provincijalizacije koji će nas tek zadesiti.
Ali onaj značajniji je činjenica da u toj sredini odrastaju djeca koja neće biti konkurentna nigdje. Zašto? Zato što neće znati da stoje na pozornici, zato što je kultura pozornica naprasno prekinuta i preseljena u zadimljene bircuze. Zato što mladi ljudi neće znati da razgovaraju, jer nisu imali gdje naučiti i nije ih imao ko naučiti. Zato što neće znati da govore u mikrofon. Zato što neće znati da pričaju viceve. Teško je moguće da će mladi ljudi izlaziti u Kamerni teatar ili Zeničko narodno pozorište. Već danas, kolone roditelja djecu voze na treninge u Sarajevo. Kultura kao takva nema svoje mjesto u moru namještenika (savršen izraz) i asfaltnih projekata koji omogućavaju ljudima da jure svoje statusne simbole po raštrkanim i neperspektivnim naseljima.
Čitav je taj problem nastao – nestankom Radija Q. Iz perspektive bilo kakve vlasti ili bilo koga zainteresovanog za razvoj ove sredine, Radio Q je bio savršena slučajnost. Projekat koji smo mogli konzumirati besplatno i koji je poput sarajevskih projekata Bore Kontića iznjedrio kulturu (qlturu) života koja je nadilazila lokalizam i provincijalizam. Ne znam kako je priča okončana i to nije tema ove priče, čak nisam ni u kakvom kontaktu sa osnivačima i ključnim akterima priče.
Ali jedno je jasno: sama je činjenica da ste uvijek imali na raspolaganju frekvenciju za nešto u čemu nema ničega primitivnog, PINKovskog, ničega što širi mržnju ili navodi na negativne dileme, sama je ta činjenica bila ogromna.
To se ne može kamuflirati, a nestanak je eventualno mogao obradovati nekoga ko ni na koji način ne razumije ovaj tekst.
A u Visokom ih je, posebno u „značajnim“ ulogama, sve više takvih.
Nažalost, i po njih i po nas. Po nas zato što ih nikad nećemo prihvatiti, za njih zato što se nikad neće uklopiti.
Damir Đuljić Delić / Visoko.co.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.