“Nisam postao glumac da bih bio meme”: Nicolas Cage o snovima, slavi i njegovoj dvoglavoj zmiji

Kada ljudi kažu Nicolasu Cageu da im se pojavio u snovima, on postaje malo nervozan. „Kažem im: ‘Pa, nadam se da sam se lijepo ponašao. Ipak, čovjek želi biti siguran da nije uradio nešto užasno.” Snovi su mu danas na umu zbog njegovog novog filma, crne komedije Dream Scenario (Scenario iz snova) koju je producirao Ari Aster. Sa novinarem The Guardiana razgovara iz Australije gdje je u vrijeme razgovora rano veče, a 59-godišnji glumac nalazi se u iznajmljenoj kući na plaži sa svojom petom suprugom Riko Shibatom i njihovom jednogodišnjom ćerkom August, nazvanom po Cageovom pokojnom ocu. „Divno je“, zadovoljno uzdiše dok August ječi u pozadini. „Imam lijep pogled na talase i uživam posmatrajući izvanredne surfere ovdje. To je zaista ples. Balet.” Cage je usred snimanja filma – nazvanog, sasvim prikladno, Surfer – iako bi bio šok da nije. Imitirajući Cagea u emisiji Saturday Night Live, Andy Samberg je rekao: „Moj san kao glumca je da se pojavim u svakom filmu ikada objavljenom. Međutim, do sada sam bio u mogućnosti da prikupim samo oskudnih 90%, što je nanijelo sramotu mom doju.” U

U jednom trenutku tokom intervjua, Cage tvrdi da ne zna koliko je filmova snimio. Brojim 109 dovršenih igranih filmova, iako bi one u kojima on igra dvostruke uloge, kao što su Adaptacija i Nepodnošljiva težina ogromnog talenta, vjerovatno trebalo prebrojati dvaput. Za Nepodnošljivu težinu, gdje je igrao dvojicu Nicolasa Cagea, čak je i sam sebe njuškao. „Želio sam da bude na neki način kubistički“, kaže on.

Ove godine je već glumio Drakulu u Renfieldu, ubicu koji je postao skitnica na plaži u The Retirement Plan, grimiznokosog kradljivca automobila u Sympathy for the Devil i zamišljenog lovca na bizone u Butcher's Crossingu. Dream Scenario (Scenario snova) je, međutim, njegov izbor. „Reći ću javno da mislim da je to remek-djelo“, kaže on. Cage glumi Paula Matthewsa, šašavog profesora koledža koji počinje da se pojavljuje u snovima stranaca, čineći ga nekom vrstom slučajne slavne ličnosti kolektivne podsvijesti. Moglo bi biti laskavo da nije ignorisao vapaje sanjara za pomoć dok ih progone zombiji i slično.

Iako glumac tvrdi da ne pridaje mnogo pažnje svojim snovima, ponekad im se obrati za pomoć. “Ako sam pod stresom kako da odigram scenu, tražiću poklon iz svojih snova.” Samo pet puta, kaže, bio je blagoslovljen scenarijem za koji nije trebalo mijenjati nijednu riječ: Dream Scenario, Adaptation, ludo remek djelo braće Coen Raising Arizona, komedija Vampire’s Kiss iz 1988. i nedavnog filma u kojem glumi bivšeg kuhara kome je ukraden svinjski BFF. “Ponekad sam toliko nervozan zbog toga što nemam nikakvu ideju na sceni da ću radije otići u krevet i sanjati o tome, a onda možda dobiti neki preostali osjećaj koji bi mogao primijeniti na nastup.”

Njegovi snovi su takođe uticali na druge izbore. Bilo je, na primjer, dvoglavih orlova. “Nije li to tako divno bizarno?. Da, sanjao sam dvoglave orlove – ne znam šta da uzmem od toga – a onda je sutradan neki tip nazvao mog menadžera da me pita da li sam zainteresovan da kupim dvoglavu zmiju. Nisam mogao reći ne jer sam povezivao tačke. Bilo je prelijepo čudno.” Međutim, kada je otkrio da je u pitanju rigmarola – glave su morale biti razdvojene lopaticom kako bi ih se spriječilo da se svađaju za večerom – donirao je zmiju zoološkom vrtu. “Luda stvar.”

Dream Scenario mu je otkrio po nešto novo. “Svako sada ima mogućnost da postane poznat. Ti si tip koji se sapleo u supermarketu i neko je to snimio. Ili žena u avionu koja ima nervni slom i postala Žena koja je imala nervni slom u avionu.” Na smiješan način, on zna kako je to. Da, iza sebe je već imao dvije decenije slave kada je internet postao uobičajena stvar: počeo je da glumi ranih 1980-ih, osvojio je Oskara još 1996. za ulogu alkoholičara koji je stigao do dna flaše i do kraja puta u filmu Leaving Las Vegas, a zatim se okrenuo akciji uz burni hat-trick The Rock, Con Air i Face/Off. Ali slavna ličnost na tom nivou i dalje ga je zatekla nespremnog za novu pojavu – pojavu memea.

„Možda sam bio prvi glumac koji je prošao kroz neku vrstu memifikacije“, kaže on, aludirajući na proliferaciju memova (kao što je „You Don't Say!“) zajedno sa bezbroj video varijacija na temu Nicolasa Cage Losing His Shit. “Jedna osoba je odabrala scene iz svih ovih različitih filmova u kojima sam imao nervne slomove, ali ne uzimajući u obzir kako je lik došao do toga. Bio sam frustriran jer nisam znao šta sve ljudi uzimaju iz filmova osim toga.”

Dio razloga zašto Cage pruža tako bogate izbore je taj što nikada nije bio svjesno inhibiran. Niko drugi ne govori sa toliko puno kursiva ili velikih slova Kao na primjer način na koji izgovara “testis” tokom svog ludog govora u Prisoners of the Ghostland (“TESTICAAALLL!”) ili kako grdno govori o ratobornom psu čuvaru u filmu Joe Davida Gordona Greena („I love dogs! Just not that dog! That dog is an asshole!”) ili dok divlja dok je na kreku u Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans, Wernera Herzoga („Easy-easy- easy – easy, jer ja nisam Eazy-E!”).

Cage je već kao dijete gledao slavu izbliza. Njegova tetka, Talia Shire, bila je zvijezda filma Kum (koji je režirao njen brat – i Cageov ujak – Francis Ford Coppola) i Rockyja i to mnogo prije nego što je on snimio svoj prvi film. „Tako mi je drago što spominješ tetku Tali“, kaže on toplo. “Kada sam imao samo sedam ili osam godina, ona mi je rekla: ‘Naturalizam je stil’. To sam zapamtio.”

Međutim, biti poznat po memovima i mashupovima je drugačije. „Nisam znao kako da procesuiram ono što se dešava. Glumom sam se počeo baviti jer me filmska izvedba dirnula više nego bilo koja druga umjetnost. Nisam ušao u filmove da bih postao meme. To je bilo novo. Pomirio sam se s tim, ali to je bila prilagodba.” Uvjerio je sebe da su to memeovi do kraja. “Mislio sam da će možda natjerati nekoga da se vrati i pogleda filmove. Ali nisam imao kontrolu nad tim. Ista stvar se događa s Paulom u Dream Scenario: on nema kontrolu nad ovim neobjašnjivim fenomenom.”

Paul također ima iluziju da može iskoristiti svoju neželjenu slavu i sveprisutnost. „Vidi, ja se ne kockam, ali slava je kao kocka“, kaže Cage. “Kada se slava okrene protiv vas, efekti gubitka, kao i kod kockanja, su dublji od efekata pobjede.” Da li se slava okrenula protiv njega “O, da! Bilo je trenutaka kada su se prenosile stvari o mojim finansijama, ili su greške koje sam napravio postale izuzetno javne, i sve sam to osjećao.” On misli na priču o finansijskoj propasti prije otprilike deset godina, kada je svoje bogatstvo potrošio na ekstravagancije, uključujući dva zamka, ostrvo na Bahamima i jednu od najukletijih kuća u SAD-u, i izašao sa računom od 14 miliona dolara za neplaćeni porez. (Kasnije je tužio svog poslovnog menadžera zbog „brojnih visoko spekulativnih i rizičnih ulaganja u nekretnine”; menadžer je podnio protutužbu, navodeći Cageovu „kompulzivnu, samodestruktivnu potrošnju”. Slučaj je riješen nagodbom 2012.)

Možda je najbolje reći da je bio povrijeđen, ali ne i poražen – da ponovi frazu koju je Marta Coolidge upotrijebila kada je režirala film Valley Girl 1983. godine, dok je pokušavala da ga navede na ispravan način razmišljanja kada je njegov lik doživio poraz. “O moj bože!” Cage uzvikuje. „To je bio najbolji savjet koji sam ikada dobio od filmskog reditelja. Tako mi je drago što ste spomenuli Martu jer želim da ostane zapisano da kažem da bez nje ništa od ovoga ne bi bilo. Zbog onoga što je uradila sa mnom ljudi su znali ko sam. To je bilo tako davno. Znate, u januaru ću napuniti 60 godina.” Ovo kaže sa čujnom nevjericom.

To je upravo Cage: majstor ironije, sarkazma, bijesa i okrutnosti na ekranu, ali izvor topline u razgovoru, odlučan da se osoba s kojom razgovara osjeća posebno. Četiri ili pet puta, na primjer, počinje odgovor s nekim varijacijama na riječi: „Tako mi je drago što to spominješ…“ Na kraju našeg zajedničkog vremena, on čak nudi i neku vrstu zadovoljnog zaključka: „Po mom mišljenju, ovo je bio dobar razgovor i nadam se da i ti tako osjećaš.”

Kada mi kaže da mu je njegov kolega iz Renfielda Nicholas Hoult nedavno poslao sliku kostima za Noć vještica u obliku Cage-a-Dracule, pominjem grupu prijatelja u Brooklynu koji su se prije nekoliko Noći vještica obukli kao različiti likovi Cagea: Ghost Rider, medicinar iz Bringing Out the Dead, glupi trgovac štapićima iz Raising Arizona i tako dalje. „Oh, to je urnebesno“, kaže on. „Mislim, ne znam da li bih želio da budem u toj prostoriji u kojoj se svi oni okupljaju, ali mi se ideja o tome sigurno sviđa. Da sam bio tamo, vjerovatno bi počeo hiperventilirati.”

Tek poslije se pitam koliko je puta čuo takve priče. Iznosimo naše priče o kostimima Nica Cagea za Noć vještica, ili vrijeme kada se on pojavio u našim snovima, ili recitirao svoje omiljene monologe iz Moonstruck ili Wild at Heart pred njim, a on ipak čini sve da se osjećate kao da je to prvi put on to čuje. Da li bismo isto uradili Meryl Streep, Denzelu Washingtonu ili Robertu De Niru? Mislim da ne. Ali postoji zajednička, slavljenička kvaliteta u Cageovim nastupima, odsustvo opreza ili cinizma u njegovoj vitalnosti, zbog čega osjećamo da je on naš da ga dijelimo i uživamo.

„Pokušavao sam da se natjeram da dođem do jasnijeg mjesta izražavanja“, kaže on. „Ako pogledam unazad, mogu da vidim druga mjesta na kojima se to dogodilo, kao što je Leaving Las Vegas, ali se to ubrzalo za mene sa filmom Pig i Dream Sceanrio jer su lični. Ova osjećanja iz svog života stavljam u ove likove. I uz malo sreće, to je povezivanje ili komunikacija sa publikom.”

Dream Scenario je u kinima od 10. novembra. Butcher’s Crossing je sada izašao na Amazon Prime Video, a emitovanje Sympathy for the Devil je u toku.

Visoko.co.ba/federalna.ba/The Guardian