Napustio nas je i Haso Keso …
Neven Krajišnik mi je to javio dok sam se vozio autoputem od Visokog do Sarajeva negdje tačno kod Jošanice na naplatnim kućicama. Kroz glavu mi prođoše u startu odmah sve provale vezane za tog čovjeka kralja visočkog uličnog slenga, ugostiteljstva i onog starog prepoznatljivog Visokog kakvo je nekad bilo i kojeg se sa nostalgijom sjećamo. Pitanje je bilo: jesi li ti čuo da je umro Haso Keso? Neven je moj ozbiljan prijatelj i informacije koje dolaze od njega su uvijek provjerene i tačne, a on oprezan kakav jeste mislio je da znam nešto više. To nešto više sam provjerio sa Nusretom Smajovićem koji je sa Perca i odakle je u svijet i daleku Ausraliju otišao Hasan Keso. Nažalost informacija je bila provjerena i tačna.
Nema Visočanina koji nije čuo za neku od antologijskih provala Hase Kese koje su nastajale spontano i u datim trenucima. Da bi bile adekvatno shvaćene trebalo je lično poznavati tog dobrog čovjeka koji je volio Visoko iznad svega, a koji je volio i Visočane i nerijetko tu pažnju iskazivao za vrijeme ljetnih godišnjih odmora u objektima gdje je konobarisao i gdje su Visočani jeli i pili džaba na račun gostiju sa susjednih stolova (bar je to tako Haso pojašnjavao). Imao sam priliku dva puta ugostiti Hasu Kesu na radiju. Prvi put odmah nakon rata dok sam radio na Radiju Visoko gdje će nakon emisije ostati upamćen antologijski razgovor između njega i Dragana Mirića, vlasnika kultne kafane “Start” u kojoj je Haso radio kad je najpopularnija bila. Visočki “jalijaši” na čelu sa Vampom su otišli taj dan na Žutu Gredu, sjeli uz bogato meze i piće i samo mi dojavili da ostavim jednu liniju slobodnu da oni mogu zvat direktno u program i “provocirati” Hasu. Haso je bio mangup u njihovom rangu, na svaku provokaciju odgovarao je inteligentno i provokacijski, nikom nije ostajao dužan. Čak i kad su mu namontirali poziv Dragana Mirića iz Brčkog koji naravno nije mogao slišati Radio Visoko jer je signal dobacivao do Dobrinja i do Kiseljaka, a internet tada nije postojao. Kompletna ta emisija kao i ona kasnije sa Ibetom Vražićem su jedne od najdražih koje sam ikad uradio. Ostali su džinglovi nakon njih koje sam kasnije prenio i na Radio Q.
U međuvremenu kralj uličnog žargona i kafanskog mangupluka je prolazio kroz teške trenutke, u jednom trenutku je dao i intervju za BH Dane u kojem je javno ponudio svoj bubreg na prodaju kako bi obezbjedio egzistenciju za svoju porodicu. Viđali smo se na raznim lokacijama i u specifičnim situacijama u Visokom, znali smo i bilijara odigrat u tadašnjem Ripliju. A onda sam izgubio kontakt sa Hasom. Nije više zvao ni kad sam na radiju da mu pustim onu omiljenu od Tome Zdravkovića. Tek nekoliko godina poslije dobio sam razglednicu od njega iz Australije, a malo zatim i nekoliko fotografija gdje se uslikao sa Aboriđanima uz napomenu da oni znaju najveću tajnu na svijetu, a to je gdje raste drvo sa parama i kada ih isfolira da mu otkriju gdje je to drvo obećao je da će se vratiti u Visoko da trošimo te pare.
A onda jednog dana sekretarica na Radiju Q mi je samo rekla; imaš na vezi nekog Hasu Kesu, hoće odmah u program. Tako sam i uradio. Frcale su provale na sve strane, plakalo se od smijeha u režiji i studiju. Prepričavalo se godinama kasnije sve što je Haso izgovorio u tom telefonskom razgovoru. Ja u ovom tekstu posvećenom mom dragom prijatelju neću ni pokušavati prepričati neku od njegovih antologijskih izjava koje su već dio urbane legende u Visokom i prepričavaju na svakom narednom sijelu. Neven mi reče de mi pošalji one džinglove ako su ti u životu pa da napravim neki kratki video i postavim na Youtube. Našao sam foleder sa svim džinglovima sa nekadašnjeg Radija Q i poslao mu, pa kada završi sa tim videom pridodat ću ga uz sve napisano.
Tajna o aboridžanskom drvetu na kojem rastu pare je otišla sa Hasom na neko bolje mjesto, a Visoko i Visočani ostadoše bez još jednog prepoznatljivog lika kojeg znaju i sjećaju se samo sa osmjehom na licu. Pozdravi nam gore Vampu i Laleta pa se vidimo kada dođe vrijeme za to.
Porodici iskreno saučešće.
