Mnoga djeca moraju živjeti s ratnom traumom. Evo kako im pomoći

Kada je 1992. izbio rat u Bosni, Selma Baćevac je bila sedmogodišnjakinja u Sarajevu. Život joj se preko noći promijenio. Njenog oca ne bi bilo danima, borio bi se na prvim linijama fronta. Ona je više puta morala bježati od granata i gelera. Preživjela je. Izgubila je dom. “Toliko se zločina dogodilo da bih mogla razgovarati s tobom satima i opet ti ne ispričati sve”, kaže ona novinaru BBC-ja, javljajući se iz svog doma na Floridi u SAD-u.

Čak ni igra nije bila sigurna. Kao i mnoga druga djeca pogođena ratom, Baćevac i njen brat glumili bi scene opasnosti ili izbjeglištva. Crtali su slike bombi i eksplozija. Kada bi se sreli s drugom djecom, morali su pronaći skrivena mjesta za igru za koja se činilo da je manje vjerovatno da će biti granatirana. Jednom, kada je s ocem otišla na tržnicu kupiti Barbie lutku, minobacačka granata pala je među okupljenje i usmrtila 68 ljudi. Kasnije je izgubila Barbie – i sve svoje ostale igračke – u požaru kada je njen dom granatiran.

Baćevac i njena porodica pobjegli su od rata u Bosni i Hercegovini 1994. godine, provevši tri godine u izbjegličkom kampu u Njemačkoj prije nego što su se preselili u SAD. Danas, u dobi od 38 godina, radi kao psihoterapeutkinja specijalizirana za traumu. Mnogi njeni klijenti su i sami proživjeli rat.

Izvana gledano, Baćevac kao da oličenje toga koliko otporna djeca mogu biti. Ali, kaže ona, postoji i ono što se ne vidi. “Kad ste dijete, kada ne osjećate sigurnost, to utječe na vašu sposobnost da se povežete sa samim sobom. To utječe na vašu sposobnost da vjerujete svojoj okolini. Utječe na vašu sposobnost da vjerujete odraslima. Imamo strah od predanosti, strah od postavljanja granica, strah od progovaranja, strah od toga da budemo viđeni“, kaže i nastavlja. “To nije nešto čega se tek tako riješiš. To je nešto što ostaje s tobom.”

Uobičajeno je, posebno nakon (ili uz) krizu poput rata ili prirodne katastrofe, čuti da su djeca otporna. To je istina, kažu stručnjaci – djeca mogu imati sposobnost prevladavanja ozbiljnih poteškoća, posebno ako imaju koristi od posebnih zaštitnih faktora, poput bliske veze sa skrbnicima. U isto vrijeme, desetljeća istraživanja otkrila su da razne vrste trauma doživljenih u djetinjstvu – čak i u dojenačkoj dobi – mogu utjecati na djetetov nervni sistem, mijenjajući put njegovog razvoja, rizik od psihičkih poremećaja, pa čak i dugotrajne posljedice na fizičko zdravlje. Od kasnih 1990-ih, jedna često korištena metoda za razumijevanje prevalencije i učinka traumatskih događaja u djetinjstvu je provjera negativnih iskustava u djetinjstvu (adverse childhood experiences – ACE), koja uključuje incidente poput seksualnog zlostavljanja, zatvaranja roditelja i razvoda. Što više ACE-a dijete ima, to je vjerovatnije da će doživjeti ishode poput depresije, tjeskobe i upotrebe narkotika – posebno nakon što se nakupe oko tri ili više različitih vrsta, koje iskusi otprilike jedno od 10 djece u SAD-u.

Ali ACE-ovi daju nepotpunu sliku. Izvorni popis ne uključuje izloženost ratu ili terorizmu – iako se od 2022. procjenjuje da više od jednog od šestero djece u svijetu, njih 468 miliona, živi u zonama aktivnih sukoba. To je dvostruko više od broja djece pogođene ratom sredinom 1990-ih. Prema UNICEF-u, više od polovice ukrajinske djece raseljeno je u prvom mjesecu rata s Rusijom nakon invazije punog razmjera 2022., dok je više od 500 djece ubijeno, a više od 1100 ozlijeđeno, uglavnom od bombardiranja ukrajinskih gradova.

U Pojasu Gaze, koji je glasnogovornik UNICEF-a James Elder nazvao “najopasnijim mjestom na svijetu za dijete”, agencija procjenjuje da je 850.000 djece protjerano i izgubilo svoje domove. Procjenjuje se da je više od 11 000 djece u Gazi ubijeno u izraelskim napadima od početka tamošnjeg rata u oktobru 2023., prema brojkama zdravstvenih dužnosnika u Gazi, broj koji ne uključuje djecu pod ruševinama ili smrti od drugih ratnih posljedica poput gladi ili nedostatka zdravstvene skrbi.

Možda dvostruko više je onih koji su izgubili barem jednog ili oba roditelja, kaže neprofitna organizacija Euro-Mediterranean Human Rights Monitor. U Izraelu su do 40 od 253 ljudi uzetih za taoce i oko 30 od onih koje je ubio Hamas bila djeca, dok je oko 126.000 Izraelaca, uključujući hiljade djece, raseljeno iz svojih domova tokom rata.

U Sudanu je oko četiri miliona djece raseljeno zbog rata koji je izbio u zemlji prošle godine, sa “zastrašujućim brojem djece koja su ubijena, silovana ili regrutovana”, a više od 700.000 vjerojatno će patiti od teške pothranjenosti, navodi UNICEF.

Takva djeca izložena ratu, koja često proživljavaju više traumatskih događaja istovremeno, imaju daleko veći rizik od psihičkih poremećaja uključujući PTSP, depresiju i anksioznost.

Oni također imaju tendenciju da dugoročno imaju lošije fizičko zdravlje. Na primjer, istraživanje provedeno na njemačkoj djeci koja su doživjela traumu tokom Drugog svjetskog rata otkrilo je da su djeca, kada su bila starija, imala dvostruko veću vjerovatnost da će među ostalim zdravstvenim problemima doživjeti kongestivno zatajenje srca, tri i pol puta veću vjerovatnost da će doživjeti moždani udar i pet puta veća vjerovatnost da će dobiti rak.

“Ovo polje istraživanja sve više prepoznaje da – s obzirom na činjenicu da izloženost traumi i nasilju izazivaju snažnu fiziološku reakciju – ponovljena izloženost tokom vremena može dovesti do poremećaja u fiziologiji stresa i samoregulacijskim sistemima”, kaže Theresa Betancourt, direktorica istraživačkog programa o djeci i nesrećama na koledžu u Bostonu i dugogodišnja istraživačica utjecaja oružanih sukoba na djecu. “Posebno u situacijama kada njegovatelji nisu u mogućnosti pružiti podršku i zaštitu. Posljedice traume mogu se očitovati kao poremećaji u odgovorima povezanim s kortizolom i promjene u upalnim procesima, među ostalim.”

Čini se da ti veći rizici proizlaze iz toga kako traumatični događaji mogu preusmjeriti djetetov nervni sistem u razvoju. Kad djeca odrastaju usred nepredvidivog nasilja, poput fizičkog zlostavljanja ili rata, njihove emocionalne reakcije i reakcije straha često se preusmjere u stanje visoke pripravnosti kako bi preživjela. Čak i kada (ili ako) prijetnja nasiljem izblijedi, oni mogu ostati spremni za reakciju, fiziološki reagirajući na bilo koji vanjski znak kao da je prijetnja. Ključni faktor, kažu stručnjaci, nije samo postojanje samog traumatičnog incidenta. Radije je riječ o težini traume, koliko dugo traje, kako je u interakciji s drugim traumama i, u području istraživanja koje se sve više proučava, koji su sve faktori otpornosti prisutni.

“Trauma je klinička kategorija”, kaže Joerg Fegert, direktor klinike za dječju i adolescentnu psihijatriju u njemačkoj Sveučilišnoj bolnici Ulm i koautor nedavnog pregleda utjecaja rata na mentalno zdravlje djece. „Trauma je posebna reakcija psihe na događaj potencijalno opasan po život. “Često, ljudi, kada govore o traumi, govore o potencijalno traumatičnim situacijama – suočenosti s ratom, na primjer. Ali ne pokazuju svi koji su suočeni s takvim situacijama simptome posttraumatskog stresnog poremećaja ili traumatskih poremećaja.”

Sve je veći interes za ono što neku djecu čini otpornijom na takve incidente od druge. Jedan od glavnih faktora koji je pronađen, među ostalima, jest imaju li oni pristup skrbniku koji ga podržava i smiruje, što čini se da “smanjuje” djetetovu fiziološku reakciju na prijetnju.

U isto vrijeme, otpornost, kako je istraživači definiraju, ne nudi uvijek cjelovitu sliku – i može se mijenjati tokom vremena. U jednoj studiji, na primjer, Fegert je otkrio da 40% djece u ustanovama maloljetničkog pravosuđa i socijalne skrbi ima malo ili nimalo psihijatrijskih simptoma. Nakon 10-godišnjeg praćenja, 28% njih imalo je simptome. Može ići i u suprotnom smjeru: otprilike polovica one djece klasificirane kao da imaju simptome “višestrukih problema” tokom 10-godišnje studije prešla je u kategoriju “manje izraženih simptoma”. U situacijama složene traume također je nerealno očekivati da djeca pokažu “otpornost” na način na koji bi to šira javnost mogla razumjeti – vraćajući se na ono što je sve bilo prije, kažu stručnjaci.

Melissa Brymer, direktorica programa za terorizam i katastrofe Nacionalne mreže za dječji traumatski stres u SAD-u, podržava zajednice nakon kriza kao što su pucnjave u školama ili prirodne katastrofe. “Postoji trauma, ali postoji i tuga”, kaže ona. “Suština otpornosti je da se ‘oporavite’. Ali ne oporavite se od, recimo, smrti voljene osobe. Vi stvarate značenje. Poštujete što je ta osoba značila za vas. Pronađete načine kako se prilagoditi tome da ta osoba više nije ovdje.”

Slično tome, u krizama koje predstavljaju toliko traumatičnih iskustava odjednom, kao što je rat, nerealno je misliti da se životi nakon toga mogu vratiti u “normalu”, kažu stručnjaci. “Kada govorimo o utjecaju rata na djecu, svakako govorimo o prijetnjama životu, preživljavanju i ozljedama”, kaže Betancourt. “Ali mi također govorimo o uništavanju tkiva svakodnevnog života.” Djeca bi mogla izgubiti skrbnike, prestati pohađati školu ili izgubiti svoje domove. Ne radi se samo o tome da ih te složene traume izlažu većem riziku lošijih razvojnih ishoda, već “moramo razmisliti o tome što to znači za identitet i stvaranje značenja”.

Ideja da te krize stvaraju nekakvu “izgubljenu generaciju” je netačna, čak i uvredljiva, kažu stručnjaci. U isto vrijeme, za podršku djeci koja doživljavaju traumu, nije dovoljno samo osloniti se na ideju da su “djeca otporna” i da će se sama oporaviti. Konkretno, kažu oni, od samog početka međunarodna zajednica ne treba se usredotočiti samo na akutne humanitarne potrebe poput hrane i skloništa, već i na dugoročne zahtjeve pružanja podrške zajednici i porodici, mentalnog zdravlja s obzirom na traumu i socijalne usluge i trajnu infrastrukturu poput stabilnih životnih uslova i medicinske skrbi.

“Djeca jesu apsolutno otporna”, kaže Brymer. “Ali moramo im pružiti podršku kako bismo bili sigurni da takvi mogu i ostati.”

Visoko.co.ba/federalna.ba/BBC