Kad na nekih tridesetak kilometara i nakon dvadesetak minuta vožnje automobilom od centra grada, podno Trebevića, magistralnim putnim pravcem Sarajevo — Zenica, ugledate tablu sa natpisom Visoko, skoro istovremeno počnu se javljati misli i pitanja — šta je to što već godinama pa i desetljećima u ovaj bosanskohercegovački privredni i trgovački centar privlači mnogobrojne svjetske industrijalce, trgovce i privrednike? Da li je razlog tome već stoljećima duga tradicija kožarstva po čemu se Visoko pročulo diljem svijeta? Možda!
Ali, zar samo visočki kožari za čije se proizvode više zna u Londonu, Njujorku, Rimu i drugim centrima svjetske mode, mogu privući toliko poslovnog svijeta? I mogu i ne mogu!? Mogu, jer visočki kožari svoje proizvode plasiraju na sve kontinente svijeta. Ne mogu, jer kožari i nisu jedini za čije proizvode se čuje već decenija izvan granica naše zemlje.
Nisu, jer tu je jedan »Viteks« sa svojim osnovnim organizacijama udruženog rada, čiji proizvodi već niz godina privlače pažnju kupaca širom Evrope i ostalih kontinenata. I tako, dok u mislima tražimo i nagađamo odgovore na brojna pitanja, u stvarnost nas vraća kapija pred kojom se nađosmo i na kojoj stoji — »VITEKS« — VISOKO.
U posjetu ovom visočkom kolektivu, još preciznije, Osnovnoj organizaciji udruženog rada »FABRIKA ČEŠLJANOG PREDIVA«, koja posluje u sastavu »Viteksa«, i nismo slučajno došli. Jedan razlog je želja i uvijek prisutna novinarska radoznalost da na »licu mjesta« vidi i čuje šta je to što je ili što će za koji mjesec Osnovnu organizaciju udruženog rada »Fabrika češljanog prediva« svrstati u među najveće jugoslovenske proizvođače češljanog prediva. A druga, možda još značajnija, želja da saznamo šta je to što su zaposleni u ovoj Osnovnoj organizaciji udruženog rada »Viteksa« učinili za svoj kolektiv, o čemu se u Visokom i dalje mnogo priča.
I dok koračamo fabričkim krugom, na čijem početku, u lijepo uređenom travnjaku, stoji ispisano TITO i tabla sa natpisom »88 ruža za TITA«, prisjećamo se razgovora kojeg smo pred kraj prošle godine vodili sa Mirsadom Sirćom, direktorom Osnovne organizacije udruženog rada »Fabrika češljanog prediva«. Prisjećamo se riječi o istorijatu ove fabrike koja je, krajem šezdesetih godina, gotovo na ledini i bez ikakvih pratećih, objekata, nikla i započela sa radom. Mnogi su u Visokom, zabilježili smo riječi Mirsada Sirće, sumnjičavo vrtjeli glavom i govorili da nova fabrika, iako je bila, za to vrijeme, opremljena najsavremanijim mašinama za proizvodnju vunenog češljanog prediva, neće biti »dugog vijeka«, da će za godinu dvije dana »zatvoriti« vrata.
Međutim, negdje oko 250 u to vrijeme zaposlenih, ostali su »gluvi« na govorkanja i priče. Već prve godine proizvodnje, danas davne 1969. godine, zaposleni u Fabrici pokazali su da razloga za sumnju u uspjeh i razvoj kolektiva gotovo da i nema. Iako sa skromnim iskustvom u proizvodnji vunenog češljanog prediva, pričao nam je pred kraj prošle godine Mirsad Sirćo, zaposleni u Fabrici proizveli su, uz velika odricanja i samoprijegoran, gotovo danonoćan rad, oko 850 tona, na bosanskohercegovačkom i jugoslovenskom tržištu veoma traženog češljanog prediva.
Negdje sredinom sedamdesetih godina »Fabrika češljanog prediva« sada sa uhodanom proizvodnjom i »stažom« od oko šest godina, prerasta u Osnovnu organizaciju udruženog rada. No, to nije sve. Tih godina, oko 580 zaposlenih uspjevaju da proizvode oko 1.250 tona češljanog prediva. Godine su prolazile. Rezultati, koje su ostvarivali predioničari »Viteksa«, svakim danom, svakim mjesecom, svakom godinom postajali su sve značajniji. Proizvodnja je uvećavana, ali i broj zaposlenih svakim danom je rastao, tako da danas Osnovna organizacija udruženog rada »Fabrika češljanog prediva« zapošljava oko 830 radnika, uglavnom žena.
Kada je riječ o proizvodnji, koja je iz godine u godinu bilježila stalan rast, onda i nije nikakvo čudo što u ovom »Viteksovom« OOUR-u, s ponosom, ističu da je 1981. godina bila u dosadašnjem razvoju kolektiva i najuspješnija. Proizvodnja je dostigla 1.580 tona češljanog prediva. U protekloj godini proizvodnja je zabilježila »manjak« od nekih stotinjak tona u odnosu na 1981. godinu, ali to kao da nije mnogo umanjilo efekte koje sa zaposleni u OOUR-u »Fabrika češljanog prediva« zacrtali da ostvare. Nije, jer u proteklih četiri-pet godina mnogo toga su radnici »Fabrike češljanog prediva« uradili da bi i taj »manjak« od stotinjak tona češljanog prediva mogao da uspori realizaciju planom rekonstrukcije i modernizacije Fabrike za crtanih veoma krupnih, obimnih i za dalju proizvodnju neophodnih radova.
Buka mašina i strojeva para uši, remeti tišinu kojom su okružene fabričke hale predionice. Ulazimo gotovo bojažljivo pod krov Fabrike, radoznalo zagledajući u brojne tek montirane i već u rad puštene nove strojeve i mašine preko kojih i kroz koje »protiče« rijeka niti vunenog češljanog prediva, koje će već danas ili sutra krenuti put »Viteksovih« fabrika u Prozoru, Fojnici, Kiseljaku, ili pak tvornica tepiharskih proizvođača ili hala čaraparske industrije.
Šetnju proizvodnim pogonima »Fabrike češljanog prediva« u kojima temperaturu vazduha regulišu klima uređaji, a prašinu sakupljaju »usisivači«, montirani uz svaki stroj, nastavljamo u društvu sa Midhatom Halilbegovićem, visokokvalifikovanim tekstilcem, čovjekom koji se brine o mašinskom parku, smještenom pod krov Fabrike. Često zastajemo. Pitaju radnici za strojevima Halilbegovića, šta treba činiti da mašine rade besprijekorno, da »zlatne niti« prediva, kojim slučajem, negdje ne »puknu«.
Zastadosmo i zapisasmo u prepun blok bilješki i riječi Midhata Halilbegovića: — Negdje sredinom 1977. godine i u 1978. godini, uporedo sa proizvodnjom koja nije smjela stati, otpočeli smo sa realizacijom projekta na rekonstrukciji i modernizaciji proizvodnih kapaciteta u predionici. Već tada u potpunosti smo obavili rekonstrukciju vitalnih razvlačnih uređaja na predilicama. Stare razvlačne uređaje zamijenili smo novim i to a rekordnom roku — za samo 60-tak dana i uz pomoć jednog montera iz Indije, zemlje odakle smo i uvezli nove razvlačne uređaje, za što smo tada izdvojili oko 2,5 milijardi starih dinara. Podvig je to predioničara, koji su tim poslom dokazali da su kadri i sposobni da se uhvate u koštac i sa mnogo zamršenijim i složenijim poslovima što su ih očekivali u narednom periodu, u narednim fazama rekonstrukcije i modernizacije »Fabrike češljanog prediva«.
No, prije nego šta bilo kažemo o tome šta su to predioničari učinili za svoju fabriku, pustimo da nam o značaju realizacije projekta rekonstrukcije i modernizacije Osnovne organizacije udruženog rada »Fabrika češljanog prediva« i njenih proizvodnih, skladišnih i pratećih objekata nešto više kaže Mahir Hadžiahmetović, predsjednik Poslovodnog odbora »Viteksa«.
— Danas, kada su projekti rekonstrukcije i modernizacije »Fabrike češljanog prediva« i praktično gotovo u potpunosti sa papira preneseni a stvarnost, kada su rekonstruisani i dograđeni proizvodni pogoni Fabrike, kada su sagrađeni neophodni prateći objekti — magazini sirovina, ambulanta, objekat društvene ishrane, garderobe, radionica mašinske obrade i ostali sadržaji, kada su modernizovani proizvodni kapaciteti, rekonstruisani postojeći i u pogon pušteni novi strojevi i mašine, može se reći da smo realizovaii jedan od strateških projekata za daleko brži i kvalitetniji razvoj ne samo OOUR-a »Fabrika češljanog prediva«, već i »Viteksa« u cjelini. Ovo tim prije ako se zna da »Fabrika češljanog prediva« pomenutim rekonstruktivnim i modernizacionim zahvatima na proizvodnim kapacitetima dobija negdje oko novih hiljadu tona u količinama proizvoda, a da »Viteks« istovremeno ima najčvršći oslonac u svom daljem razvoju. Jer, ne treba izgubiti iz vida i činjenicu da danas Osnovna organizacija udruženog rada »Fabrika češljanog prediva« zapošljava oko 30 odsto ukupno zaposlenih u »Viteksu« i da upravo ovaj kolektiv donosi gotovo jednu trećinu ukupnog prihoda »Viteksa« — riječi su Hadžiahmetovića.
No, da bi Osnovna organizacija udruženog rada »Fabrika češljanog prediva«, kada svi moderni strojevi i mašine budiu pušteni u pogon, installisane kapacitete koji predstavljaju ujedno i najveće kapacitete sa kojima će jedna fabrika češljanog prediva raspolagati u Jugoslaviji, u potpunosti i koristila, neophodno je mnogo toga nejasnog razriješiti.
— Kao prioritet u rješavanju brojnih problema nameće se pitanje snabdijevanja sirovinama Osnovne organizacije udruženog rada »Fabrika češljanog prediva«. I sam podatak da za potpuno korištenje instalisanih kapaciteta fabrici treba obezbijediti negdje između 1.500 i 1.800 tona vune, što je negdje oko 40 odsto od ukupne količine vune za potrebe industrije Bosne i Hercegovine, jasno ukazuje na teškoće sa kojima će se ovaj kolektiv susresti. Ovo tim prije kada se zna da se sirovina za potrebe naše fabrike uglavnom obezbjeđuje iz uvoza, što samo po sebi nameće pitanje — kako obezbijediti sredstva — devizna, za nabavku vune? — kaže Mahir Hadžiahmetović.
Da li će i snabdijevanje visočke »Fabrike češljanog prediva«, kao i ostalih prerađivača vune zbog opšte nestašice deviznih sredstava biti dovedeno u pitanje? U ovom trenutku odgovor je teško dati, ali, kako nam reče Hadžiahmetović, očekivati je da će se teškoće razriješiti, jer je realno da se na saveznom nivou donese odluka o uvrštavanju uvoza sirovina za nesmetan rad prerađivača vune među prioritete.
— Rješavanje pomenutog problema predstavlja prioritetan zadatak, baš kao što je slučaj i sa potpisnicima Samoupravnog sporazuma kojeg je naš kolektiv potpisao sa brojnim korisnicima — kupcima proizvoda »Fabrike češljanog prediva«. I dok fabrika u potpunosti izvršava svoje obaveze prema kupcima, dotle ovi drugi kao da su zaboravili svoje obaveze, pa zbog toga i nije slučajno što danas od potpisnika Samoupravnog sporazuma bilježimo dug od preko 3,1 milion dolara. To je i razlog što smo u prošloj godini zabilježili »manjak« od preko šest milijardi starih dinara samo po osnovu kursnih razlika. Upravo zbog toga, a i već pomenutog pitanja snabdijevanja sirovinama, jasno ukoliko se već uskoro ne razriješe problemi, bićemo u prilici da proizvode »Viteksa«, a time i »Fabrike češljanog prediva« plasiramo uglavnom izvan granica naše zemlje — kategoričan je Mahir Hadžiahmetović.
Jasno je što su visočki predioničari zauzeli ovakav stav. Kapacitete je potrebno što bolje iskoristiti, jer samo na taj način opravdanost investicionog poduhvata, čija realizacija se privodi kraju, biće potpun. Rekonstrukcija i modernizacija »Fabrike češljanog prediva« u Visokom, rekosmo već, privodi se kraju.
— Odmah nakon što smo okončali poslove, vezane za prvu fazu rekonstrukcije i modernizacije proizvodnih kapaciteta 1977. 1 1978. godine, započeli smo sa veoma obimnim pripremama za realizaciju novih poduhvata na ovom planu. Odmah, s početka 1979. godine, prionuli smo poslu. Trebalo je obaviti obimne rekonstruktivne zahvate na samoj proizvodnoj hali, što je praktično značilo projektovanje nove fabrike, kapaciteta hiljadu tona, koliko smo dobili pomenutom rekonstrukcijom i modernizacijom proizvodnih kapaciteta. Zatim, bilo je neophodno izgraditi pet novih objekata — magazina za sirovine, objekat društvene ishrane, ambulante, radionice i niz drugih pratećih objekata — priča nam Goran Čakić, diplomirani inženjer mašinstva.
Krenuli su ovi ljudi, uz svesrdno angažovanje, uz velika odricanja i ne gledajući na radno vrijeme, u nove poduhvate, koji će, kako nam i sami u razgovoru rekoše, doprinijeti ljepšem sutra svakom zaposlenom i kolektivu u cjelini.
U razgovor o tome što su zaposleni u OOUR-u »Fabrika češljanog prediva« učinili za kolektiv u kojem rade, uključiše se mnogi od njih: Rešad Frljak — VKV bravar, Hamza Dedić — KV tekstilce, Ibrahim Čosović — KV bravar, Suad Šahinović — inž. tekstilac, Esad Nuhbegović — inž. tekstilac, Fadil Halilović VKV metalostrugar, Franc Viber — tehničar tekstilac, Omer Ahmetović — VKV predioničar, Salem Spahić — VKV tekstilac, Enes Čorbađić KV tekstilac, Ljubomir Vuković — inž. tekstilac te već pomenuti Midhat Halilbegović, Goran Čakić i Mahir Hadžiahmetović.
O spremnosti svakog zaposlenog da svojim radom doprinese uspješnosti realizacije rekonstrukcije i modernizacije fabrike mogli bi nadugo i naširoko pisati. Zbog toga, ovom prilikom, istaknimo ono najhitnije što smo u razgovoru, koji smo vodili u OOUR-u »Fabrika češljanog prediva«, zabilježili. Fadil Halilović, rukovodilac mašinske obrade u fabrici, s ponosom ističe da je on zajedno sa svojih petnaestak kolega, za samo dvadesetak dana pod krov »stavio« tri hale koje su pretvorene u magazine sirovina i za simboličnih 400.000 dinara. I ostala dva magacinska prostora podigoše vrijedni radnici fabrike za kratko vrijeme i uz troškove od oko 250.000 dinara. A znate li koliko su nam brojni izvođači radova za taj posao tražili? Za svaki od podignutih magazinskih prostora u prosjeku od oko 500.000 dinara, jasno po cijenama iz 1980. godine. Danas je to mnogo skuplje, pa računamo da smo samo na ovim poslovima kolektivu uštedjeli negdje oko četiri miliona dinara. Dodali se tome podatku i činjenica da smo izvođenjem radova i na starim objektima ostvarili uštedu od 5,000.000 dinara te da smo izradili raznih rezervnih dijelova za potrebe fabrike u iznosu od 500.000 dinara, onda i nije teško zaključiti koliki smo doprinos dali svojim radom kolektivu u njegovom nastojanju da obimne i teške poslove što prije realizuje — kaže Halilović.
Najveći dio posla na rekonstrukciji i modernizaciji strojnog i mašinskog parka pao je na leđa samih radnika, koji su izrazili spremnost da niz zahvata na montaži i izmještaju strojeva, posao koji zahtijeva mnogo preciznosti i odgovornosti, sami obave. Zbog toga i nije slučajno što su majstori — monteri firmi, od kojih je i nabavljana skupocjena oprema za pojedine linije proizvodnje, u Visokom provodili uglavnom malo vremena. Svi zahvati su obavljeni u rekordno kratkim rokovima, što je donijelo i te kako značajne uštede — dodaje Midhat Halilbegović.
Rokovi Omer Ahmetović, da bi potkrijepio već iznesene riječi prethodnika, iznese nam i podatak da je ekipa montera iz valjevskog »Krušika« za montažu devet prediilica »tražila«, jasno po normativima svoga kolektiva, za svaki stroj, po 220 radnih sati, što praktično znači da bi montaža trebalo da traje devet mjeseci Montažu smo obavili za tri i po mjeseca, a da smo imali odgovarajuću opremu, rok bi skratili za još jedan mjesec — ističe Ahmetović.
Radilo se od jutra do kasno u noć. Nekad i dvije smjene uzastopno. I nije bilo teško dolaziti subotom i nedjeljom pa i državnim praznicima, a sve sa ciljem da u proizvodnji, koja se uporedo odvijala, ne bi došlo do zastoja — dodao je Esad Nuhbegović.
Ljubomir Vuković, šef organizacije, reče: Mnogo je toga učinjeno u posljednje dvije godine. Kako je nekad bilo, a kako je danas u proizvodnim kapacitetima, nije potrebno ni govoriti. Dovoljno je samo reći da su uslovi rada daleko bolji nego ranije, što će imati odraza na kvalitet proizvodnje, ali i produktivnost rada. A mi, umjesto bilo kakvog zaključka pak komentara, da bi istakli sve ono što su vrijedni radnici OOUR-a »Fabrika češljanog prediva« učinili da projekat rekonstrukcije i modernizacije bude realizovan u rekordnom vremenu, recimo samo to da svi zaposleni za učinjeno u proteklih nepunih četiri godine zaslužuju samo riječi hvale.
Visoko.co.ba/Infobiro
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.