(Borba,1970)
– Šta je za vas, koji ste rođeni i živite u jednoj višenacionalnoj Bosni, jezička tolerancija?
– Tolerancija je za mene demokratija, osiguravanje prava svakome da govori onim jezikom koji smatra svojim – i ništa više. Tolerancija je: nenametanje jezičkih normi, pravo svakoga da se služi i varijantno, ako hoće, potpuno odbacivanje svake diskriminacije… mada su to elementarne stvari. Mi se, čini mi se, više borimo oko tih etiketa, elementarnih prava, koja ne vidim da su naročito ugrožena, a manje govorimo da bi tim jezikom, jedinstvenim bez obzira na boju pa i varijantne razlike trebalo ipak pisati bolje. Često i jezičari među sobom raspravljaju prilično šturim jezikom. Kao što imamo štur politički riječnik, bez obzira na varijante, tako već počinjemo da dobijamo i štur naučni rječnik koji, bez obzira na varijante, nikako ne zadovoljava. To više zabrinjava. Nije kod nas u pitanju koja je varijanta, pitanje je kako mislimo i kako izražavamo to što mislimo. Bojim se, nažalost, da nas silna briga o varijantama ne vodi pogrešnom cilju: vještačkom stvaranju jezičkih barijera.
– Šta mislite, ko postavlja te barijere? Da li ih postavljaju lingvisti, da li ih postavljaju pisci, da li ih postavljaju nastavnici u školama ili ih postavlja neko četvrti?
– Ne bih tačno mogao da kažem ko je taj, ali mislim da u svim tim kategorijama, pa i u onima koje niste pomenuli, ima pojedinaca koji se naročito trude da naprave jednu shemu, da propišu norme po kojima će govoriti. Razlike na kojima oni insistiraju, po mom dubokom uvjerenju, u životu ne postoje, ne postoje ni u književnosti, postoje samo kod onih pisaca kojima je do razlika prvenstveno stalo. Sva je sreća, te jeziku shematske podjele, dogmatizovanje leksike, nasilni puritanizam ne mogu mnogo nauditi, jer je život jači od pojedinačnih nastojanja da se zadrže okviri i ograde i jezik rasparča na varijante. Jezik je elementarna sloboda ljudska, i svako treba da iz njega uzima ono što njemu lično odgovara, što on smatra da je najbolje.
– U čemu je, po vašem mišljenju, specifičnost bosanske jezičke situacije?
– Ja neku naročitu specifičnost ne vidim, ne vidim da je bosanska jezička situacija po nečemu bitno različita od situacije u drugim našim krajevima. Sigurno je to jedan jedinstven jezik, sa određenim elementima, bojom koja u svakom kraju, po tradiciji i uslovima života, mora da povuče nekakve osobine koje su specifične. Ali, specifike ima i u samoj Bosni. Jezik Sarajeva nije jezik Mostara… Ne vidim uopšte kakva je to bitna razlika između jezika Bosne i jezika Šumadije, i kakva je razlika između jezika Bosne i jezika Slavonije. Pa i dubrovački jezik u osnovi je isti taj jezik.
– Podložnost Bosne raznim uticajima, a i okolnost da u njoj ne živi samo jedna nacija, određuju ipak, u izvesnoj mjeri, njen specifičan odnos prema jeziku. Šta taj jezik može danas od Bosne da dobije?
– Može, prije svega, da dobije uvjerenje da je jedan – da je srpskohrvatski jezik zaista jedinstven jezik, da su razlike mnogo manje nego što neko želi da to predstavi, da se može prihvatiti i sa jedne is a druge strane sasvim mirno a da se ne poremeti suština jezika, njegova čistota.
Za jezik u Bosni nema nikakve opasnosti od uticaja, on se samo bogati. Vrlo je karakteristično da jedan Ćopić slobodno uzima zapadnu leksiku, i ona se uklapa u Ćopićev jezik Bosne, nimalo ne štrči. Mi podjednako upotrebljavamo i riječ »zrak i riječ »vazduh« – nemamo nikakvog specijalnog odnosa ni prema jednoj ni prema drugoj. Kod nas je i »kut« i »ugao« i »ćošak« – sasvim nam je svejedno.
– Kojom varijantom vi pišete?
– Nijednom. Ili ako baš hoćete: svim »varijantama«. Kad pišem, ja stvarno ne bih daleko stigao ako bih mislio kojoj varijanti pripada neka moja riječ. Ko na primjer misli na to kako Krleža piše svoje tekstove? Mi prihvatamo Tina Ujevića ili Vladana Desnicu. Ja lično, a vjerujem i obični čitaoci, ne broje koje su to riječi zapadne a koje od istočne varijante: ima ih i jednih i drugih, i one se uklapaju u jedan jedinstven, harmoničan jezički organizam koji ne teži ka tome da ispolji varijantnu osobinu, nego jednu humanu misao. Većini pisaca, siguran sam, literatura je važnija od trenutne politike dana.
– Da li je to razlog što pisci nerado ulaze o rasprave o jeziku?
– Sve te rasprave imaju politički prizvuk, a pisci to ne vole naročito. Govorim o dobrim piscima. Oni se suviše bore sa jezikom kao sredstvom izražavanja, suviše je lomova baš u tom smislu kako zauzdati riječ, kako je pobijediti. Riječ je gotovo neukrotiva, a stavljati joj političke prepreke znači još više je stezati, onemogućavati. Pisci zato ne vole da govore o tome. Možda nemaju pravo.
– Nisu li to pravo prepustili lingvistima?
– Ne, to nikako. Postoji granica preko koje lingvisti ipak ne mogu da idu; oni mogu interpretirati jezik, mogu ga tumačiti, mogu mu postavljati naučne okvire u jednom širokom demokratskom, političkom, društvenom dogovoru, ali oni ne mogu propisivati jezičke norme piscima.
– Smatrate li da to oni čine?
– Ako su politički suviše obojene, njihove su intervencije takve. Već to insistiranje na razlikama jedan je od načina da se jezik sputava; a stvaranje barijera je štetno, ma sa koje strane to dolazilo. Jedno je naučni pristup jeziku, a drugo je stvar politički odnos prema jeziku. Politički odnos prema jeziku je nezavisan od suštine jezika, od jezičkog jedinstva. Meni je, na primjer, sasvim svejedno kako će se taj jezik nazivati. Ako je jedan I jedinstven, što jeste, može se zvati I hrvatski i srpski I hrvatskosrpski I srpskohrvatski, demokratsko je pravo čovjeka da svoj jezik naziva onako kako hoće. Ne vidim zašto se u Hrvatskoj ne bi nazivao hrvatskim jezikom, mada je to isti ovaj jezik, i zašto se ne bi nazivao srpskim jezikom u Srbiji, a eto isti je jezik. Niko ne teži tome da se jezik unificira, te opasnosti nema. Prvo, ne postoje za tako nešto političke pretpostavke; ko je taj koji može nametnuti jedan jezik? Drugo, takvu mogućnost ne dozvoljavaju ni uslovi u kojima se jezik razvija; ma koliko to bio jedinstven jezik, on dobija svoje modalitete, svoju boju, svoju aromu, svoje osobine prema uslovima u kojima ljudi žive ili u kojima jedan narod živi.
– Vi, dakle, ne mislite da u srpskohrvatskom, ili hrvatskosrpskom jeziku danas postoje problemi zbog kojih bi trebalo razbijati glavu?
– Znate šta: ima pojava koje postaju sve efemernije što vrijeme odmiče. Tako će valjda biti i sa našim jezičkim raspravama. Najbolji pisci Hrvatske, najbolji pisci Srbije preovladavaju sve te povremene, ili privremene razlike i, da kažem, nastranosti: oni pišu ili dobro ili rđavo. Tok jezički uopšte kod nas ide toliko jednim normalnim putem da meni lično ne smetaju nikakva zastranjenja niti ona mogu nešto značiti u opštem jezičkom razvitku. Od trenutnik političkih razloga, ipak je, mislim, važniji onaj društveni i humani razlog, kome jezik u krajnjem smislu služi.
– Rekoste da je pitanje kako mislimo i kako izražavamo to što mislimo?
– Pa, slušajte, molim vas, kako naši ljudi govore! Mi ne samo da ne gajimo oratorstvo, to uopšte ne gajimo, ali mi ne gajimo ni običnu jezičku svježinu. A ta svježina stiče se samo napajanjem na tekstovima u kojima je jezik zaista lijep i živ. Sve drugo nas vodi u kanoniziranu, shematiziranu frazu koja umrtvljuje i smisao. Mi već prihvatamo kalupe u mišljenju i u izražavanju, koji nam i život čine sivim. To se možda u politici mora, ali mi to činimo i izvan politike. Ne može se čovjeku dati duh, ako ga nema, ali ponešto on ipak može da nauči.
(Razgovor vodio: Feliks Pašić)
