Nije me pitao ni kako se zovem

Prenosimo integralnu verziju izjave upućene Brocku Turneru, 20-godišnjaku koji je u junu 2016. osuđen za seksualni napad na 22-godišnju djevojku. Djevojka je izjavu pročitala javno, opisujući posljedice napada na njen život, ali i borbu za oporavak.

424
Brock Turner, 20-godišnja zvijezda plivačkog tima Univerziteta Princeton, osuđen je u junu 2016., jednoglasnom odlukom porote, za kaznena djela seksualnog napada i napada s namjerom silovanja počinjena na štetu 22-godišnjakinje na jednoj studentskoj zabavi. Žrtva je za vrijeme napada bila potpuno nesvjesna i nepokretna.
Sudija Aaron Persky izrekao je kaznu od šest mjeseci zatvora, uz mogućnost izlaska nakon tri mjeseca, te tri godine probacije po odsluženju kazne.
Izuzetno blaga kazna kao i bezobzirno ponašanje osuđenog i članova njegove porodice (njegov otac je nakon izricanja presude izjavio da je šest mjeseci zatvora “previsoka cijena za dvadeset minuta akcije”) privukle su pažnju cijelog svijeta na ovaj događaj.
****
Poštovani sudijo, ako dozvoljavate, dok čitam izjavu, većinu vremena željela bih se direktno obraćati okrivljenom.
Ti me ne poznaješ, ali si bio u meni, i zbog toga smo danas ovdje na sudu.
Sedamnaestog januara 2015. godine provodila sam mirnu nedjeljnu noć kod kuće. Tata je napravio večeru, i ja sam sjedila za stolom sa svojom mlađom sestrom koja je došla za vikend. Tada sam radila puno radno vrijeme, bližilo mi se vrijeme za spavanje. Namjeravala sam ostati sama kod kuće, gledati TV i čitati, dok je sestra na derneku s prijateljima. Ali onda sam se sjetila da mi je to jedina noć koju mogu provesti s njim, da svakako nemam pametnija posla, pa zašto da ne, ima taj glupi dernek deset minuta od naše kuće. Otići ću s njom, plesati kao budala, a njoj će biti neugodno. Dok smo išle tamo, šalila sam se s njom da će svi momci s dodiplomskog nositi zubne aparatiće. Ona me je zadirkivala što sam obukla veliku pletenu bež vestu, kao da sam bibliotekarka. Samu sebe sam prozvala “Velika Mama”, jer sam znala da ću biti najstarija tamo. Pravila sam grimase, spustila gard, i pila prebrzo, ne uzevši u obzir da mi je tolerancija na alkohol znatno opala otkad sam diplomirala.
Sljedeće čega se sjećam je da sam bila u nekom hodniku, na bolničkim kolicima. Krv mi se skorila na nadlanicama i laktovima. Pomislila sam da sam možda pala i da se sad nalazim u upravnoj zgradi na kampusu. Bila sam vrlo smirena, pitala sam se gdje mi je sestra. Policajac mi je objasnio da sam bila napadnuta. Ostala sam mirna, uvjerena da me je zamijenio s nekim. Nisam poznavala nikog na tom derneku. Kad su mi napokon dozvolili da odem u toalet, skinula sam bolničke hlače koje su mi dali, krenula skinuti donji veš, i shvatila da ih ne mogu napipati. Još uvijek se sjećam tog osjećaja, ruke mi diraju kožu, ništa ne zahvataju. Pogledam dole, a tamo ništa. Onog tankog komadića tkanine, jedine stvari koja odjeljuje moju vaginu od svega ostalog, nigdje nije bilo, a u meni je sve bilo utišano. Još uvijek ne nalazim riječi da imenujem taj osjećaj. Da bih mogla nastaviti disati, pomislila sam da su mi policajci škarama odrezali gaćice kako bi ih evidentirali kao dokazni materijal. Zatim sam osjetila kako me borove iglice grebu po zatiljku, pa sam ih stala vaditi iz kose. Mislila sam, možda su mi pale s drveta na glavu. Mozak mi je pokušavao uvjeriti utrobu da ne kolabira. Jer utroba je zazivala upomoć.
Vukla sam se od prostorije do prostorije ogrnuta dekom, ostavljajući za sobom trag borovih iglica, po hrpicu u svakoj prostoriji u kojoj sam sjedila. Tražili su mi da potpišem formulare na kojima je pisalo “Žrtva silovanja” i tada sam pomislila da se nešto zaista dogodilo. Odjeću su mi konfiscirali, pa sam stajala gola dok su medicinske sestre lenjirom mjerile razne ogrebotine po mom tijelu i fotografirale ih. Sve tri smo nastojale iščešljati borove iglice iz moje kose, šest ruku napunilo je njima jednu papirnu kesu. Da me smire, rekle su to je samo flora i fauna, flora i fauna. Gurale su mi kojekakve štapiće u vaginu i anus, igle, pilule, uperile mi Nikon fotoaparat među raširene noge. Stavljale u mene duge, šiljate kljunove, mazale mi vaginu hladnom plavom bojom da vide ima li ogrebotina.
Nakon nekoliko sati tog tretmana, pustile su me da se istuširam. Stajala sam pod tušem, promatrala svoje tijelo pod vodom koja se slijevala, i pomislila, ne želim više ovo svoje tijelo.  Plašila sam ga se, nisam znala šta je sve bilo u njemu, da li je bilo nečim kontaminirano, ko ga je dirao. Htjela sam ga skinuti kao jaknu i ostaviti u bolnici sa ostalim stvarima.
Tog su mi jutra rekli samo da su me pronašli iza kontejnera, da postoji mogućnost da me je penetrirao neznanac, i da bih se trebala ponovo testirati na HIV jer pravi rezultati se nekad ne pojave odmah. Ali zasad neka idem kući i vratim se normalnom životu. Zamisli da je to sve što ti kažu, a ti trebaš zakoračiti nazad u svijet. Izgrlile su me, pa sam izišla iz bolnice na parkiralište, odjevena u bolničku trenirku koju su mi dale, jer sam od svojih stvari smjela zadržati samo cipele i ogrlicu.
Pokupila me je sestra, lica mokrog od suza, iskrivljenog od patnje. Istog trena, instinktivno, poželjela sam otkloniti njenu bol. Nasmiješila sam joj se, rekla da me pogleda, pa evo me, dobro sam, sve je uredu, tu sam. Oprala sam kosu, čista je, dali su mi neki čudni šampon, smiri se, pogledaj me. Pazi ovu smiješnu trenirku, izgledam kao profa tjelesnog, hajdemo kući, idemo pojesti nešto. Nije znala da sam ispod trenirke nosila zavoje i ogrebotine, vagina me je boljela, poprimila je neku čudnu, tamnu boju od silnog čeprkanja, donjeg veša nije bilo, a ja sam osjećala toliko prazno da nisam mogla više govoriti. I uplašeno, i razoreno. Tog dana odvezle smo se kući, i satima me je moja mlađa sestra u tišini grlila.
Moj momak nije znao šta se dogodilo, ali nazvao je tog dana i rekao: “Jako sam se zabrinuo sinoć, uplašila si me, jesi stigla kući, je li sve uredu?” Prestravila sam se. Rekao mi je da sam ga zvala one noći onako jedva svjesna, ostavila nerazgovijetnu glasovnu poruku, da smo i razgovarali, ali ja sam zaplitala jezikom toliko da se on uplašio za mene, da mi je stalno ponavljao neka idem naći [sestru]. Ponovo me upitao: “Šta je to bilo sinoć? Jesi došla kući sigurno?” Rekla sam mu da jesam, pa spustila slušalicu da se isplačem.
Nisam bila spremna da kažem ni njemu a ni svojim roditeljima da sam zapravo možda bila silovana iza kontejnera, a ne znam ni ko me je silovao, ni kako, ni kada. Da sam im rekla, vidjela bih strah na njihovim licima, pa bi se moj strah udesetostručio, te sam se pretvarala da sve to što se dogodilo nije stvarno.
Pokušala sam sve to izgurati iz glave, ali preteško je bilo. Nisam jela, nisam spavala, nisam kontaktirala ni sa kim. Poslije posla odvezla bih se na neko zaklonjeno mjesto da se izvrištim.  Nisam govorila, nisam jela, nisam spavala, nisam kontaktirala ni sa kim, izolirala sam se od onih koje volim najviše. Više od sedam dana nakon incidenta niko me nije zvao niti obavijestio šta mi se te noći dogodilo. Jedini simbol, dokaz da to sve nije bio ružan san, bila je bolnička trenirka u mojoj ladici.
Jednog dana na poslu gledala sam vijesti na telefonu i naišla na neki članak. Pročitala sam ga i prvi put saznala da su me te noći pronašli onesviještenu, raščupane kose, s dugačkom ogrlicom oko vrata, grudnjakom izvučenim iz haljine, golih ramena i haljine zadignute iznad struka, da sam bila potpuno gola sve do čizama, raširenih nogu, i da me je neko nepoznat penetrirao stranim tijelom. Tako sam saznala šta mi se desilo, sjedeći za radnim stolom na poslu, čitajući vijesti. Saznala sam šta mi se dogodilo u isto vrijeme kad je ostatak svijeta saznao šta mi se dogodilo. Tad sam shvatila otkud mi borove iglice u kosi, nisu pale s drveta. Skinuo mi je rublje, gurao prste u mene. Ja ne poznajem tu osobu. Ja tu osobu još uvijek ne poznajem. Kad sam to pročitala, rekla sam sebi, ovo nisam ja, nema šanse. Ništa od informacija iz članka nisam mogla ni svariti ni prihvatiti. Nisam mogla zamisliti da moja porodica to mora čitati na internetu. Nastavila sam čitati. U idućem pasusu, pročitala sam nešto što nikad neću oprostiti; pročitala sam da on kaže da mi se svidjelo, da mi se svidjelo. Meni se to svidjelo. Ni za taj osjećaj nemam riječi.
To je kao da čitate članak o sudaru, jedan auto je nađen ulubljen u jarku. Možda se tom autu svidjelo. Možda ga onaj drugi auto nije namjerno udario, možda ga je htio samo malo kvrcnuti. Sudari se stalno dešavaju, ljudi ne paze, kako sad odrediti ko je zapravo kriv?
A onda, na kraju članka, nakon što sam saznala sve slikovite detalje mog vlastitog seksualnog napada, članak navodi njegove plivačke rezultate. Kad su je našli, disala je, nije odgovarala na podražaje, donje rublje nalazilo se petnaestak centimetara od njenog golog stomaka, bila je sklupčana u fetalni položaj. E, da, on je pravo dobar plivač. Ako ćemo tako, mogli su napisati za koliko ja preplivam kilometar i po. Dobro kuham, napišite i to. Mislim da na kraju treba doći spisak vannastavnih aktivnosti, da se njime ponište sve one odvratne stvari koje su se dogodile.
Te noći kad je vijest izišla sjela sam s roditeljima i rekla im da sam bila napadnuta, da ne gledaju vijesti jer su uznemirujuće, samo neka znaju da sam dobro, evo me, tu sam, dobro sam. No, napola tog govora mama me je morala pridržati jer nisam više mogla stajati na nogama.
Te noći, nakon što se ono dogodilo, on je rekao da ne zna kako se zovem, rekao je da me ne bi mogao prepoznati iza stakla u redu za prepoznavanje, nije spomenuo bilo kakav razgovor između nas, nikakve riječi, samo ples i ljubljenje. Ples je baš sladak termin; je li to bio onaj ples gdje se pucka prstima i vrti, ili samo trljanje tijela jedno o drugo u prepunoj prostoriji? Pitam se jesu li ti poljupci zapravo bili uslinjeno priljubljivanje lica jedno uz drugo. Kad ga je detektiv pitao je li me planirao odvesti u svoj studentski dom, on je rekao da nije. Kad je detektiv pitao kako smo završili iza kontejnera, on je rekao da ne zna. Priznao je da se ljubio s drugim djevojkama na derneku, od kojih je jedna bila moja sestra, koja ga je odgurnula. Priznao je da je želio zbariti neku. Ja sam bila ranjena antilopa iz krda, potpuno sama i ranjiva, fizički nesposobna da se brinem o sebi, pa je odabrao mene. Ponekad pomislim, da nisam otišla na dernek, ovo se ne bi dogodilo. Ali onda shvatim, dogodilo bi se, samo ne meni nego nekom drugom. Pred tobom su bile četiri godine dernečenja i pijanih cura, a ako si ovako počeo, i pravo je da ne nastaviš. Noć nakon događaja, rekao je da je mislio da mi se sviđa ono što mi je radio jer sam ga protrljala po leđima. Protrljala po leđima.
Nije spomenuo da sam mu dala pristanak, nije spomenuo da smo uopće pričali, trljanje po leđima je spomenuo. Da ponovim, na vijestima sam čula da su mi guzica i vagina bile potpuno otkrivene, da su mi grudi bile dirane, da su prsti bili gurani u mene, skupa s borovim iglicama i smećem, moja gola koža i glava trale su se o tlo iza kontejnera, dok se ukrućeni brucoš trljao o moje polugolo, onesviješteno tijelo. Ali ja se toga ne sjećam, pa kako onda da dokažem da mi se nije sviđalo?
Mislila sam da nema šanse da ovo završi na sudu; tu su svjedoci, tu je ta zemlja izvađena iz mene, on je pokušao pobjeći ali su ga uhvatili. On će se nagoditi, zvanično se ispričati, pa ćemo oboje krenuti dalje u životu. Ali umjesto toga, saznala sam da je unajmio moćnog advokata, vještake, privatne istražitelje koji će pokušati iskopati detalje iz mog privatnog života da ih on upotrijebi protiv mene, naći šupljine u mojoj priči da diskreditira mene i moju sestru, sve kako bi pokazao da je ovaj seksualni napad zapravo nesporazum. Saznala sam da neće prezati ni od čega kako bi uvjerio svijet da je jednostavno bio zbunjen.
Rečeno mi je ne samo da sam napadnuta, već i da, tehnički gledano, ne mogu dokazati da je napad bio neželjen, zbog tog toga što se ne sjećam. To me je poremetilo, oštetilo, gotovo me slomilo. Radi se o najtužnijoj vrsti zbunjenosti. Rekli su mi da sam napadnuta i zamalo silovana, bezobzirno, na otvorenom, ali još ne znamo broji li se to kao napad. Cijelu jednu godinu morala sam se boriti da pojasnim da s tom situacijom nešto nije u redu.
Kad mi je rečeno da se pripremim na mogućnost da nećemo pobijediti na sudu, rekla sam da se za to ne mogu pripremiti. One sekunde kad sam se probudila on je bio kriv. Niko me ne može nagovoriti da otpišem bol koju mi je nanio. Najgore od svega, upozorena sam da je on taj koji će ispričati šta se i kako dogodilo, jer je saznao da se ja ne sjećam. Može reći šta god želi, i niko to ne može osporiti. Ja neću imati nikakvu moć, neću imati glas, neću imati mogućnost da se branim. Moj gubitak pamćenja bit će iskorišten protiv mene. Moje svjedočenje bilo je slabo, nepotpuno, a meni je stavljeno do znanja da ja možda nisam dovoljna za pobjedu u ovom slučaju. Njegov advokat stalno je podsjećao porotu da je Brock jedini kojemu možemo vjerovati, jer ona se ne sjeća. Ta bespomoćnost imala je traumatičan učinak.
Umjesto da se oporavljam, morala sam se prisjećati te noći do zadnjeg bolnog detalja, kako bih se pripremila za invazivno, agresivno ispitivanje, za pitanja osmišljena tako da me skrenu s putanje, natjeraju da proturječim sama sebi i svojoj sestri, sročena tako da se mojim odgovorima može manipulirati. Njegov advokat nije pitao: “Jeste li primijetili ogrebotine?”, nego: “Niste primijetili nikakve ogrebotine, je li tako?”
Igrao je neku stratešku igru, kao da mi je trikovima mogao oduzeti vlastitu vrijednost. Seksualni napad bio je čist kao suza, ali ja sam se ipak našla na sudu, gdje sam odgovarala na pitanja tipa:
Koliko imate godina? Koliko ste teški? Šta ste jeli taj dan? Šta je bilo za večeru? Ko je napravio večeru? Jeste li pili uz večeru? Čak niti vodu? Kad ste počeli piti? Koliko ste popili? Iz čega ste pili? Ko vam je dao piće? Koliko obično pijete? Ko vas je odvezao na zabavu? U koliko sati? Ali gdje tačno? Kako ste bili odjeveni? Zbog čega ste išli na zabavu? Šta ste radili kad ste stigli tamo? Jeste li sigurni? U koliko sati? Šta znači ova poruka? Kome ste je poslali? Kad ste urinirali? Gdje ste urinirali? S kim ste urinirali napolju? Je li vam zvono na mobitelu bilo isključeno kad vas je sestra zvala? Sjećate li se kad ste ga isključili? Stvarno? Jer želim vas podsjetiti, na 53. stranici piše da ste rekli da je bilo uključeno. Jeste li pili dok ste studirali? Kažete da ste puno dernečili? Koliko puta ste se prepili? Jeste li pili na zabavama koje organiziraju bratstva? Je li ozbiljna veza s vašim sadašnjim momkom? Jeste li seksualno aktivni s njim? Kad ste počeli hodati? Da li biste ikad prevarili momka? Jeste li ikad prije varali? Kako to mislite, htjeli ste ga nagraditi? Sjećate li se kad ste se probudili? Jeste li nosili vestu? Koje boje je bila vesta? Sjećate li se ičeg više vezano za tu noć? Ne? Dobro, u redu, pustit ćemo da Brock ispriča detalje.
Zasipana sam uskim, zajedljivim pitanjima kojima je seciran moj privatni život, ljubavni život, prošli život, porodični život, banalnim pitanjima kojima su prikupljani trivijalni detalji, sve ne bi li se našao izgovor za ovog lika koji me je skinuo dopola a nije me pitao ni kako se zovem. Nakon fizičkog napada, napadnuta sam pitanjima čija je svrha bila da vam kažu: evo, vidite, ne slaže joj se priča, nije ona dobro u glavi, ona je praktički alkoholičarka, sigurno se htjela pokupiti s nekim, pa on je sportist, je li tako, oboje su bili pijani, nema veze, ove stvari iz bolnice kojih se sjeća, to je bilo poslije, to ne treba razmatrati, Brock ovdje ima puno toga na kocki, jako mu je teško.
Kad je došlo vrijeme da on svjedoči, shvatila sam šta znači biti reviktimizirana. Želim vas podsjetiti, noć nakon događaja, on je rekao da nije imao namjeru odvesti me sa sobom u studentski dom. Rekao je da ne zna zašto smo bili iza kontejnera. Ustao je i htio se udaljiti kad su ga iznenada pojurili i napali. A onda je saznao da se ja ne sjećam.
Godinu dana kasnije, baš kako sam predvidjela, razgovaramo drukčije. Brock ima neku čudnu novu priču, zvuči maltene kao neki loše napisani roman za adolescente, s ljubljenjem i plesom i držanjem za ručice i nježnim valjanjem po zemlji, ali najvažnije od svega je da se u toj novoj priči odjednom pojavljuje pristanak. Godinu dana nakon incidenta, on se sjetio, eh, da, uzgred, ona je pristala, i to na sve.
Rekao je da me je pitao želim li plesati. Navodno sam rekla da. Pitao me želim li s njim u dom, a ja sam rekla da. Onda me je pitao želim li da me zadovolji prstom, a ja sam rekla da. Momci uglavnom ne pitaju: “Hoćeš li prstenjak?” Obično postoji neka prirodna progresija gdje se stvari odvijaju uz pristanak, a ne runda pitanja i odgovora. Ali navodno ja sam dala punu dozvolu. On je čist ko suza. Čak i u njegovoj priči, ja sam ukupno izgovorila tri riječi, da da da, prije nego što me je polugolu povalio na tlo. Da znaš za ubuduće, ako ti nije jasno je li cura u stanju dati pristanak, vidi može li izgovoriti cijelu rečenicu, jedan koherentan niz riječi. Ni to nisi mogao. Otkud zbunjenost? Pa to je običan zdrav razum, ljudskost.
Prema njegovoj priči, bili smo na tlu samo zato što sam ja pala. Napomena: ako djevojka padne, pomozi joj ustati. Ako je toliko pijana da ne može ni hodati, nemoj se popeti na nju, trljati se o nju, skinuti joj rublje i gurnuti joj ruku u vaginu. Ako djevojka padne, pomozi joj ustati. Ako nosi vestu preko haljine, nemoj je skinuti da bi joj mogao dirati grudi. Možda joj je hladno, možda je upravo zato obukla vestu.
Priča ide dalje: prišla su ti dva Šveđanina na biciklima, pa si pobjegao. Kad su te srušili, zašto nisi rekao: “Stanite! Sve je uredu, pitajte je, evo je tu, nek’ vam ona kaže”? Pa, maloprije si me bio pitao za pristanak, je li tako? Ja sam bila pri svijesti, je li tako? Kad je policajac došao da uzme izjavu od onog zlog Šveđanina koji te je oborio, ovaj je tako plakao da nije mogao pričati zbog prizora koji je malo prije toga vidio.
Tvoj branitelj često je isticao: “Pa, ne znamo tačno u kojem je trenutku ona izgubila svijest.” Imaš pravo, možda su mi oči još uvijek titrale, možda se još uvijek nisam potpuno omlitavila. Nije u tome poenta, nikad nije ni bila. Bila sam toliko pijana da sam zaboravila engleski, puno prije nego što sam se našla na tlu bila sam previše pijana da bih mogla dati pristanak. Nisi me uopće trebao dirati. Brock je izjavio ovo: “Niti u jednom trenutku nisam primijetio da ona ne reagira. Da sam u bilo kojem trenutku pomislio da ona ne reagira, odmah bih prestao.”
Vidi jednu stvar: ako si mislio prestati tek kad ja prestanem reagirati na podražaje, još uvijek nisi ništa shvatio. Pa ti i nisi prestao kad sam se onesvijestila! Neko drugi te je zaustavio. Dva momka na biciklima primijetili su u mraku da se ja ne mičem, i morali su te srušiti na zemlju dok si bježao. Kako to da ti nisi primijetio dok si bio na meni?
Kažeš, prestao bi i potražio bi pomoć. To kažeš, ali ja želim da mi objasniš kako bi mi pomogao,  korak po korak, provedi me kroz scenarij. Želim znati, kako bi se događaji odigrali te noći da me zli Šveđani nisu pronašli. Pitam te, da li bi mi navukao gaće preko čizama? Otpetljao ogrlicu koja mi je bila omotana oko vrata? Skupio mi noge, pokrio me? Iščeprkao mi borove iglice iz kose? Pitao me bole li me ogrebotine na vratu i zadnjici? Da li bi onda otišao da nađeš nekog prijatelja, i rekao mu: “Hoćeš li mi pomoći da je odnesem negdje na toplo i mekano?” Ne mogu zaspati svaki put kad pomislim šta bi se desilo da ona dva momka nisu naišla. Šta bi se desilo sa mnom? Na to pitanje nikad nećeš imati dobar odgovor, ni nakon godinu dana nisi to u stanju objasniti.
Povrh svega, tvrdio je da sam doživjela orgazam nakon jedne minute penetracije prstima. Medicinska sestra je rekla da je na mojim genitalijama pronašla grumenčiće zemlje, ogrebotine i razderotine. Jesu li nastale prije ili nakon što sam svršila?
I ti sjediš tu, pod zakletvom, i pričaš nam da sam ja to željela, da sam ja to dozvolila, i da si ti prava žrtva, da su te oni Šveđani napali iz tebi nepoznatih razloga. To je odvratno, poremećeno, sebično i štetno. Jedno je patiti. Nešto sasvim drugo je kad neko okrutno radi na tome da umanji ozbiljnost ili razlog te patnje.
Članovi moje porodice morali su vidjeti slike moje glave, pune borovih iglica, remenom pričvršćene za bolnička kolica, mog tijela dok ležim u prašini sklopljenih očiju, raščupane kose, iskrivljenih udova i zadignute haljine. Pa i nakon toga, morali su slušati tvog branitelja kako govori da su slike nastale nakon događaja, te ih možemo zanemariti. Pa je rekao, da, sestra je potvrdila crvenilo i ogrebotine u njoj, znatne traume na njenim genitalijama, ali to se dešava kod prstenjaka, a on je prstenjak već priznao. Pa su morali slušati tvog branitelja kako slika moj portret, sliku podivljale cure, kao da bi to značilo da sam ja ovo zaslužila. Pa su ga slušali kako kaže da sam zvučala pijano na telefonu jer sam budalasta, i tako pričam, šašavo.  Pa je istakao da sam u glasovnoj poruci rekla da ću svog momka nagraditi, a svima nam je jasno šta sam pod tim mislila. Uvjeravam vas da moj nagradni program ne predviđa prenos nagrada na treće osobe, pogotovo ne na prvog bezimenog neznanca koji mi priđe.
Nanio je meni i mojoj porodici nepopravljivu štetu za vrijeme suđenja, a mi smo sjedili u tišini, slušali ga kako oblikuje događaje te večeri. Ali na kraju, njegove neutemeljene izjave i uvrnuta logika njegovog advokata nikoga nisu prevarili. Istina je pobijedila, istina je govorila svojim glasom.
Ti si kriv. Dvanaestero porotnika proglasilo te je krivim, van razumne sumnje, po tri tačke optužnice, to je dvanaest glasova po tački, trideset i šest odgovora koji potvrđuju tvoju krivnju, a to znači da si sto posto, jednoglasno kriv. I sad sam ja pomislila da je napokon gotovo, on će priznati šta je učinio, iskreno se ispričati, oboje ćemo se oporaviti i nastaviti sa životom. A onda sam pročitala tvoju izjavu.
Ako se nadaš da će mi od bijesa neki organ implodirati i da ću umrijeti, da ti kažem, samo što nisam. Malo ti fali. Nije ovo priča o nekom pijanom studentskom zbarivanju i lošim odlukama. Napad nije nesretan slučaj. Iz nekog razloga, ti to još uvijek ne shvataš. Još uvijek zvučiš zbunjeno. A sada ću pročitati dijelove izjave okrivljenog, i odgovoriti na njih.
Rekao si: “Pošto sam bio pijan, nisam bio u stanju donositi odluke, a nije ni ona.” Alkohol nije izgovor. Da li je faktor? Jeste. Ali alkohol me nije skinuo, gurao mi prste u vaginu, vukao mi glavu po zemlji dok sam bila gotovo potpuno gola. To što sam previše popila bila je amaterska greška koju priznajem, ali nije protuzakonito. Svim prisutnima desilo se da su nekad popili previše i požalili zbog toga, ili imaju nekog bliskog ko je nekad popio previše i požalio zbog toga. Požaliti zbog toga što si popio previše nije isto što i požaliti što si počinio seksualni napad. Oboje smo bili pijani, ali ja tebi nisam skinula hlače i gaće, dirala te neprikladno, pa pobjegla. U tome je razlika.
Rekao si: “Da sam je htio upoznati, pitao bih je za broj telefona, ne bih je pozvao da ide sa mnom u sobu.”
Nisam ja ljuta jer mi nisi tražio broj telefona. Čak i da si me poznavao, ja se ne bih htjela naći u onoj situaciji. Moj momak me poznaje, ali da me upita za prstenjak iza kontejnera, dobio bi šamar. Nijedna djevojka ne želi se naći u takvoj situaciji. Niko. Imao ti njen broj, ili nemao.
Rekao si: “Bio sam glup i mislio da je u redu da radim što i svi ostali, to jest, opijam se. Pogriješio sam.” Da ponovim, nisi ti pogriješio što si pio. Nisu mene seksualno napali “svi ostali”. Pogriješio si što si uradio nešto što niko osim tebe nije, to jest trljao si preko hlača svoju ukrućenu kitu o moje golo, bespomoćno tijelo skriveno u mraku, gdje me drugi gosti na zabavi nisu mogli vidjeti ni odbraniti, gdje me moja sestra nije mogla naći. Nije tvoj zločin što si pijuckao viski s cimetom. Pogriješio si što si strgao i bacio rublje s mene kao omot bombone da bi ugurao prste u moje tijelo. Zašto ja ovo još uvijek moram objašnjavati?
Rekao si: “Uopće je nisam htio viktimizirati za vrijeme suđenja. Moj advokat je takav, to je njegov pristup slučaju.” Tvoj advokat nije tvoj žrtveni jarac, on predstavlja tebe. Je li on izgovorio određene nevjerovatno degradirajuće stvari od kojih sam pobijesnila? Apsolutno. Rekao je da si imao erekciju jer je bilo hladno.
Rekao si da upravo pokrećeš program za studente i srednjoškolce u okviru kojeg ćeš im prepričavati svoje iskustvo, “podići glas protiv studentske kulture opijanja i seksualnog promiskuiteta koji ide uz nju.” Studentska kultura opijanja. Znači, to je ono protiv čega dižemo glas? Misliš da sam se za to borila proteklih godinu dana? Studentska kultura opijanja, a ne svijest o seksualnim napadima na kampusu, silovanje, ili prepoznavanje pristanka? Dole Jack Daniels. Dole Skyy votka. Ako želiš pričati ljudima o opijanju, idi na sastanak anonimnih alkoholičara. Shvataš li ti da je jedna stvar kad neko ima problem s alkoholom, a sasvim druga kad se neko napije pa pokuša nasilu obljubiti nekog drugog? Pokaži muškarcima kako da poštuju žene, a ne kako da manje piju.
Kultura opijanja i seksualni promiskuitet koji ide uz nju. Ide uz nju, kao nuspojava, kao pomfrit uz jelo. Otkud ti sad promiskuitet? Ja nisam u novinama vidjela naslove tipa, Brock Turner, proglašen krivim za pretjerano opijanje i seksualni promiskuitet koji ide uz njega. Seksualni napad na kampusu. To mora biti prva stranica tvoje prezentacije. Budi uvjeren, ne promijeniš li temu svog izlaganja, ići ću za tobom od škole do škole i držati svoje izlaganje, da te ispravim.
Na kraju, rekao si: “Želim pokazati ljudima kako jedna pijana noć može upropastiti jedan život.” Jedan život. Tvoj. Moj si zaboravio. Mala ispravka: “Želim pokazati ljudima kako jedna pijana noć može upropastiti dva života.” Tvoj i moj. Ti si uzrok, ja sam posljedica. Natjerao si me da prođem kroz ovaj pakao, iznova i iznova me vraćao u tu noć. Srušio si obje naše kule, ja sam se srušila kad i ti. Ako misliš da sam bila pošteđena, da sam se izvukla bez ogrebotina, da ću danas odjahati u zalazak sunca dok ti trpiš najgore udarce, varaš se. Nema ovdje pobjednika. Svi smo razoreni, svi pokušavamo pronaći neki smisao u ovoj patnji. Ti si pretrpio konkretnu štetu; ostao si bez titula, diploma, izbačen s fakulteta. Moja šteta je unutarnja, nevidljiva, ja je nosim sa sobom. Oduzeo si mi osjećaj vrijednosti, privatnost, energiju, sigurnost, intimu, samopouzdanje, i glas. Do danas.
Vidiš, postoji nešto što nam je zajedničko, a to je činjenica da ni ti ni ja ne možemo ujutro ustati iz kreveta. Ja znam šta je patnja. Ti si od mene napravio žrtvu. U novinama, moje ime je bilo “onesviještena žena pod dejstvom alkohola”, pet riječi, i ništa više. Neko vrijeme sam mislila da i nisam ništa više od toga. Morala sam se prisiliti da ponovo naučim svoje ime, svoj identitet. Da naučim da ja nisam samo to. Da nisam samo pijana žrtva na derneku studentskog bratstva, koju su našli iza kontejnera, dok si ti slika i prilika američkog plivača sa prestižnog univerziteta, nevin dok se ne dokaže suprotno, i toliko toga ti je na kocki. Ja sam ljudsko biće koje je nepovratno povrijeđeno, život mi je preko godinu dana bio na čekanju, dok se ne utvrdi vrijedim li ja išta.
Moja neovisnost, radost koja mi je prirođena, blagost i stabilan način života u kojem sam uživala, sve to je izobličeno do neprepoznatljivosti. Postala sam nepristupačna, ljuta, sklona potcjenjivati samu sebe, iscrpljena, nervozna, prazna. Izolacija bi s vremena na vrijeme postala nepodnošljiva. Ne možeš mi vratiti život koji sam živjela prije te noći. Dok si se ti brinuo oko svog narušenog ugleda, ja sam svake noći u frižideru hladila kašike, pa kad se probudim očiju nateklih od plakanja, uzmem te kašike i pritisnem ih na oči da otok splasne i da progledam. Svakog jutra sam kasnila sat vremena na posao, pa bih se ispričala i izišla da se još isplačem ispod stepenica, znala bih ti nabrojati najbolja mjesta za plakanje u toj zgradi, na kojima te niko ne čuje. Toliko me je boljelo da sam morala svojoj šefici objašnjavati intimne detalje da joj objasnim zbog čega odlazim. Trebalo mi je malo vremena, jer je svakodnevni život postao nemoguć. Potrošila sam svu ušteđevinu da odem što je moguće dalje. Nisam se vratila na puno radno vrijeme jer sam znala da ću danima morati odsustvovati s posla zbog ročišta koja su stalno bila odgađana. Život mi je bio u zastoju godinu dana, struktura mene se srušila.
Više ne mogu spavati sama u sobi ako svjetlo nije upaljeno, kao da mi je pet godina, jer imam noćne more u kojima me neko dira a ja se ne mogu probuditi. Čekala bih da iziđe sunce, jer tek tad bih se osjetila dovoljno sigurno da idem spavati. Tri mjeseca sam lijegala u šest ujutro.
Nekad sam bila ponosna na svoju neovisnost, a sad se bojim šetati sama predveče, ići na društvene događaje na kojima se pije, s prijateljima, u čijem društvu bih se trebala osjećati komotno. Postala sam kao mala školjka koja se uvijek mora za nekog prilijepiti, stalno je moj momak morao biti uz mene, spavati kraj mene, štititi me. Sramotno je kako se nejako osjećam, kako krotko kročim kroz život, uvijek na oprezu, spremna da se branim, spremna da budem ljuta.
Pojma nemaš koliko sam se namučila da ponovo izgradim neke dijelove sebe koji su još uvijek slabi. Trebalo mi je osam mjeseci da progovorim o onome što se dogodilo. Izgubila sam vezu s prijateljima, sa svima u okruženju. Vrištala bih na svog momka i svoju porodicu svaki put kad bi načeli tu temu. Nisi mi dopustio da zaboravim šta mi se dogodilo. Na kraju svakog ročišta, bila sam toliko umorna da nisam mogla progovoriti. I odlazila sam sa suda bez riječi, iscijeđena. Otišla bih kući, isključila telefon i danima ne bih progovarala. Kupio si mi kartu za planetu na kojoj sam živjela sama. Svaki put kad iziđe neki novi članak u novinama, ja sam morala živjeti s paranojom da će cijeli moj grad saznati da sam ja ta napadnuta djevojka. Nisam željela ničije sažaljenje. Još uvijek se učim prihvatiti da je status žrtve dio mog identiteta. Učinio si mi življenje u mom vlastitom rodnom gradu neugodnim.
Ne možeš mi vratiti moje neprospavane noći. Svaki put kad bih gledala film u kojem neko povrijedi ženu, slomila bih se i briznula u nekontrolirani plač. Blago rečeno, ovo iskustvo je produbilo moju empatiju prema drugim žrtvama. Izgubila sam na kilaži od stresa, a kad bi ljudi to komentirali ja bih im rekla da puno trčim u zadnje vrijeme. Ponekad ne želim da me iko dira. Moram ponovo shvatiti da nisam krhka, da sam sposobna, da sam zdrava, ne samo bijesna i slaba.
Kad vidim kako moja mlađa sestra pati, kako zaostaje u školi, kako je nevesela, kako ne spava, kad toliko plače dok razgovaramo na telefon da jedva diše, i ponavlja mi koliko joj je žao što me je te noći ostavila samu, žao, žao, žao, kad vidim da ona osjeća veću krivicu nego ti, u tim trenucima ti ne opraštam. Te noći sam je nazvala da je pokušam pronaći, ali si ti našao mene. Tvoj je branitelj započeo je svoju završnu riječ rekavši: “Njena je sestra rekla da je ona dobro, a ko je poznaje bolje od njene sestre?” Pokušao si moju rođenu sestru iskoristiti protiv mene? Napadi su ti bili tako jadni, tako prizemni, gotovo me je bilo stid u tvoje ime. Ne diraj mi sestru.
Nisi mi smio ono uraditi. Druga stvar, nisi me smio dovesti u poziciju da se moram toliko dugo boriti da ti kažem da mi nisi smio ono uraditi. Ali tu smo gdje smo. Šteta je počinjena, niko je ne može otkloniti. A sada i ti i ja imamo izbor. Možemo dopustiti da nas ovo uništi, ja mogu ostati ljuta i povrijeđena, a ti možeš nastaviti poricati. A možemo se i suočiti s onim što se dogodilo – ja prihvatim bol, ti prihvatiš kaznu, i idemo dalje.
Tvoj život se ovim ne završava, imaš decenije pred sobom da ponovo napišeš svoju priču. Svijet je ogroman, daleko veći od Palo Alta i Stanforda, i ti ćeš u njemu naći mjesto gdje ćeš biti sretan i koristan. Ali sada više nemaš pravo slegnuti ramenima i biti zbunjen. Nemaš pravo pretvarati se da nije bilo znakova za uzbunu. Osuđen si jer si me napao, namjerno, nasilno, seksualno, s predumišljajem, a jedino što si u stanju priznati jest konzumiranje alkohola. Nemoj pričati kako ti se život okrenuo naglavce jer te je alkohol naveo da radiš ružne stvari. Nađi način da preuzmeš odgovornost za svoje ponašanje.
A sada nekoliko riječi o kazni. Kad sam pročitala izvještaj probacijskog službenika, bila sam u nevjerici, obuzeo me bijes koji se na kraju stišao i prešao u duboku tugu. Moje izjave skresane su do iskrivljenja i izvađene iz konteksta. Borila sam se svim silama tokom ovog suđenja, i neću dopustiti da njegov ishod minimizira neki probacijski službenik koji je pokušao evaluirati moje trenutno stanje i moje želje na osnovu petnaestominutnog razgovora, a koji je većinom protekao u odgovaranju na moja pitanja o pravosudnom sistemu. Kontekst je važan. Brock tada još nije bio dao iskaz, te ja nisam pročitala njegove napomene.
Moj život bio je na čekanju preko godinu dana, godinu dana ljutnje, patnje i nesigurnosti, sve dok porota sačinjena od meni ravnih građana nije donijela odluku kojom su potvrđene nepravde koje sam pretrpjela. Da je Brock priznao krivicu i pokazao kajanje i zatražio nagodbu prije suđenja, razmotrila bih blažu kaznu, poštujući njegovu iskrenost, zahvalna što možemo nastaviti sa svojim životima. Ali on je prihvatio rizik i išao na suđenje, solio mi rane i prisiljavao me da ponovo proživljavam bol, dok je njegov advokat brutalno secirao detalje seksualnog napada i mog privatnog života pred očima javnosti. Priuštio je meni i mojoj porodici godinu dana neshvatljive, nepotrebne patnje, i trebao bi trpiti posljedice zato što je doveo u pitanje kako svoj zločin tako i moju bol, trebao bi platiti što nas je natjerao da tako dugo čekamo na pravdu.
Probacijskom službeniku rekla sam da ne želim da Brock istrune u zatvoru. Nisam rekla da ovaj ne zaslužuje da se nađe iza rešetaka. Njegova preporuka da Brock provede do godinu dana u okružnom zatvoru je kao da ga je poslao u kut na hlađenje. To je ruganje ozbiljnosti napada, uvreda meni i svim ženama. Time šalje poruku da potpuni stranac može ući u ženu bez njene dozvole, i za to odležati manje od minimalne zakonom predviđene kazne. Ne bi trebao dobiti uvjetnu kaznu. Također sam mu rekla da želim da Brock razumije šta je uradio, da shvati i prizna svoj zločin.
Nažalost, nakon što sam pročitala iskaz okrivljenog, teško sam razočarana i smatram da on nije pokazao iskreno pokajanje niti preuzeo odgovornost za svoje ponašanje. U potpunosti poštujem njegovo pravo na pravično suđenje, ali nakon što ga je dvanaest porotnika jednoglasno proglasilo krivim za tri kaznena djela, on priznaje jedino da je konzumirao alkohol. Neko ko nije u stanju u potpunosti preuzeti odgovornost za svoje postupke ne zaslužuje ublaženu kaznu. Izuzetno je uvredljiv njegov pokušaj da silovanje razvodni aludirajući na “promiskuitet”. Silovanje po definiciji nije izostanak promiskuiteta, silovanje je izostanak pristanka. Duboko me uznemiruje što on ne uviđa tu razliku.
Probacijski službenik uzeo je u obzir to što je okrivljeni mlad i neosuđivan. Mišljenja sam da je on dovoljno star da zna da je ono što je uradio pogrešno. U ovoj zemlji, kad imaš osamnaest godina, možeš ići u rat. Kad imaš devetnaest, dovoljno si star da snosiš posljedice pokušaja silovanja. On jeste mlad, ali je dovoljno star da to zna.
Pošto mu je ovo prvo kazneno djelo, razumijem otkud pomisao da se dosudi blaga kazna. S druge strane, kao društvo ne možemo svakom oprostiti prvi seksualni napad ili silovanje prstima. To nema smisla. Treba poslati jasnu poruku o ozbiljnosti silovanja, ne smijemo stvarati kulturu u kojoj se uči da je silovanje pogrešno metodom pokušaja i pogreške. Posljedice seksualnog napada moraju biti dovoljno teške da ih se ljudi boje i paze kakve odluke donose, čak i kad su pijani. Dovoljno teške da djeluju preventivno.
Probacijski službenik u obzir je uzeo i činjenicu da je Brock izgubio teško stečenu plivačku stipendiju. To što on može brzo plivati ne umanjuje ozbiljnost onoga što se meni dogodilo, niti bi trebalo umanjiti ozbiljnost kazne. Da neko iz deprivilegiranog miljea prvi put bude okrivljen za tri kaznena djela i ne preuzme nikakvu odgovornost za svoje postupke, izuzev pijanstva, kakvu bi on kaznu dobio? To što je Brock bio sportist na privatnom univerzitetu ne treba promatrati kao znak da mu to daje pravo na ublaženu kaznu, već kao priliku da se pošalje poruka da je seksualni napad protuzakonito djelo, bez obzira na klasnu pripadnost počinitelja.
Probacijski službenik rekao je da se ovaj slučaj, u poređenju s drugim sličnim djelima, može smatrati manje ozbiljnim, jer je okrivljeni bio pod utjecajem velikih količina alkohola. Meni se činio jako ozbiljnim. To je sve što imam reći.
Čime je on to pokazao da zaslužuje da mu se progleda kroz prste? Ispričao se samo za pijanstvo, odbija ono što mi je učinio okarakterizirati kao seksualni napad, sve vrijeme me je reviktimizirao, bez prestanka. Proglašen je krivim za tri ozbiljna kazenena djela i vrijeme je da prihvati posljedice svojih postupaka. Neće mu ovo biti bez riječi oprošteno.
Cijeli život bit će registriran kao seksualni prijestupnik. To ne zastarijeva. Kao što ne zastarijeva ni ono što mi je uradio, ne prolazi nakon određenog broja godina. To će ostati sa mnom, dio je mog identiteta, zauvijek je promijenilo način na koji se ponašam, na koji ću proživjeti ostatak svog života.
Da zaključim, želim se zahvaliti. Svima, od praktikantice koja mi je napravila zobenu kašu kad sam se onog jutra probudila u bolnici, do zamjenika šerifa koji je bdio uz mene, medicinskih sestara koje su me smirile, detektivke koja me je saslušala bez osuđivanja, mojih advokata koji su nepokolebljivo stajali uz mene, mog psihoterapeuta koji me je naučio kako da nađem hrabrost u ranjivosti, moje šefice koja je bila dobra i puna razumijevanja, mojim nevjerovatnim roditeljima koji me uče kako bol pretvoriti u snagu, mojoj baki koja je sve vrijeme krišom unosila u sudnicu čokoladu za mene, mojim prijateljima koji me podsjećaju kako se bude sretna, mom momku koji je strpljiv i pun ljubavi, mojoj nesavladivoj sestri, drugoj polovici mog srca, tužiteljici Alaleh, koja je moj idol, koja se neumorno borila i ni u jednom trenutku nije posumnjala u mene. Hvala svima koji su sudjelovali u suđenju na pažnji i vremenu. Hvala djevojkama iz cijele zemlje koje su slale razglednice za mene okružnom tužitelju, i svim onim nepoznatim ljudima koji su se brinuli o meni.
Prije svega, hvala onoj dvojici muškaraca koji su me spasili, a koje još nisam upoznala. Dok spavam, iznad mog kreveta visi crtež dva bicikla koji sam zalijepila na zid da me podsjeća da u ovoj priči postoje heroji.  Da pazimo jedni na druge. To što sam upoznala sve ove ljude, osjetila njihovu ljubav i zaštitu, nešto je što nikad neću zaboraviti.
Na kraju, poruka djevojkama, gdje god se nalazile: ja sam uz vas. U samotnim noćima, ja sam uz vas. Kad sumnjaju u vas, kad vas otpisuju, ja sam uz vas. Svaki dan sam se borila za vas. Zato se nikad nemojte prestati boriti, ja vam vjerujem. Po riječima spisateljice Anne Lamott: “Svjetionik ne trčkara po cijelom ostrvu tražeći brodove koje treba spasiti; on samo stoji na svom mjestu i svijetli.” Iako ne mogu spasiti svaki brod, nadam se da vam je ovaj moj govor pomogao da upijete malo svjetla, malo svijesti o tome da vas ne mogu ušutkati, malo zadovoljštine, malo uvjerenja da napredujemo, i puno, puno svijesti o tome da ste važne, neupitno važne, nepovredive i lijepe, da vas moraju cijeniti i poštovati, neporecivo, svaki dan, u svakoj minuti. Vi ste moćne, i to vam niko ne može oduzeti. Djevojke, gdje god se nalazile, ja sam uz vas. Hvala vam.
Tekst preuzet sa ovog linka.  Zahvaljujemo se Mirzi Puriću na prijevodu. – diskriminacija.ba

Komentari

komentara