Čaušević Ajla: Seddina Bosna nisi sama i nikad nećeš ni biti

Upoznala sam je prije otprilike dvije godine, pričale smo o njenom životu, preživjela je mnogo toga, a opet je optimističnija od većine ljudi kojima je sve potaman u životu. Napuštena je kao beba, odrasla je kao dijete SOS dječijeg sela, u srednjoj školi je bila etiketirana kao manje vrijedna, imala je nekoliko operacija koljena, prije par godina su je u Sarajevu napali zbog jakne s kockicama, prije 801 dan je završila u bolnici kad je dobila prvu koronu.

Ne predstavljam vam svoju novu knjigu ili scenario za film, zapravo vam pišem o zivotu osobe koju sam upoznala i koja je pored svega što joj se događalo u životu, a događalo se i puno više od onoga što sam napisala, ostala pozitivna osoba koju nikada nećete čuti da se žali i pokušava uspjeti na osnovu priče o svom životu, a mogla bi to vrlo lako ako bi željela.

Sa Seddinom sam se prvi put čula kad sam htjela sa njom raditi intervju, bila je jako skeptična ali sa opravdanjem, novinari su prodavali njenu životnu priču kako je njima odgovaralo, međutim uvjerila sam je da to sa mnom neće biti slučaj i nekako je pristala uraditi intervju, na koji smo vjerujem danas obje ponosne.

Ratne 1992. godine konvoj iz Sarajeva je išao za Njemačku. Spašavala su se djeca iz tadašnjeg Dječijeg doma Ljubica Ivezić (Dom Bjelave sada). U jednom od tih autobusa bila je i Seddina. U Njemačkoj su bili pet godina, po povratku u Bosnu i Hercegovinu već se gradilo SOS Dječije selo u Sarajevu i bila je među prvom djecom koja su došla u SOS Dječije selo” Dobila je mamu Hidajetu, desetog oktobra 1997. godine stigla je u selo i ta veza je i danas neraskidiva, jer nakon što je odgojila 15-ero djece mama Hidajeta otišla je u zasluženu mirovinu. Seddina je odrasla sa još šestero braća i sestara.

Seddina je danas magistrica pedagogije koja radi za Sarajevo Film Festival, gdje je prvo godinama volontirala i dokazivala se, a zatim zasluženo dobila posao, ona je također i dio skijaškog saveza Hrvatske, usudim se reći da je skijanje jedna od njenih najvećih strasti.

I naučila sam da se Seddina nakon svakog pada diže kao feniks iz pepela, uvijek jača i hrabrija, gledajući njenu životnu borbu zapitala bih se šta bi bilo sa ljudima koji nemaju njenu čeličnu volju za životom.

Naše pažnje nisu vrijedni ljudi iz showbiz-a, naše pažnje su vrijedni heroji poput Seddine, koji su svaki dan na frontovima i vode životne bitke, oni su vrijedni naše pažnje, ali je nikad ne pljene agresivno.

Čovjek kad ima temperaturu često se zapita zašto baš ja…

“A zašto ne baš ti? Može biti bilo ko – slučajna lutrija. Današnji svet, hladan i slep, tama i led, ne vidim te i ne vidiš me. Svi trče svoj beg. Današanji mi, činimo sve da nas ne okrzne zubati bol što nekoga drugog tik pored razdire. A sve je tek loto, u tome si krevetu mogao biti i ti, jednako zbunjen, danima dugim što cure dok zuriš u zid, sve je tek loto, nema krivice ni zasluge zašto si živ, krhka je nit između nas i njih.”

I na kraju ko smo mi da nekome govorimo kako da se bori? Nismo nikad bili u njihovim cipelama, nismo nikad vodili identičnu bitku, ne znamo kako je.

Međutim ima jedna stvar koju možemo, a to je pružiti podršku.

Seddina, dokazala si ne samo meni, nego svima da heroji nisu samo iz nerealnog filma. Heroji su svuda oko nas, a ti si jedan od njih. I nikad ne zaboravi koliko vrijediš, do sad si svojim primjerom pokazala da je sve moguće ukoliko postoji želja. Hvala ti u ime svih ljudi koje si inspirisala, a vjeruj mi da ih je mnogo. I zapamti koliko god bilo teško i iscrpljujuće, nisi sama i nikad nećeš biti sama.

Vodiš bitku koja traje već dugo, spuštaš se niz jako zeznutu stazu u svom životu, ali ti si iskusna skijašica sa elanom koji nemaju mnogi, tvoja publika vjeruje u tebe i navija svim srcem! Nemoj molim te da se slomiš i da izgubiš svoju pozitivu. Pjevaj draga moja, smij se glasno, to ti zaista dobro ide. Ne možeš i ne smiješ da se slomiš nakon svega.

Bravo Seddina, bravo lavice koja svojim primjerom pokazuje da je sve moguće!

Visoko.co.ba/Ajla Čaušević