Cane Partibrejkers: Mi smo kao izmaltretirano kuče koje te ugrize kad hoćeš da ga nahraniš

 Cane Partibrejkers je jedan od onih malobrojnih sa kojima kad pričaš znaš sigurno da ćeš da čuješ nešto smisleno. Nešto što će da te pomjeri. Da te natjera da razmisliš. Nasmijan uprkos teškim temama o kojima smo razgovarali. Na neka pitanja odgovara i u stihu. Čovjek sa sopstvenim stilom.

Kako bi u najkraćem opisao stanje u srpskom društvu danas?

– Uviek postoji nešto što podilazi rulji. Da li film u kom se radnička klasa predstavlja kao gomila nekih neopranih i neobrijanih pijandura koji jedva čekaju da dobiju platu i da odu u kafanu i sve to popiju dok njihove porodice kod kuće umiru od gladi. Ili novine koje, naročito sad u ovom vremenu, podilaze instinktima rulje ili muzika na isti način. Najviši vid manipulacije je kad podilaziš čoveku i miluješ njegove mane. Obeshrabruješ ga da on nešto može da promijeni, da može da živi kao čovjek. To je modifikacija čovjeka preko manipulacije. Na kraju dobija se samo to – glasačko tijelo.

Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj. Jel’ to onda poruka?

– Pa jeste. To su ciljevi. To ti je kao u mladosti, kad si ti nekorumpiran, nemaš baš neku predstavu o svemu što te čeka u životu. To što ti roditelji pričaju to ti je daleka budućnost. A stav je u tome da hoćeš nešto, da si čak i nadobudan i da si toliko hrabar da si čak u sferama nepromišljenosti. Nešto te vodi, ne znaš sebi da objasniš ali onda hoćeš da budeš takav neponovljiv. Da provališ da nema ništa od utapanja u masu, samo gubiš, masa ne sluša pojedinca. Masa je krdo koje ide negdje i uvijek je u nekom stampedu i uvijek ima neka svoja pravila. Ljudi koji hoće da razmišljaju o sebi, o svom položaju imaju mogućnost da razmišljaju o tome kuda vodi put i da li su u dobrom smjeru jer obično dođeš u nekim kriznim trenucima do tih pitanja. Ali gomila ljudi se ne pita to, njima je teško da se pitaju.

Nije lako biti izvan mase?

– Teško je biti izvan mase. I mi koji to govorimo u svom životu padamo i nekad ne dosegnemo taj ideal koji preporučujemo drugima. Život je takva stvar, život je težak rad, mi se stalno prljamo. Stvar je samo u tome da ne idemo samo pravolinijski pa kao stići ćemo. To ti je kao kad djeci nešto pričaš ali dok ne osjete na svojoj koži džaba. Nećeš da razmišljaš o sebi, ćao doviđenja, neće niko da razmišlja o tebi. Ali ne da si opsjednut sobom, opsesija sobom vodi u ludilo. Kao što i ovo vrijeme vodi u neki ego trip. Svi su puni sebe, svi su u valorizaciji kao da će sutra apokalipsa, ona fizička. Ali apokalipsa traje svakog dana. Umiremo, rađamo se, borimo se za svoj život, borimo se za sljedeći dan, da ovi ljudi oko nas ostanu sa nama, da nas prime ovakve kakvi jesmo. Živimo u vremenu u kom je izgubljena zahvalnost, princip žrtve, gde su sve stvari koje nas čine neponovljivim proglašene za slabost. Treba promisliti, čitati knjige, ali neće ljudi, nemaju vremena. Ljudi su se toliko odrekli sebe. U borbi za život čovjek je zaboravio na suštinu života. To je to što sam htio da kažem samo sam bio predug.

A zašto se ljudi boje?

– Boje se da se otvore, toliko izgubljenog povjerenja u sebe imaju, toliko imaju u srcu stijenja i onda se oprijedeljuju za usamljenost. Kao, u svoja četiri zida osjećat će se kako oni hoće i neće morati nikome da polažu račune. Na kraju krajeva, ti zidovi će tražiti od njih da sami sebi polože račun. Zašto žive tako? Šta su mogli da urade? Čovjek tokom života bježi sebi sa oka, ali svakog možeš da prevariš osim sebe. Mada ima onih koji i to uspiju.

Ali tu onda govorimo o nekim patološkim stanjima. To kad uspijemo da se prevarimo?

– Pa jeste, ali svi mi živimo svoja patološka stanja. Mi smo ometeni u razvoju sa ovim školovanjima, krizama, onda ratovima. Znači, mi smo kao izmaltretirano kuče, pa i kad dođeš da ga nahraniš on te ugrize jer on prije dobrote pomisli da ćeš da mu naneseš zlo.

Jesu li instinkti ono čime se ljudi ovdje rukovode?

– Pa da. Uslovni refleks da nekog prvi zajebeš jer očekuješ da će on da zajebe tebe. Hoćeš da se osiguraš u toj nekoj svojoj predrasudi.

Da li misliš da je taj naš period komunizma, kada smo živjeli u jednoj laži dosta dugo, načinio vrijednosti koje nisu bile zapravo autentično postavljene i stvarne, već samoproklamovane i onda smo se u jednom trenutku trgli i shvatili zabludu?

– Išlo se protiv identiteta čovjeka. Kad vidiš te filmove posle ’73. godine ti ne možeš da vjeruješ koliko je para utrošeno ni na šta. Kad čitaš o izgradnji podzemnih skloništa za Tita, koliko je ta paranoja oduzela para, a nije radila na industrijalizaciji, na poboljšanju uslova života radnika i svemu tome. Mi stalno preživljavamo, kao što smo preživljavali 500 godina pod Turcima, pa kad su došli naši ostalo je to što smo naučili pod Turcima, da smo stalno u nekoj mimikriji, da stalno imamo neke slamarice. Ovdje sve što je bilo privremeno ostalo je za stalno.

Znači život u zbijegu?

– Život između dva zbijega. Nismo bili pametni da imamo neku trajnu politiku koja će da bude zacrtana i u toj omeđenosti da bar znamo gdje smo, šta smo, ko smo i da tako radimo.

Koliko je opasna ta stihija?

– Sve je kod nas na bazi vica i gega jer mi tako najlakše možemo da prihvatimo neku svoju stvarnost koja je jako teška. Znači, mi se sprdamo sa svim istinitim stvarima jer ne znamo drugačije i onda smo sami sebi do kraja života nepoznati. Mi u sebi maltene uvijek imamo dvije nepomirljive ličnosti, mi sami sa sobom ne možemo da se složimo, a kamoli da treba da se složimo sa komšijom ili međusobno.

To vodi u odsustvo vjere u prave vrijednosti?

– Pitanje vjerovanja u Boga je isto ono pitanje koje stalno sebi postavljaš jer ne možeš da kažeš deklarativno: “E, ja vjerujem u Boga.” Ne, cijelog života se trudiš, to su neprolazni procesi. Ali u nekoj površnosti, šeretluku koji nas veoma košta, uvijek imamo neke olake odgovore, uvijek dajemo neki vječni budž, budžimo stvari stalno. Nemamo stvari koje su ukorijenjene.

Zanimljivo, sjedimo u “Ušću”, u restoranu koji je bio u kadrovima Markovićeve “Nacionalne klase”, a Flojd i ekipa iz filma su likovi koji su majstori tog budženja o kome govoriš?

– Da, ali vidiš, kad su snimljeni “Nacionalna klasa” i “Ko to tamo peva”, to nisu bili filmovi koji su se gledali. S tom nekom kritičkom određenošću prema našim naravima, kao ogledalo našeg mentaliteta. Tek kasnije su prihvaćeni. Ali prije zbog toga jer su genijalno snimljeni, sa sjajnim glumcima i replikama. Jer mi radije pristajemo na laži. Vjerujemo u tu svoju gostoljubivost, na primjer, ili da smo hrabar narod, a nije istina. Nama je teško da živimo, lakše nam je da umremo, o tome se radi. Jer teže je nešto sačuvati nego dobiti ili stvoriti. Mi nemamo istrajnost i neki plan.

Tone i tone straha su date ljudima na korišćenje, oduzeta im je sigurnost, sve je to manipulacija, zašto bi se neko plašio? Zato imamo svoje duplikate, pokazujemo se onakvim kakvi nismo.

Da li je to možda zbog toga što je ovdje čovjek vječito morao da se snalazi, da krpi kraj s krajem, da se nekako izbori s problemima koji ga stiskaju, pa je onda razvio taj diletantizam, da je u svemu kao sposoban, a da zapravo ni u čemu nije kvalitetan?

– To je to prilagođavanje koje nam odnese ozbiljnost našeg poduhvata. Znači, mi se stalno prilagođavamo, izmišljamo neke kvake da bismo nešto preko reda, a ispadne – preko preče, naokolo bliže.

Jel’ zamjeraš ljudima što su takvi?

– Ne, ja nikom ništa ne zamjeram. Ako i imam nekog na pameti na početku teksta neke svoje pjesme ja na kraju teksta vidim da sam se obratio sebi. Znaš, ja ne mislim za sebe da sam neki tip-top momak da bih mogao nekom da dijelim savjete. Kad pišeš pjesme samo si sprovodnik nečeg, koristiš mogućnost zdravog razuma u tom trenutku, te inspiracije, nadahnuća, da daš nešto što će da ostane, što će imati svoju istinu, što će imati svoje svjedočenje u vremenu u kome je nastalo. Da nemaju tu iskrenost i transportovanje mog bića u stihove te pjesme ne bi ništa vrijedile, one bi se potrošile kao pakla cigareta. Ja ne zamjeram nikome, a ako imam nekome da zamjerim nešto, prvo bih sebi zamjerio mnoge stvari. Svako misli da će u životu da prođe onako kako misli da će da prođe i onda mu je teško da se suoči s tim da je zaslužio to što dobija. Mi uvijek idemo za jeftinim, a skupo to platimo. Takvi smo, uvijek mislimo van koordinata koje postoje. Nama je teško da primimo neko zapadno uređenje. Mi volimo da živimo u svom divljaštvu koje je za nas naša sloboda. Znači, volimo da živimo onako kako bismo htjeli. A sa odgovornostima koje takav život zahtjeva teško se mirimo. Uvijek ćemo svoju grešku da pripišemo drugom. To je kao kad ne možeš da izađeš na kraj sa svojim djetetom pa kažeš: “Neka si ti meni živa i zdrava.”

Postoji ta naša crta gordosti, nekog pomalo umišljenog ponosa. Šta ti misliš o tome?

– Mi mislimo da smo jako bitni ovako sitni, ali nismo. Mi smo samo jedan otisak vremena koji se dešava. Toliko trošimo snage da bismo se opravdali, da bismo opravdali greške koje stalno pravimo, a kad bismo tu snagu opravdanja preusmjerili u snagu stvaranja… Najgore je kad je čovjek pun sebe i neće da prizna svoju grešku. Mi na svačiji preobražaj gledamo kao “šta je sa ovim, šta ovaj sad priča o Bogu, a znaš šta je radio”. Pa ti navale na leđa ono što nisi ni rekao, a ono što si rekao niko nije htio da čuje. Tone i tone straha su date ljudima na korišćenje, oduzeta im je sigurnost, sve je to manipulacija, zašto bi se neko plašio? Zato imamo svoje duplikate, pokazujemo se onakvim kakvi nismo.

Jel’ to ono kad ti kažeš – sloboda ili ništa?

– Sloboda je povjerenje u svoju hrabrost. To je sloboda. Sloboda drugačije ne postoji. Ali dosta je to ljudima. Ljudi su umorni. Znaš ono – pokvarila se masa, izgubila se klasa. Od svega toga mi smo svi jako umorni, razočarani, utučeni, spušteni u neku horizontalu, pristajemo na bilo šta samo da ne ispadnemo iz šeme koja je propisana. Ljudi u 90 odsto slučajeva hoće tako da žive. I imaš one koji ne pristaju organski na to, ne da bi bili buntovnici bez razloga nego ne mogu da pristanu na sve to. Kao i u školi, da li pristaješ da te neko muči, maltretira ili ćeš da mu pokažeš otpor, a svaki otpor je napor, da živiš onako kako osjećaš. Ljudi se plaše onog što osjećaju, ljudi se plaše da govore, oni i kad šapuću okreću se da vide da li ih je neko čuo, da li ih je čulo nevidljivo uho.

Ovi na vlasti su provalili da su ovi prije bili smrde obične. Znaš, uvijek ima ta beogradska “dvojka”, najveći lažnjak koji Srbiju najviše kolje Izmišljena ideja te “dvojke” od ljudi koje ja uopšte ne kapiram kao građane nego kao malograđanštinu,  koja određuje drugom kako će da živi.

Zašto je toliko straha kod ljudi?

– Ljudi su u frci jer jako su bombardovani, bombardovani su negativnim primjerima. Da bi došli u okrilje države koja kaže: “Dođite nama, mi ćemo da pazimo na vas puštajući strah među vama.” Umjesto da država kaže: “E, znaš šta, mi smo službenici koji smo izabrani na vlast i naše je da se ne obrukamo i da pošteno radimo svoj posao.” A pravi se totalni haos. Oni te u stvari uče da ti ne poštuješ državu jer država zna da zbog svega njeni glasači imaju neplaćene račune, kradu struju, bacaju živu u septičke jame, unižavaju prirodu, imaju nelegalno izgrađene objekte i sve to. Znači, puštaju ih da žive u bezakonju i onda kažu: “Kako vi kad to sve radite zahtijevate nešto bolje?” Čovjek je zaboravio na blagu riječ, na spušten ton, neće tome da vjeruje, neće da vjeruje čovjeku koji mu se ljudski obraća. On samo vjeruje onome ko nosi bič i mač u ruci. To je tako nevaspitano. Nekulturni smo, pa smo siromašni. Teško nam je da sačuvamo nešto za drugog koji dolazi poslije nas, sačuvaj ovu čašu pa ćeš imati dvije, kao geometrijska progresija. Pogrešno smo učeni, pogrešno smo gajeni. I onda može da te zajebe neko kome ti vjeruješ i maltene skupiš mu biračko tijelo, pošto on ne može da skupi, a ima neku žvaku u koju ti vjeruješ. Naročito mislim na onu demokratsku vlast, mislim na njih jer kako su nam vratili mi to dobro znamo. Svakog jutra kad otvorimo oči, briga skoči na nas.

Kako ti sad sve izgleda, poslije 20 i kusur godina od onih protesta na kojima si učestvovao? Posle 5. oktobra…

– Ta obest i bahatost i arogancija koje se pojavljuju kod ljudi. Kad mi to neko izazove ja se gadim samom sebi. A ovi su bili nesposobni, pokazali su se kao govnari. Ovi na vlasti su provalili da su ovi prije bili smrde obične, znaš, uvijek ima ta beogradska “dvojka”, najveći lažnjak koji Srbiju najviše kolje. Izmišljena ideja beogradske “dvojke” od nekih ljudi koje ja uopšte ne doživljavam kao građane nego kao malograđanštinu, koja određuje drugom kako će da živi. Svojim primjerom i svojim stavom unazađuju stvari. Oni neće da rade za sve, nego samo za neki mali broj ljudi, neka oralna kategorija, smuti pa prospi. Sve o čemu mi pričamo nije samo naša privatna stvar, to su stvari koje pripadaju svim ljudima, da žive dobro, da žive pošteno, da žive od svog rada, da ne moraju da se stide sebe. Svi mi koji počnemo da razmišljamo o sebi, što više ulazimo u sebe više đubreta nalazimo. Svaki čovjek za sebe misli da je super dok se ne vidi u drugom izdanju, dok ga život ne pokaže onakvim kakav stvarno jeste. Mi možemo da mislimo svašta, ali dok se ne provjerimo ništa od toga. Kapiraš? To su gipsani salonci. Znači, gipsani salonci su nas koštali toga da nam više nije ni do čega. A vidiš kako je danas lijep dan, jeste, puše vjetar i sve to, ali sjedimo na obali naše Save, sjedimo na najjačem mestu. Ali mnogi ljudi to ne primjećuju. Kao što, recimo, ne primjećuju pojam vertikale. Ne. Oni se samo bore za svoj opstanak, da ne moraju nešto da se pitaju, pa da imaju svojih 350 eurića da prežive do kraja meseca. Ok je to, ali takav život uvijek nosi posljedice.

Izgubila se vertikala u posmatranju stvari. Sve je dovedeno u istu ravan. Koliko je opasna ta relativizacija svega?

– Ne znamo da poštujemo vertikalu jer nismo tome naučeni. Znaš, bolji nam nisu po volji. Ne znamo to, mi smo aljkavi, manjkavi, zbog nedostatka tog obrazovanja i vaspitanja. Zamisli kakvi su sad ovi klinci kojima su roditelji dizelaši. Ali opet, ne mora to da bude presudno, čovjek je sam za sebe. Imaš ljude koji idu po pravilima i ljude koji izbjegavaju pravila, ljude koji čekaju u redu i ljude koji idu preko reda.

Ko je u pravu?

– Ne znam ko je u pravu. Znaš šta, ja sam doživio par puta da me kritikuju “ti ideš preko reda”. Ali to je to, negdje dobijaš, negdje izgubiš. U principu volim da budem po pravilima, da se ne okoristim nečim što sam skupo platio. Sve te pjesme koje su napisane krv ih je pisala. Kad napišem tu pjesmu, ona više ne pripada meni, ona pripada nekom životu tih mojih emocija, ja gubim pravo na nju jer ona doživljava identifikaciju u masama. Mi stalno mislimo da je neko lako došao do nečega a da je naš slučaj, jadni mi, tako težak. Ljudi bi trebalo svake nedjelje da nose pakete po bolnicama, da odu da vide djecu koja primaju hemoterapiju od svoje treće, četvrte godine, pa da se tako najlakše izliječimo svih svojih nepotrebnih budalaština koje nas spriječavaju da uradimo prave stvari. Znači, ego triperaja je puno. Ja kod sebe nekad primjetim da me vrieme fura u sebe da moram sebe nešto da branim, a da bih sebe “branio” moram sebe da ogradim.

Koliko je skupo biti svoj u Srbiji?

– Mene Srbija gotivi u nekom fazonu. Sad ja ne znam da li me stvarno gotive ili gotive sebe što mene gotive. Ali u principu, ko štrči taj se i muči. Ne radim ja ništa specijalno, uđem u autobus i ako smrdi u autobusu ja ću da otvorim prozor. A ima ljudi kojima ništa ne smeta, svaka im čast, tebe ko jebe kad ti smeta. Ili kad onaj odvrne muziku u autobusu, ja mu kažem: “E, druže, slušaj to kod kuće.” Ljudi su živeći u svom nepoštenju zaboravili na svoja prava, odrekli su se svojih prava da bi nepošteno živjeli, da bi krali struju, da ne bi plaćali ovo, da ne bi plaćali ono.

Kad sam imao hit “Hiljadu godina” prao sam izloge na prodavnici koja se zvala “Antena”. Pa onda onaj na radiju kaže: “A sad na prvom mjestu ‘Partibrejkersi’ i ‘Hiljadu godina’, a meni ulazi u rukav pjena sa sunđera i perem izloge. Prvi na top-listi pere izloge.

Koliko ima dobrih ljudi?

– Ima dobrih ljudi, ima ih više od loših, samo što se loši ljudi napinju iz sve snage da se predstave kao nužno zlo. Zlo vara. Zlo je stvar za svaku sezonu. Nova konfekcija zla, za zimu, zimu-proljeće, nova konfekcija zla za ljetnje mjesece, izgledajte privlačno i lijepo, izgledajte bolje i ljepše nego što jeste. Dobro nema potrebu za tim, znači dobro je uvijek takvo kakvo jeste – dobro, i ono samo treba da se ponavlja, kao hipnoza. Raditi dobre stvari. Bog ima najbolje odgovore, ali đavo ima najbolje izgovore. Znači, za bilo šta daće ti neko opravdanje koje će ti samo za trenutak sanirati stanje, a onda će te to stanje vječite sanacije uništiti jer u stvari se nisi borio nego si samo hranio svoju grižu savjesti.

Kojih se pravila držiš?

– Ne radi ono što ne bi da ti drugi radi, lijepo se ponašaj, ono – ko daje, taj traje; danas ti drugom, neko će tebi sutra. Stvar je samo u tome da jedno svjedočenje spašava od vječitog prokletstva. Ima jedna stvar, kvadratura raja je neograničena. A kvadratura pakla je veoma ograničena i ona ti se stalno smanjuje s koeficijentom grešaka koje unosiš u tu kvadraturu i zato je u paklu uvijek gužva, svi se guraju, smrde, sjede jedan drugom na glavama.

A da li bi umjetnost postojala da nije tog demonskog, te borbe između dobra i zla u čovjeku?

– Pa može. Znaš šta, najlepša umetnost je ona koja ima božje nadahnuće, kad gledaš one ljude koji su patili za svoju umjetnost, koji su stvarno razmišljali. Svaki svetac ima svoju prošlost, svaki grješnik ima pravo na svoju budućnost. Čim kreneš nešto da objašnjavaš, prolaziš kroz faze ali te nešto fura da ideš gore, a ti sad ako hoćeš da opravdavaš ono dole biće ti kratka umjetnost, nećeš imati moć trajanja, imaćeš samo trenutak nekog negativnog primjera, a nama serviraju te negativne primjere zato što hoće da nas kolebaju zbog naše lične snage. Svaki čovjek ima neki dar ali ljudi obično svoj dar zaborave, negdje ga zapostave ili ne obrate pažnju na njega. Ako nas fura nešto demonsko, naša umjetnost će biti kratkog daha, a i sam autor će biti kratkog života. Umjetnost je vid slobode, to je dar da radiš ono što voliš. Koliko puta polumrtav dođem do bine i onda kad treba da izađem i čujem taj vrisak, kad iskočim na binu sve rane su odnijete. Da bi se ponovo poslije vratile.

Zašto ne želiš da živiš hiljadu godina?

– Kad sam imao hit “Hiljadu godina” prao sam izloge na prodavnici koja se zvala “Antena”. Pa onda onaj na radiju kaže: “A sad na prvom mjestu ‘Partibrejkersi’ i ‘Hiljadu godina’, a meni ulazi u rukav pjena sa sunđera i perem izloge. Prvi na top-listi pere izloge. Ko zna šta bih radio da sam bio drugi. Stvar je u tome, nas liječi ta umjetnost. Ne mora niko ni da pročita pjesmu, ali to je kao vid terapije. Sto puta napišem super pjesmu dok perem sudove, samo da ne zaboravim i da me niko ništa ne pita dok tresem pjenu s ruku. “Tas je naš” i onda ideš da zapišeš to jer sve je dobro što izlazi bez intervencije, autointervencije.

Šta je po tebi važno za svakog čovjeka?

– Najvažnije je da čovjek ima humor, ostalo se sve da naučiti. A šaljiv čovjek se rađa. Humor posjeduju inteligentni ljudi. Čovjek treba da se nasmije sebi, glup neće da se na njegov račun vrati, da se pokaže kakav jeste ili kakav nije. Kao što znamo, kroz humor se sve najbolje prima i odašilje. Nije samo stvar da ti izvališ provalu, nego naći ljude koji će na tu provalu da se nastave. To je još veće nego šala. Moramo da se šalimo jer je ovaj naš život tužno postavljen, jer je previše ozbiljan, sve je tako smiješno i ti ljudi koji su toliko namršteni, toliko su se trudili da srede te crte namrštenosti na svom licu i kao da nijedan trag osmijeha ne smije to da naruši. A mi kad se smijemo, mi dajemo toplotu duše. I pored sve ove tehnologije i novog svjetskog poretka sve više će da budu omiljeni ljudi koji znaju da pričaju, da se lijepo izražavaju u vremenu sveopšte šturosti.

Koliko uspjevaš da budeš nasmijan?

– Bolje sve što mi se dešava da primim s osmijehom na licu jer ovi drugi što nemaju osmijeh na licu umiru od svoje ozbiljnosti koja nije čak prirodna nego je od njihovog ega. Uzimaju kiseonik ljudima okolo. Preozbiljni ljudi su trošači kiseonika običnih ljudi i preozbiljne ljude niko ne voli da ima u svojoj okolini. Svaki šaljivdžija i veseljak je dobrodošao ma gdje bio i pošao. Čovjek sebe ne može da se oslobodi na taj način na koji bi htio, kad kupiš džip ti bi da imaš petnaest džipova, znači čovjek stvara svoju prazninu tako što pokušava da je napuni, a praznina se ne da, postaje sve veća.

Kako se boriš protiv sujete?

– Meni je teško kad moram da se vratim u to “ja” da bih se odbranio, da bi me čuli i da me ne bi potcjenjivali i sve to. Tad sam rezervisao kartu u onoj maloj kvadraturi o kojoj smo pričali. Stvar je u tome da ne uzimate sebe suviše ozbiljno. To je jedina stvar. Znaš ko je sujetan, onaj ko nije imao dara u djetinjstvu, od tuđih jezika živi, tuđ jezik o njemu se stara. Kao kad neko hoće da bude kalif umesto kalifa, to ti je to. Da se istisne bolji od tebe, a bolji je onaj koji je darovitiji, koji ima ljepšu ženu, koji ima veću kuću.

Mi stalno preživljavamo, kao što smo preživljavali 500 godina pod Turcima, pa kad su došli naši ostalo je to što smo naučili pod Turcima, stalno smo u nekoj mimikriji, da imamo neke slamarice. Ovdje sve što je bilo privremeno ostalo je za stalno

Često sviraš u okolnim zemljama, posebno u Hrvatskoj. Imaš li tamo nekih problema?

– Mi možemo tamo da odemo da sviramo ali nam treba mnogo papira, što hrvatskim kolegama koji dolaze u Srbiju ne treba. I radne dozvole i gde ćemo da odsjednemo i ko će da snosi troškove našeg puta u Hrvatsku i sve to.

Zašto je to tako?

– To su naši kompleksi. Mi smo iskompleksiran narod. To su uzajamni kompleksi.

Jel’ tačna ona anegdota?

– Naravno da nije tačna. Jer da je tačna mislim da ne bismo stigli do Kutine u povratku.

Znaš šta hoću da te pitam? Da si u Zagrebu na koncertu na njihovo “Za dom, spremni”, rekao: “Pa, spremte se, spremte…”

– Ne, nije se desilo. Sigurno da nije. Ima još nekoliko sličnih izmišljenih priča. To liči na nas. To što smo iskompleksirani vuče to da mi u stvari i nemamo pametnija posla, jer kad hoćemo da nađemo pametnija posla mi odmah i odustanemo jer u tom pametnijem poslu mora mnogo da se radi. Tako da smo mi u varijanti da gledamo šta drugi rade, dobacujemo, ispravljamo.

Odakle te priče?

– Dvije stvari upravljaju čovjekom, simpatija za drugog i želja za osvetom. Nama okolina često ne da da budemo ljudi, otežava nam taj proces. Otežava jer traži nešto od nas, traži da nas fiokira a mi ne pristajemo na to, dobijamo neki svrab kao reakciju na sintetiku, na sintetički način razmišljanja, na nešto što je neprirodno. Volimo ljude s kojima možemo da sjedimo i da šutimo, volimo ljude na koje možemo da se oslonimo. To je samo stvar povjerenja koje je izgubljeno, a mora da se stvara. Kao i prijateljstvo koje uvijek mora da bude jedan stvaralački proces. U tome da ćemo ga unaprijediti, da ćemo oprostiti, da će nam biti oprošteno, da će nas neko podržati. A ne što smo se upoznali prije sto godina pa žvaćemo nostalgične koske, a nostalgija je smrt za čovjeka, tamo gde je izvršio sanaciju svoje prošlosti i stalno je trlja, a fleke su sve veće i veće.

Jesi li glasao na izborima?

– Jesam. Glasao sam za ometače, za najodvratnije. Znači, nije važno ko je.

Kakav je tvoj stav prema izborima?

– Pa moraš da se boriš za svoju slobodu. Mislio sam u sebi, ti su ometači dovoljno grozni pa će moći da pariraju.

Šta se na kraju dobija?

– Dobija se to da uvijek nisko obrazovani bezobrazluk pobjedi. To ti je to, ne znam šta da kažem. Mi drugu zemlju nemamo i moramo da je volimo. Jeste ovo što sam sad rekao fraza i sve to, ali jedino ovdje možeš da sjediš slobodno, možda možeš i negdje drugdje, ali onda misliš o svojoj zemlji, kapiraš, a ovdje kad si to je to, ja sam ovde hodao i kad sam imao 15 godina.

Jesu li se skroz raspršile te neke iluzije o ideologijama i politici?

– Da. Ali iluzije o slobodi i identitetu nisu. To mora da ostane jer ako ti i to ukradu, ćao, doviđenja. Ljude je lako kupiti jer ljudi vole da se lažu. I onda usadi ti se sumnja u srce za sve i ćao, propadaš misleći da si u pravu. Sumnja razara, može da ti pomogne, ali može i da te razori. Čitav ljudski život je pronaći mjeru svog postojanja, mjeru za sve.

Jesi li zadovoljan, 30 godina si na sceni?

– Više od 30, 34 godine. Ne znam, ne mogu još to da radim. Možda su svi ti naši uspjesi paravan za naše neuspjehe, one prave, životne, ljudske. Ko zna. Nikad nisam htio da dajem sebi zadatak jer ja kad sjednem i dam sebi zadatak, to je kao da planiram svoje novo razočarenje time što to ne mogu da ispunim. Što se mene tiče, ja ne bih ništa da radim, ja bih volio da budem kao neki filozofi, tako da idu za mnom, ja im pričam a oni da pišu. Ali ne može, nije Cane iz bureta.

Jel’ razmišljaš na temu ovih naših najvećih dilema koje već godinama nikako da riješimo, Evropska unija, Rusija, Kosovo?

– Prije jedno dvije nedjelje pročitam pismo Stojana Novakovića iz 1908. godine uredniku “Pesterlojda” povodom aneksije Bosne i Hercegovine. I u trenutku dobijem moždanu depilaciju pošto je nevjerovatno sve isto, znači 1908. godina i sve je isto. Preporučujem da to pročitate. Možemo da kažemo: “Evropa grob kopa”, a možemo i da kažemo: “Bilo bi lijepo”, to kao te pravne regulative i sve to. Može sve do onog trenutka dok neće da zadire u naš tradicionalni život. Ali ne da branimo svoju aljkavost. Podržavam sve proteste, podržavam svaki glas pravednika u pustinji nepravde. Znači, samo regulativa, sve ono što nas ne mijenja kao ljude toliko u biti nego eliminiše naše ružne navike. Nekako smo suviše mali, iskompleksirani, pretučeni od strane istorije više puta tako gadno da sa nama sigurno nešto nije u redu.

Mnogo toga lošeg nam se ponavlja. Dokle?

– Ne znam. Čitaš našeg Radoja Domanovića i čovječe, ne možeš da vjeruješ. Zašto Srbi više vole Kraljevića Marka nego Miloša Obilića? Zašto više vole Kraljevića Marka, koji nije ni došao na Kosovo? Zato što je teže biti Obilić. Znači, sva naša riješenja su olaka riješenja, koja u prvi mah pomažu a u drugi mah stvaraju još veću prepreku.

SIN, JA I IGI POP

“Partibrejkersi” sviraju na Tašu za desetak dana. Koliko ti znači taj prostor?

– Pa to je muzičko srce grada. Sviramo 18. juna. A to “Taš je naš” je naslov iz jedne akcije prije 5, 6 godina kada je nekom maloumniku palo na pamet da na mjesto Taša izgradi hipermarkete, šoping-molove i sve to. Ja sam bio u fazonu, kako bre, kako ti nešto tako suludo pada na pamet?! Znaš ti šta meni pada sve na pamet?! A zamisli da to provedeš u djelo, to je ludilo. Meni je Taš ukomponovan u život. Tu sam svirao toliko puta i gledao najbolje koncerte. Bio na Igi Popu sa sinom, rekao sam mu: “Ej, Davide, ajde da ideš sa mnom da čuješ šta je tvoja baka morala da sluša” i onda sam ga odveo i on kao: “Ej, ćale, super”, a ono Igi Pop, ludilo. Svirao sam na približno istim lokacijama, ali je naš Taš najbolji jer ima tu snagu. Čak i s druge strane u parku je “Posljednja šansa”. Tu kad smo dolazili tu bi stvarno bila posljednja šansa. Onda ulice vode u Dadov, prvi koncerti, Bonafides, KST, gomila nekih klubova u kraju. Znači, Taš je naš.