Ahmed Burić: Odlaganje (historijskog) otpada

645

Naš problem nije što će pobijediti isti, nego što će biti gori.

Jesen stiže, mirišu avlije. A dolaze i izbori. Stvarno je nevjerovatan broj kandidata izmilio na sve strane: šteta mladosti koja se znoji pred reflektorima lokalnih televizija i iz fascikle čita neke polunebuloze, tipa: “Ja želim da našu sredinu učinim ugodnom za život … član sam Stranke već pet godina, gdje sam prvo volontirao/la u Forumu mladih, a onda sam pohađao/la kurs robotike u waste managementu i prečišćavanju stajaćih voda… s nama u bolju budućnost…”.

Nevjerovatno koliko je engleskih kovanica zamijenilo obične, a jedna od najčešće korištenih je taj prokleti waste management, koji se u naš vakat zvao bacanje smeća. Nešto kabastija verzija te akcije se zove odlaganje otpada, a u mojoj ulici ta stvar izgleda ovako.

Kontejnere su nam trajno sklonili, pa kese ostavljamo kod saobraćajnog znaka, i to tačno u određeno vrijeme, od 20 do 22 sata. Neko ponekad i zakasni, pa onda mora biti oprezan, jer KPJ (kantonalna pseća jedinica) uredno izrovi kese i oglođe i poliže ono što su građani ručkovečerali. Negdje oko ponoći naleti kamion – proždrljivac JKP Rada, i doajeni u narandžastim uniformama, pobacaju ono što imaju u zahuktalu mašinu. Zvone boce, šušte kese, gužva se plastika. Ono što ne pokupe, opet ostane cukama, a u ranim jutarnjim satima još jedan Radov Usamljeni jahač s kantom i metlom počisti ulicu.

Svi na kontejnere

I tako, svi skupa, krećemo u novi dan. I novu nafaku.

Inače, waste management vam je u svijetu ozbiljan biznis, i tome se u velikim svjetskim metropolama pridaje veliki značaj. Sve se prerađuje, postoji čak i pokret ljudi koji žive tako da ne žele kupovati hranu u supermarketima ili se snabdijevati u trgovinama, jer tvrde da sve što im treba za život mogu naći u smeću. Oni sebe zovu freegan, što je kovanica od free (sloboda) i vegan – ona(j) što neće ništa životinjsko, taman da ga puškom tjeraš. Sad bi neko ciničan rekao da i u tome pratimo svjetske trendove: toliko je raje kod nas koja kopa oko kontejnera, da se komotno mogu registrirati kao politička partija. Pa se mogu zvati KKK (Kopači Kantonalnih Kontejnera), što nije baš politički korektno. A mogu i ZAUH(O)AR. Zemaljska Antifašistička Udruga Havljanja Ostataka Administrativnih Ručkova.

To na lokalnom nivou.

Na nešto širem, ima još većih provala. Trznu me ujutro novinarka jednog radija, nekako mi je, bunovnom i prehlađenom (stari se) zvučalo da se zove Dženitanana Hadžibaškaščauševićdžezgadović (je li se one sve tako zovu, ili je to sve jednanovinarka?), da me pita šta mislim o tome što je Ivan Šušnjar proglašen za ambasadora BiH u Češkoj Republici.

Guja uz tarabe

Negdje iz deponije mozga sam se brže-bolje izvadio ko, tačno, bi Ivan Šušnjar: to je onaj neki otpad kojem smo prije godinu dana nas nekolicina nasapunjali dasku, iznervirani činjenicom da taj medijski krpelj treba biti generalni konzul BiH u Chicagu. Kako je preko svog zmijskog portala širio iskonsku mržnju, nas smo se nekolicina odlučili da, što kažu kod nas u Hercegovini, šćemlijom (mala stolica za avliju, op.a.) malo stučemo poskoku glavu.

Pa smo presavili ćat i napisali pismo Ministarstvu za vanjske poslove i  Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država da se guja šušnjara bavi kripto-fašističkim napisima. Mediji su nas proglasili grupom “uglednih intelektualaca” i to sve uredno prenijeli, a njemu nije bilo dosta, nego je još zabrljao na Molitvenom doručku u Bijeloj kući, predstavljajući se kao generalni konzul. Iz State Departmenta su mu dodijelili tarabu. “Gospodin Šušnjar nije i neće biti konzul u Sjedinjenim Američkim Državama.” Tako su mu saopćili. Što ti je (vele)sila.

No, sila za silu, a buranija vazda oko plota. Pa su sada namislili da nagrade svog pulena i dali mu mjesto ambasadora u Češkoj Republici. Gdje bi Šušumiga, Šufter, Šušnjar (čovjek tekstove potpisuje s više imena, pa nikad ne znaš koje je pravo) mogao i proći: atmosfera u bivšim socijalističkim zemljama je u toj mjeri ksenofobična i antiizbjeglička, da bi im takav jedan – dobrodošao. Tako da ne bi bilo čudo da se u zemlji Husa i Palacha, Hrabala i Havela, proljeća i ksenofobije, ogluše o State Department, i odobre agremane bosanskohercegovačkom ambasadoru, nagrađenom od Dragana Čovića i njegove klike za pljuvanje onih što drukčije misle.

Što je, zapravo, odlaganje otpada u diplomatiju. A možda je to i dobro, jer će manje štete napraviti kao ambasador, nego kao poskok. Waste management.

Jer, da je sreće, k’o što nije, ovi izbori bi poslužili za odlaganje (historijskog) otpada. Ali, nećemo mi zadugo biti te sreće.  Vijest da je sjednica Skupštine Kantona Sarajevo prekinuta zbog toga što su poslanici SDA vrijeđali poslanika DF-a, jer je iznio argumentaciju protiv toga da se škola u Dobroševićima (uvijek sam se pitao kako je nastalo to ime?) nazove imenom Mustafe Busuladžića. Busuladžić je, naime, bio intelektualac, antisemita i kolaboracionist Trećeg Reicha kojeg su komunističke vlasti strijeljale 1945. godine.

O tom činu svako ima pravo misliti šta hoće, i bez obzira na to je li sa sadašnjeg stanovišta to bila pogrešna odluka, ona je danas historijski nepopravljiva. Zagovornici Busuladžićevog lika i djela vrijeđanjem onih koji misle drukčije pokazuju ono čega se treba bojati: kad osjete priliku, bivaju gori od onih koje optužuju da su nad njima počinili zločin.

Oni su (historijski) otpad. Čije odlaganje nikada neće biti uređeno.