Dr. Mehmed Kardaš u Splitu predstavlja dvije vrlo vrijedne publikacije: “Porazna je činjenica da danas ne postoji institucija koja bi okupljala poljičku građu na jednom mjestu”

Radi se o dva sveska poljičkih isprava iz zbirke čuvenoga kolekcionara Aleksandra Poljanića koja se čuva u Specijalnoj zbirci Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu priredio je, transkribirao i transliterirao Mehmed Kardaš.

Svi dokumenti, izuzev četiri najstarija, objavljuju se prvi put te je time njihova vrijednost veća budući da će istraživačima poljičke povijesti i jezika biti nezaobilazan izvor.

Stoga smo porazgovarali s Mehmedom Kardašom, docentom na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik diplomirao 2008. godine i magistrirao 2013. godine.

Kada ste se počeli zanimati za povijest Poljičke Republike i zašto?

– Za povijest Poljičke općine, župe ili knežije, kako se ona naziva u dokumentima, počeo sam se zanimati sasvim slučajno 2019. godine, kada su me iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH (NUBBiH) pozvali da sudjelujem u projektu “Čuvanje, zaštita i prezentacija dokumenata iz Arhiva Poljičke republike pisanih bosančicom”. Tom prilikom direktor NUBBiH dr. Ismet Ovčina i voditeljica Specijalnih zbirki Muamera Smajić upoznali su me s poljičkom građom koja se čuva u NUBBiH, o kojom sam znao veoma malo. Namjera NUBBiH je bila da se kompletna poljička građa objavi, da se svi dokumenti transkribiraju i transliteriraju. Tada je pokrenut projekt i evo već četvrtu godinu se družim s ovim ispravama.

Što ste dosad objavili u vezi s Poljicima?

– Dosad su objavljene dvije publikacije poljičkih dokumenata: “Poljičke isprave I i II – iz Zbirke Aleksandra Poljanića”. U oba toma objavljeno je po 100 dokumenata. Važno je istaknuti da su u ovim izdanjima objavljeni i faksimili svih 200 dokumenata, kao i njihova transliteracija, tako da je sadržaj svake isprave dostupan i onima koji ne znaju čitati izvornike.

Dokumenti koje ste objavili nalaze se u Sarajevu. Kako su tamo uopće završili i stavite ih u povijesni kontekst?

– Poljičke isprave koje se danas čuvaju u Specijalnim zbirkama NUBBiH bile su u vlasništvu Aleksandra Poljanića (1884–1948), nekadašnjeg dugogodišnjeg direktora Zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu i znamenitog kolekcionara. Zbirku danas čini gotovo 300 dokumenata. O tome kako su ove isprave dospjele u NUBBiH iscrpno je pisao A. Rodinis u knjizi “Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke” (2012), gdje se, između ostalog, navodi kako je ova građa bila u Poljanićevu vlasništvu do 1945. godine, kada je optužen za suradnju s okupatorima i prijestup protiv narodne časti, a jedan od vidova kazni bila je i konfiskacija imovine, što se dogodilo i u procesu protiv njega. Prema odluci suda, jedan dio Poljanićeve zbirke dospio je u tadašnju Narodnu biblioteku NRBiH (današnju NUBBiH). Međutim, zanimljivije je pitanje kako je Poljanić došao do ovih dokumenata. Na osnovu zapisa na nekim dokumentima pouzdano se može zaključiti da su oni bili u vlasništvu poljičkog župnika Mate Mihanovića, ali ne postoje nikakvi podaci koji bi govorili o tome da li je ove dokumente Poljanić otkupio ili ih je dobio na poklon. Dio dokumenata nekadašnje velike zbirke danas se čuva u porodičnoj arhivi Mihanovića u Donjem Sitnom. Ljubaznošću današnjeg vlasnika gosp. Frane Mihanovića ove sam dokumente imao priliku pregledati prošle godine. Obiteljska zbirka sadrži nešto manje od 100 dokumenata, čijih je 60-ak primjeraka u latinicu prepisao gosp. Jozo NovakovićBepo. Nadam se da će i oni uskoro biti objavljeni.

Radi li se o neobjavljenim dokumentima. Što novoga donose Vaša djela?

– Isprave koje su objavljene u navedenim publikacijama nisu dosad bile objavljivane, izuzev četiri najstarije koje je 1934. objavio AleksandarSolovjev u radu “Privatno-pravni ugovori XVI veka iz Poljičke župe”. Svi ostali dokumenti objavljuju se prvi put te je time njihova vrijednost veća budući da će istraživačima poljičke povijesti i jezika biti nezaobilazan izvor. Dokumenti nude mnoštvo važnih podataka za povijest Poljica i okoline, kao npr. dokument Ms 1000, koji je kopija iz knjižice terminacija generalnog providura. Dokument govori o naseljavanju Žrnovnice, koju je generalni providur Bernardo Antonio dodijelio skupini Vlaha harambaše Vida Buhovca zbog zasluga za mletačku državu, nakon što su Mlečani potjerali Turke i zauzeli Žrnovnicu. U dokumentima nailazimo i na neke veoma zanimljive bilješke, kao što je npr. podatak o velikoj hladnoći koja je bila u Poljicima 1731. godine.

Ovako je to zapisano u dokumentu:

Ovo neka se zna ove sve godine bi zima velika tako da su ljudi marli i naodili se martvi. I umete snig po Vidovu dne na 18. juna i nikor od živući ljudi nije umija kazati da je zapamtija ovake godine od studenti i leda kako je bila ova godina.

Inače, zbirka koja se čuva u Sarajevu sadrži najviše kupoprodajnih ugovora, oporuka (testamenata), darovnica, naredbi, odluka, potom razne ugovore o podjeli imovine, posudbi zamjeni, kao i knjižice računa. Međutim, ovdje želim istaći da se u Poljanićevoj zbirci nalaze i neki rukopisi kao što je prijepis “Knjige kralja Perpetijana” iz 19. stoljeća. Riječ je o verziji Pisma prezbitera Ivana, koje je nastalo u 12. stoljeću na latinskom jeziku, a kasnije se javlja u raznim verzijama i na raznim jezicima. U pismu se opisuju čuda bogatog kraljevstva koje se nalazi daleko na Istoku, a cijeli tekst nadahnut je kršćanskom simbolikom. U slavenskoj tradiciji ovaj je tekst poznat kao “Skazanije o Indijskom carstvu”. Crkvenoslavenske redakcije ovog teksta sačuvane su u ruskoj, bugarskoj i srpskoj tradiciji. Za razliku od njih, poljička verzija je vernakularna (pisana narodnim jezikom) i, koliko je meni poznato, jedini je sačuvani primjerak ovog teksta u starijoj hrvatskoj književnosti. Ovaj tekst je važan između ostalog i zbog toga što potvrđuje književnu djelatnost u Poljicima. “Knjiga kralja Perpetijana” bit će objavljena u trećem tomu poljičkih isprava.

Evo dijela iz opisa mistične Indije:

I jošće ima u našoj zemlji rika od dragoga kamenja koja se zove Jordan. I ne može joj čovik cine učiniti što je ta rika vridna. I kada se u toj rici rodi dite, odnesu ga u onu riku i darže ga u njoj po tri dni, presi se i ne umiraju ni ginu u njoj jer ji rani Bog dragim kamenjem po tri dnih, paka iz raja koja se zove Alvison i na lađa priko nje priode. I blizu te zemlje jest jedna zemlja i zove se Zvonikija. I u toj su zemlji ljudi malani kako dite od sedam godina, ali imaju konje velike i karšćani su dobri i orači dobri. I side na mostu jere ne može k njim doći nitkor od svi nas, ni od nji k nam. I danjak nam pošalju zlatom i srebrom i što nam tribuje od nji bogastva našemu carstvu, ali dohode na nji niki ptići svaku godinu, u noći jim vino cide ter jim oni zovu. I kada kralj ot te zemlje na nji dođe s vojskom oružanom, ter ji tiraju, ter tako odlete. I život je tim ljudem dvista godišća i brade imaju sve bile duge do kolina i njijovim ženam sve do zemlje kose.

Prije četiri godine NUBBiH je pokrenula projekt pod nazivom “Čuvanje, zaštita i prezentacija dokumenata iz Arhiva Poljičke republike pisanih bosančicom”. Je li nešto slično pokrenuto u Hrvatskoj i kakav je uopće interes hrvatskih povjesničara za proučavanje Poljica?

– U Hrvatskoj, kao i u Bosni i Hercegovini, uglavnom izostaje institucionalna podrška, koja naravno podrazumijeva i financijsku podršku. Međutim, to ne znači da nema istraživanja. U Hrvatskoj se Poljicima bave stručnjaci različitih profila, od povjesničara do filologa, ali je to, nažalost, najčešće rezultat njihovog entuzijazma. Ovdje treba istaknuti da su Poljica jedna vrsta fenomena koji bi morao biti prepoznat na višem nivou – državnom. Naime, Poljica su jedinstvena po tome što je teško naći manji prostor sa tako bogatom prošlošću i pisanom baštinom. Riječ je o tisućama sačuvanih dokumenata. Osim toga, Poljička općina stoljećima je uspješno čuvala svoju samostalnost, Poljičani su vješto pregovarali i sa osmanskim sultanom i sa mletačkim vlastima, ali danas nisu ni općina. Posebno je porazna činjenica da danas ne postoji institucija koja bi okupljala poljičku građu na jednom mjestu, barem u digitalnom formatu, čime bi se ona ujedno spasila i od daljeg propadanja.

Spominjete poljičku ćirilicu. Koja joj je sličnost s današnjom ćirilicom i kažite nam više o tome?

– Poljička ćirilica brzopisna je varijanta zapadne ćirilice koja se u literaturi naziva i poljičicom. Njena specifičnost izvire, između ostalog, iz njenog suživota s latinicom. Utjecaj latinice vidljiv je i na nivou slovnih oblika, ali i u pravopisu. Za razliku od moderne ćirilice koja ima standardizirane slovne forme, poljička ćirilica nudi mnoštvo raznolikih slovnih formi jer je riječ o rukopisima koji su nastajali kroz nekoliko stoljeća. Iako su se filolozi bavili ovim pismom, još uvijek ne postoji sinteza koja bi bila zasnovana na velikom korpusu tekstova i koja bi ovo pismo bolje pozicionirala u širi kontekst zapadne ćirilice.

Kakvim jezikom su pisane te isprave?

– Poljičke isprave pisane su vernakularom, poljičkim govorom koji je veoma zanimljiv za dijalektologiju jer je riječ o dijalektu u kojem su prepliću zapadnoštokavske i čakavske jezičke osobine. To naravno vrijedi za fonološki nivo, dok se, npr., na planu leksike prepoznaju razni slojevi koji su rezultat kulturnih utjecaja: u starijim dokumentima nalazimo turcizme, kasnije romanizme, germanizme itd. Osim tog, poljičke isprave bogate su dijalektizmima karakterističnim za ovo podneblje. Naravno, sve ovo je podređeno tipu ovih dokumenata, koji su uglavnom pravnog karaktera i pisani tim stilom. U Zbirci Aleksandra Poljanića, pored isprava pisanih hrvatskim jezikom, našlo se i nekoliko dokumenata pisanih talijanskim.

Zbog čega je Poljanićeva zbirka važna za Poljica?

– Poljanićeva zbirka važna je zbog toga jer je jedna od najvećih zbirki poljičkih isprava. Osim toga, sadrži i neke veoma stare dokumente nastale u 16. stoljeću, među njima tri isprave pisane na pergameni.

Zanima li Vas novija povijest Poljica (početak 19. st. – 1807. godina)?

– U Zbirci čije tekstove digitaliziram tek sam došao do dokumenata s kraja 18. stoljeća. Šta sadrže oni koji su nastali nakon što je generalni providur VincenzoDandolo 1807. ukinuo Poljičku općinu, tek treba vidjeti. Ipak, više me zanima jezik najstarijih isprava.

Surađujete li s kojim hrvatskim povjesničarom?

– Naravno da surađujem. Veliku pomoć mi pruža povjesničar i kroatist prof. dr. Ivan Botica, viši znanstveni suradnik Staroslavenskog instituta u Zagrebu, koji je i sam izdao veliki broj poljičkih isprava te recenzirao obje ove publikacije. Ovdje naročito želim istaknuti prof. Juricu Matijevića i gosp. Ivicu Čotića koji mi nesebično pomažu u rješavanju brojnih dilema kada je riječ o toponimiji i općenito dijalekatskoj leksici poljičkog kraja.

Kako ste naučili bosančicu?

– Još kao student bio sam oduševljen starim tekstovima te otad počinje moje zanimanje za bosančicu. Čitanje starih tekstova je zanat – što više čitate, bolje znate.

Dolazite u Split predstaviti izdanja. Što očekujete?

– Od Splićana očekujem ono što uvijek i dobijem – srdačan i prijateljski doček.

Koji su Vam planovi za budućnost što se tiče istraživanja Poljica?

– Trenutno radim na trećem tomu poljičkih isprava i paralelno radim knjigu o jeziku ovih dokumenata. Planiram ubrzo doći u Poljica kako bih popunio dijalektološki upitnik jer me zanima i suvremeno jezično stanje.