Zbog maski je otežana komunikacija gluhim osobama

Piše: Alma Mujanović

Pandemija je učinila svoje i zapostavila one najosjetljivije i najmarginalizovanije u našem društvu. Ono o čemu se najmanje govorilo jeste kroz šta su za sve ovo vrijeme te osobe prošle i ko je bio tu kada im je bilo najpotrebnije. Da li ste se i vi to nekad zapitali? Ni ja, sve dok nisam i sama doživjela.

U periodu lockdown-a, vrijeme zastalo na neko vrijeme. Ja kao osoba koja je svestrana i hiperaktivna sam teško podnijela promjenu koja je za mene bila nagla, ali sam uvidjela mnoge poruke u tome.

Surovost koja nas je sve zatekla nas je naučila da postanemo osjetljiviji, mekši, grublji na nepravdu i da, jednostavno postanemo bolji nego što smo bili. Prema sebi i prema drugima.

U tom periodu nam se otvorilo toliko mogućnosti. Mogućnosti da pogledamo unutar sebe, i da se preispitamo. Svakog dana barem po jednom, i da shvatimo, šta jesmo i šta zapravo želimo. Da shvatimo da li smo dovoljno dobri da tražimo ono što želimo, i da li smo dovoljno hrabri da ostvarimo sve naše ciljeve.

Međutim, nekad na putu do cilja naiđemo na mnogo barijera. Ovaj put, te barijere nije bilo jednostavno srušiti.

Za vrijeme pandemije, obaveza je bila da se nose maske. Gluhim osobama je  u komunikaciji glavni fokus čitanje sa usana. U počeku je bilo mnogo problema, obzirom da je ovaj oblik invaliditeta nevidljiv te se nije tako jedostavno moglo pretpostaviti da se usred komunikacije radi o gluhoj osobi.

U ovoj situaciji treba biti realan, i zaista pokušati razumjeti sve strane. Maske su bile obavezne i ja sam podržavala tu obavezu, iako sam bila svjesna prepreke koja će mi biti problematična, kako na poslu, u prodavnici, bolnici, javnom prevozu tako i u društvu i na nekom događaju  gdje gdje se okuplja veći broj ljudi. Jednostavno, protiv toga nisam išla, ali sam znala da za sve postoji rješenje i da ćemo se svi nekako snaći.

Želim navesti nekoliko primjera sa kojima sam se susretala ja lično, ali i moji poznanici;

Za vrijeme drugog vala, trebala sam da izvadim novu ličnu kartu. Prikupila sam svu potrebnu dokumentaciju i otišla u CIPS. Poštujući epidemiološke mjere, naravno, svi nosimo maske i držimo distancu. Par je onih koji ipak, u znak protesta ili „inata“ i ne nose maske nikako. U svom tom ludilu, i nervoznom iščekivanju reda od po dva metra razmaka, stižem do šaltera i objašnjavam gospođi iza pleksiglas pregrade da trebam izvaditi novu ličnu i da sam donijela svu potrebnu dokumentaciju.

Žena, srednjih godina, vidno iznervirana i nenaspavana zagalamila mi je preko maske. Po pogledu iz njenih očiju i položaju obrva shvatila sam da mi fali još jedan papir. Samo sto ja nisam znala niti čula koji.

Objasnila sam joj svoju situaciju i zamolila da skine masku ili napiše ono sto je željela reći. Ponovo je nešto rekla, pretpostavljam, isto. Ponovo joj i objasnim svoju situaciju. Nakon par sekundi gledanja, ustala je, uzela olovku. Na papir okrenut napola prema meni napisala mi je da trebam uplatiti za ličnu kartu i sa uplatnicom se vratiti kod nje.

Zahvaljujem joj se i odem do drugog šaltera. Sve do danas pitala sam se zašto mi jednostavno samo nije dala uplatnicu i pokazala na zid gdje je stajao zalijepljen papir sa upustvom koje podatke unijeti na uplatnici.

Kad sam se vratila sa uplatnicom i konačno kompletom dokumentacijom, pokazala mi je da se trebam uslikati, što mi je bilo simpatično jer je pokušala na znakovnom jeziku pokazati znak za fotografisanje koji izgleda kao da držite staru kameru iz prošlog vijeka. Cijenila sam njen trud da mi ovaj put pristupačnije objasni dalji tok. Ja sam tad shvatila da smo svi ljudi i da svi griješimo, ako uvidimo svoje greške, možemo ih ispraviti.

Još jedna od situacija je bila kada smo prilikom kućne dostave u napomeni pisali molbe da se u slučaju kontakta pošalje SMS ili viber poruka. Da li jednostavno iz navike, ili slijedom okolnosti koje ih zadese  datom momentu, često dobijemo po nekoliko propuštenih poziva. Možda je čudno reći, ali mi smo već navili na takve propuste.

Sva ta dešavanja smo međusobno prepričavali i pretvarali ih u humor jer smo jednostavno shvatili da ćemo uvijek naići na neke od prepreka u toku života, i u toku pandemije posebno. Svjesni smo da smo drugačiji od prosječnih ljudi i da jednostavno na Balkanu nije sve savršeno, pa ni odnos prema osobama s invaliditetom.

Mrzim da pišem i da govorim o negativnim stvarima jer duboko u sebi vjerujem, da se stvari oko nas popravljaju i da situacija postaje sve bolja, uz sve veću svijest o drugačijem. Ali, isto tako želim da napišem ono što nas je pogodilo ne bi li se stanje u našem društvu poboljšalo.

Uz malo solidarnosti, razumijevanja, međusobnog podržavanja, vjerujem da ovo može biti bolje i inkluzivnije društvo. Znam da svi možemo biti dobri ljudi.

Zato znam i vjerujem da su u vremenu krize, dobri ljudi zaista postali bolji.

Visoko.co.ba/Global Analitika