Muzika u svijetu tišine

Piše: Alma Mujanović

Skoro pa cijeli život paralelno živim u dva svijeta. Ovaj prvi nazivam svijetom tišine, dok je drugi ipak malo „bučniji“. Da me pitate u kojem se bolje snalazim, ne bih vam znala reći. Oba su mi podjednako važna i oba na neki način grade moj idenditet.

Tokom svog djetinjstva najviše pitanja sam postavljala mami koja je odgovore nalazila na sve moguće načine i pokušavala da mi što bolje objasni kako funkcioniše život na ovom svijetu. I dan danas to pokušava da mi objasni mada sam i sama uvidjela mnoge stvari.

Najgora igra mog djetinjstva je bila igra gluhih telefona jer sam ja tu, logično, uvijek gubila. Muzika mi je bila strani pojam, a o žanrovima da ne govorim. Kada sam počela nositi slušne aprate, morala sam vježbati slušanje i govor, raspoznavanje zvukova i riječi, te sam kroz školovanje išla logopedu.

Jedan period svog života sam provela u Crnoj Gori, i odrastajući tamo, slušala sam vrstu muzike koja je za to područje bila popularna, dok je za sarajevski ukus i krug ljudi sa kojima sam se družila to već bilo previše.

Ja sve to nisam gledala na taj način, premda je i dan danas isto tako doživljavam drugačije od prosječnih ljudi, bar iz moje perspektive, imam miks svojih odabranih pjesama koji može imati različite žanrove, biram one koje mi leže duši i srcu ali i one sa višim tonovima bez puno instrumentala, jer duboke i bučne pjeseme čujem slabije.

Pjesme sam slušala i pratila uz pomoć titlova. Dok internet još nije bio popularan, mučila sam roditelje i bliže prijatelje da mi pišu tekstove pjesama koje sam tražila.  I tako bih, uz napisan tekst pratila pjesmu i ponovno je puštala po nekolko puta sve dok je ne naučim napamet. Tada sam otkrila novu dimenziju i shvatila da je ona veoma važna za ljude koji čuju i da obilježava njihove životne događaje i budi u njima mnoga osjećanja.

U društvu gluhih, muzika budi dobre emocije samo onda kad je oni mogu osjetiti putem vibracija i preko velikih zvučnika. Nije bitno koja je vrsta muzike, važno je da na svojim plećima osjećate lupanje i odraz vibracija. Tada znamo da nam je dobro. U komunikaciji nam buka ne smeta, čak štaviše, savršeno se uklapa uz znakovni jezik.

Vibracije su osjećanja i zvuci su osjećanja. Ako se naviknemo osjećati zvucima, onda vibracije rijetko primjetimo. Već više od petnaest godina redovno nosim slušne aparate, rijetko mi se desi da nemam baterije kraj sebe. Međutim, zadesila sam u jednoj prilici okružena velikom bukom, baterije su mi se potrošile a nisam imala rezervnih kraj sebe. Silna buka koja je bila oko mene se naglo ugasila i pretvorila u vibracije. Ustvari, njih je i bilo ranije, ali ih nisam primjećivala jer su mi se, uz mogućnost slušanja zvukova činile nepotrebne. Čim su zvukovi nestali, vibracije su mi pomagale sa „orijentacijom“ u prostoru.

Kada sam krenula u osnovnu školu, dobila sam ponudu da učim svirati na klaviru. Tada sam shvatila da je moj dolazak u prvi razred osnovne škole pružio mnoge prilike u životu.

Sviranje, a pogotovo sviranje sa ljubavlju, donijelo mi je mnogo novih osjećanja za ritam, i raspoznavanje tonova. Otvorio mi je jedna nova vrata svijeta punog raznih zvukova.

Mogu reći da sam nesvjesno dobila volju za muzikom. Kao mala sam imala gitaru i samo sam svirala, iako nisam znala pravila niti note, svirala sam za svoju dušu. Buke koje sam pravila za mene su postajale sve interesantnije i neobične. Gledajući TV i slušajući razne vrstve muzike počela se javljati emotivna raspoloženost i divljenje. Činilo mi se da mogu pripadati jednoj takvoj strani, pogotovo klaviru, gitari i bubnjevima.

Kada sam počela studirati, sviranje sam potpuno zapostavila ali ono što sam shvatila jeste da sam željela i u svijetu tišine da unesem muziku, ali na drugačiji način od onoga na koji su gluhi navikli. Željela sam da im prenesem kako oni koji čuju slušaju pjesme.

Pjesmu „Sarajevo ljubavi moja“ prevela sam na znakovni jezik i shvatila da sve ono što sam učila tokom školovanja, svi ritmovi i tonovi, stopili su se u sav moj prevod pjesme. Tada sam odlučila da želim nastaviti da radim i djelujem u onome u čemu sam utrošila veliki dio svog života.

Svijet onih koji čuju volim jer imam prijatelje koji znaju za moju situaciju i još uvijek su tu da mi još više približe muziku. Najviše cijenim one prijatelje koji su sa mnom odlazili na koncerte. Pred neki koncert obično uradim provjeru svih pjesama koje znam, koje ne znam naučim napamet. Pregledam listu popularnih i onda sam otrpilike spremna za odlazak na koncert. Ukoliko se tamo nađe pjesma koju ne znam, zahvaljujući tehnologiji, prijatelji brzo skoknu na google i napišu, ako ne naslov, onda bar stih pjesme i iskoči lyric koji mogu da pratim. I tako ja, pomalo preznojena uživam na koncertu.

Moja pobjeda desila se onda kada mi je poznanica srednjih godina napisala da je zahvaljujući mom prevodu, prvi put u svom životu „čula“ pjesmu „Sarajevo ljubavi moja“.  Moja pobjeda desila se i onda kada sam prevela pjesmu „Kad zamirišu jorgovani“, dobila poruku u kojoj mi je čovjek napisao da je njegova šestogodišnja kćerka dva puta pregledala moj video, raspitivala se o znakovnom jeziku, ljudima koji ne čuju i uz pozdravne riječi rekla svom ocu; „Napiši joj da lijepo pjeva!“.

Mnogi naučnici i liječnici smatraju i tvrde da muzika liječi stresove. Mislim da je to tačno, treba odabrati pravu muziku za pravu osobu. Nije svako rođen za istu vrstu muzike. Za mene je muzika nešto čime nekom želimo posvetiti svoju pažnju, izraziti svoja osjećanja, probuditi u nekom emociju, uticati na njegovo raspoloženje i popraviti nekom dan.

Sada muzikom nazivam svaki moj otkucaj srca, svaku sekundu koju sat naglasi, muzikom nazivam i moje tipkanje na tastaturi računara, moj znakovni jezik, tiho pisanje po bijelom papiru, moj hod, škripu parketa po podu…

Muzika je i u tišini.

Muzika je svuda oko nas, samo treba probuditi svoja osjećanja i pronaći je. Baš kao što sam je ja pronašla u moja dva paralelna svijeta.

Visoko.co.ba/Global Analitika