Da li možemo osobama s invaliditetom pružiti mogućnost samostalnog življenja?

Piše: Anesa Balić

Da li je moguć samostalni život osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini? Ako na samom početku sagledamo situaciju vrlo lahko nam je zaključiti kakav je i odgovor. U Bosni i Hercegovini su mnoge skupine na marginama i kada ne govorimo o osobama s invaliditetom uslovi za život su teški, novčana primanja su niska, mogućnost zapošljavanja loša, te je tu još mnogo faktora koji utiču na kvalitetu života.

Naime, u postojećim društveno – političkim, ekonomskim, kriznim i poslijeratnim uslovima, sve teškoće života prvenstveno ugrožavaju društvene grupe i slojeve koje su objektivno u najnepovoljnijem položaju, a to su prije svih osobe sa invaliditetom, a naročito oni teži i/ili sa višestrukim invaliditetom, kojima je i u normalnim prilikama potrebna odgovarajuća pomoć društva. Naše društvo je još organizovano tako da se o osobama sa invaliditetom treba brinuti samo porodica, a društvene promjene su korjenite i funkcija porodice je znatno promijenjena. Mana je o što entiteti u Bosni i Hercegovini još uvijek nemaju usklađeno svoje zakonodavstvo sa međunarodnim aktima o socijalnim i drugim pravima osobe sa invaliditetom, ali i drugih ugroženih građana.

Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom u članu 19. priznaje jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te poduzimaju djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom potpuno uživanje ovog prava i njihovo puno uključivanje i sudjelovanje u zajednici, uključujući i osiguranje da:

1. osobe s invaliditetom imaju mogućnosti izbora svog mjesta stanovanja, gdje i s kim će živjeti, ravnopravno s drugim osobama, te da nisu primorane živjeti po određenom programu;
2. osobe s invaliditetom imaju pristup nizu službi potpore u svojim domovima, ustanovama za smještaj i drugim službama za potporu u lokalnoj zajednici, uključujući ličnu asistenciju potrebnu za potporu življenju i uključivanju u zajednicu, i sprječavanje izolacije ili isključenosti iz zajednice;
3. usluge u lokalnoj zajednici, oprema i prostori namijenjeni općoj populaciji dostupni su na ravnopravnoj osnovi osobama s invaliditetom i u skladu su s njihovim potrebama.

To su naravno osnovna ljudska prava za koja se vrlo često pitamo da li se poštuju ili se redovno krše na našim prostorima. Rijetko i jako malo je situacija i priča koje znamo i čujemo iz okruženja da osoba s invaliditetom živi samostalno ili uz eventualnu asistenciju. Ako i znamo, nažalost, često su to priče o osobama koje su silom prilika same ili nemaju bliskih srodnika, pa su zapravo prinuđeni i bez ispunjenih određenih uslova na samostalni život.

Naravno, samostalan život i pored svih prava koja uživaš ima i svoje izazove. Vjerovatno je i da se tokom života osoba s invaliditetom suočavala s raznim barijerama, predrasudama i teškoćama usljed neznanja ili diskriminacije. Međutim, mnoge od tih osoba su vrlo jake i snažne, znaju svoje mogućnosti i potrebe te je u skladu s tim prirodno da žele više.

Da bi samostalni život bio moguć moraju biti ispunjeni određeni uslovi, naravno da se to odnosi prije svega na osobu koja ima određeni invaliditet. Mora znati da li to želi, koje su prilike i mogućnosti. To podrazumijeva i ozbiljne procjene o potrebama, ciljana istraživanja, kao i lična i finansijska planiranja za svakoga, pa ukoliko je potrebno dodatno razmotriti i mogućnost za pronalaskom personalnog asistenta.

Nakon tih osnovnih odluka i sređenih pitanja, vrlo važni su i određeni vanjski faktori, a odnose se na sedam ključnih stvari zapravo samo preduslova za ispunjenje navedenog cilja, a to su:

• Informacije – osobama s invaliditetom su potrebne pristupačne informacije o tome oko čega se sve može pružati podrška kada je u pitanju samostalni život.
• Vršnjačka podrška – osobama s invaliditetom je potrebna podrška drugih osoba sa invaliditetom u vidu diskusija o tome na koji način najbolje iskoristiti pribavljene informacije i održati kontinuirano pružanje podrške.
• Smještaj – osobama s invaliditetom potreban je pristupačan smještaj. To može podrazumijevati adekvatan pristup za korisnike invalidskih kolica ili podršku i savjete koji bi pomogli osobama sa invaliditetom da žive u svojim vlastitim domovima.
• Oprema – mnogim osobama s invaliditetom je potrebna praktična oprema koja bi im pomogla da žive samostalno.
• Personalna asistencija – to predstavlja podršku po principu jedan-na-jedan koja je nekim osobama sa invaliditetom potrebna kako bi mogli živjeti u svojim domovima i biti dijelom zajednice.
• Prevoz – tu se podrazumijeva fizički pristup javnom prevozu, pristupačne informacije o putevima, podrška putnicima i linije u kojima su uzete u obzir potrebe osoba sa invaliditetom. To uključuje i pristup personalnom prevozu poput auta.
• Pristup – ovdje se misli na fizički pristup poput prilagođenih trotoara, ravnih ulaza u zgrade te pristupačnih toaleta. Ovo također obuhvata i pristup kada su u pitanju svi aspekti modernog života uključujući uklanjanje barijera uzrokovanih sistemom, praksama i stavovima koji sprečavaju osobe sa invaliditetom da učestvuju u aktivnostima.

Pored ovih nabrojanih stavki novi set kriterija pojavio se 2010. godine pod nazivom ‘Dvanaest stubova samostalnog života’, a ponekad i ‘Dvanaest stubova za status ravnopravnog građanina’. Znači pomenutih sedam potreba je zadržano, a dodane su stavke:

• odgovarajuća primanja,
• inkluzivno obrazovanje i obučavanje,
• jednake mogućnosti za zaposlenje,
• pružanje odgovarajuće i pristupačne zdravstvene i socijalne zaštite.

Ukoliko se samo osvrenomo na preduslove samostalnog života, jasno nam je da je u Bosni i Hercegovini to gotovo nemoguće. Svi smo mnogo puta čuli od poznanika koje su osobe s invaliditetom kako im je teško doći na određenu lokaciju, bile to javne ili privatne površine. Mada možemo pohvaliti da se danas to stanje postepeno mijenja, pa barem u javnim institucijama postoje liftovi za kolica i slično.

Sigurno je da okolina ima uticaj na mogućnosti i izbore kod osoba s invaliditetom s obzirom da  invaliditet može da donekle limitira to sa čim će se osoba baviti ili koju će vrstu hobija izabrati. Međutim, ipak osoba s invaliditetom trebalo bi da sama svojim planiranjem, dobrim odlukama i vrijednim radom gradi put ka samostalnosti. Biti samostalan je put koji sa sobom donosi odgovornost jer samostalno osoba sama odlučuje ali i sama snosi posljedice svojih odluka.

U stvaranju ovih preduslova, osobe sa invaliditetom i njihove organizacije moraju biti aktivniji, odnosno moraju prvi dati svoj puni doprinos i kvalitetom svoga postojanja dokazati i drugima i privući ih u zajedničku akciju, jer samo zajedno može se graditi sretnija budućnost. Posebnu i najveću aktivnost te osobe moraju imati na polju podizanja nivoa svijesti u društvu o sebi, jer je to prvi, ali i najteži, preduslov za mjenjanje negativnih stavova u društvu o njima. Nije slučajno u okviru Standardnih pravila – prvo pravilo: Podizanje nivoa svijesti u društvu o osobama sa invaliditetom i u članu 8. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom.

Pored svih navedenih karakteristika i preduslova koje je potrebno ispuniti sigurno je da i ukoliko je osoba spremna i odlučna u svom izboru sve to ne može sprovesti sama. Potrebno je da se ispune pomenuti uslovi kako bi bilo moguće voditi kvalitetan samostalan život. Da bi ključne oblasti života bile i poštovane, odnosno sprovedene u životu, što je tek tada garancija ostvarivanja ravnopravnosti, potrebno je da društvo stvara, pored uslova i mjera za njihovo sprovođenje, i mehanizme za njihov monitoring sprovođenja, odnosno korištenja, kao i unapređivanja. Te mehanizme treba da stvaraju i organizacije osoba sa invaliditetom.

Visoko.co.ba/Global Analitika