Žrtve nasilja ne prijavljuju nasilje i izostaje sankcionisanje počinioca

Piše: Vildana Majušević za Global Analitika

Pandemija korona virusa je zaustavila svijet i još jednom na pokazala na koliko stvari čovjek zaista ne može utjecati. Međutim, počevši od naše porodice, zajednice i sveukupnog društva postoji mnogo stvari gdje možemo utjecati, a posebno gdje ne smijemo i ne trebamo okrenuti glavu. Ne smijemo dozvoliti da u našoj okolini i društvu nasilje postane pojava koja je ustaljena i koja se normalizira, samo zato što je neko određenog spola ili pripada nekoj manjinskoj grupi i/ili marginaliziranoj grupi. Poštivanje naših temeljnih prava nije nešto što nam se daje, već što nam pripada. Svaka osoba ima pravo na život neobilježen traumom, nasiljem i strahom od toga što donosi sutra i nečije raspoloženje.

Ako i dalje sumnjate da je neko u našem društvu diskriminiran i/ili izložen socijalnoj nepravdi, kroz sljedeću shemu ćemo lako uočiti stvarno stanje. Zamislite da ste žena, ali žena koja živi u ruralnoj sredini, sa jedva završenim srednjim obrazovanjem, dvoje do troje djece. Zatim zamislite da ste Romkinja sa osnovnim obrazovanjem, troje do četvoro djece negdje na rubu neke urbanije općine uz prihod sa dječijim dodatkom. A sada zamislite da ste osoba s invaliditetom, Romkinja i živite u ruralnoj sredini, sa troje do četvero djece i bez muža ili možda žena u kasnim četrdesetim, bez djeteta i muža. Ovu matricu diskriminacije koja unedogled nad ženama možemo razvijati uz dodavanje i oduzimanje epiteta, ali činjenica ostaje da vaš status u društvu itekako odlučuje mjesto prebivališta, porodični status, kao i (ne)postojanje invaliditeta.

Korona virus i izolacija je prekinula puteve bijega preživjelih i oslobođeno je sveprisutno nasilje koje je prethodno bilo skriveno ili ignorisano.

Nasilje nad ženama i djevojkama, koje je već rasprostranjeno, sada se pogoršava nedostatkom hrane, nezaposlenošću, ekonomskom nesigurnošću, zatvaranjem škola, zaustavljanjem javnog prevoza, masovnim migracijskim tokovima i prijetnjom građanskih nemira. One koji su najugroženiji bili i prije COVID-19 sada su nesrazmjerno pogođene njegovim posljedicama. Na primjer, žene i djevojke s invaliditetom još su više izloženi riziku zbog povećane ovisnosti o nasilnicima i zato što im je uskraćen pristup osnovnim potrepštinama u domaćinstvu. Kako se usluge preusmjeravaju kako bi se odgovorilo na krizu izazvanu COVID-19, žene i djevojke koje su preživjele nasilje, pristup osnovnim uslugama, poput skloništa, linija za pomoć, pravde, zdravstvene zaštite i socijalne zaštite, biva povučen ili ograničen, povećavajući rizike s kojima se suočavaju, navodi se u godišnjem izvještaju Aldijane Šišić, šefice  Fonda Ujedinjenih naroda za borbu protiv nasilja nad ženama.

Jaz između teorije i prakse na štetu žena s invaliditetom

Međutim, Komitet za prava osoba sa invaliditetom objavio je zaključna razmatranja o inicijalnom izvještaju Bosne i Hercegovine još u aprilu 2017. godine, gdje su analizirali i predstavili glavne razloge za zabrinutost i preporuke za Državu potpisnicu, Bosnu i Hercegovinu, u cilju unapređenja poštivanja prava osoba s invaliditetom. Komitet je kroz opšta načela najprije preporučio da Država potpisnica usvoji jedan usklađen koncept zaštite osoba sa invaliditetom zasnovan na ljudskim pravima, u skladu sa Konvencijom.

Pored toga, Komitet je zabrinut i zbog nedostatka podataka o djelotvornim mjerama za sprečavanje nasilja nad osobama s invaliditetom, posebno žena s invaliditetom, kao i nasilja nad djecom sa smetnjama u razvoju, uključujući i seksualno nasilje, u svim okolnostima, kao i zbog nedostatka mehanizama za podnošenje prijava protiv počinitelja i nedostataka pravnih sredstava.

Međutim prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH i shodno članu 33, radi osiguranja fizičke zaštite i ostvarivanja prava i interesa žrtve nasilja u porodici, bez straha i opasnosti po život, policija i organ starateljstva dužni su, uz prethodni pristanak žrtve, privremeno zbrinuti žrtvu nasilja u porodici u sigurnu kuću/sklonište (u daljnjem tekstu: sigurna kuća), drugu odgovarajuću instituciju ili kod druge porodice.

Žrtva nasilja u porodici privremeno se zbrinjava u sigurnu kuću na zahtjev policije ili organa starateljstva u trajanju najduže do šest mjeseci.

Kao prva stanica i sigurna luka za žrtve nasilja, Sigurna kuća u Sarajevu je počela sa radom još 2000. godine, gdje je do danas bilo zbrinuto 2026 žrtava nasilja. Za Global Analitiku, o tome kako funkcionira Sigurna kuća, ko su korisnici i o samim uslugama iste, govorila je menadžerica Sigurne Kuće, Mubera Hodžić Lemeš. “Važno je naglasiti da mi ispred Sigurne kuće ne vodimo posebne podatke o osobama s invaliditeom, ali  iz prakse znam da je bilo žena i djece koja su imala invaliditet. Procentualno bi bilo manje od 5% da su bili korisnici Sigurne kuće. Pretpostavljamo da se nasilje dešava i kod osoba s invaliditetom i kod osoba bez invaliditeta, ali je osobama bez invaliditeta više dostupna pomoć i pristup institucijama zbog čega  statistika pokazuje manji broj žrtava sa invaliditetom koje su bile na smještaju.”

Sama diferencijacija nasilja kojem su izložene žrtve nasilja su različite, ali često postoji i kombinacija različitih tipova nasilja. Nezrelost društva i pojedinaca i dalje pokazuju koliko su mnogi često nijemi na sveprisutnost nasilja nad ženama.

“Žrtve nasilja koje su korisnice Sigurne kuće su izložene svim oblicima nasilja, ali najčešće se radi o tjelesnom zlostavljanju. Kada govorimo o nasilju u porodici važnoje istaknuti da se ono događa u različitim oblicima, intenzitetu i trajanju. Ali, bez obzira o kojem obliku se radilo ono je uvijek kršenja prava druge osobe.  Nema čvrste granice između vrsta nasilja, tako je na primjer fizičko nasilje uvijek praćeno psihičkim nasiljem i sl.”, naglašava Lemeš.

Posljedice nasilja i nedostatak podrške žrtvama nasilja

Mnogi problemi nastaju i zbog činjenice kako ljudi ne prepoznaju nasilje, ali i nedovoljno rade na prevenciji u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja nad ženama, jer sama žrtva sebe često ne prepoznaje kao žrtvu i ne prijavljuje nasilje, te nisu upoznate sa načinom kako se mogu zaštititi. Činjenica je da je ekonomsko zlostavljanje žene put ka svakom drugom obliku zlostavljanja. Žene su često ekonomski zavisne od svog partnera pa tako čak 70% žena žrtava nasilja se vraća nasilniku. O tome kakve posljedice i kod osoba s invaliditetom, kao i bez invaliditeta, nasilje izaziva Lemeš kaže da prvu fazu viktimizacije karakterizira narušen doživljaj bazične sigurnosti, sniženo samopouzdanje i samopoštovanje, stalna strepnja i strah od ponovnog povređivanja, stid i sramota.

“Udruženo sa tim sreću se i brojne promjene u socijalnom funkcionisanju, kao što su povlačenje i zatvaranje u sebe, prekid kontakta sa prijateljima i rodbinom, gubitak za socijalne aktivnosti i sl. U slučajevima izraženijeg nasilja  javljaju se i simptomi psihičke disfunkcionalnosti, koji mogu biti različiti, a zavise od opštih karakteristika ličnosti osobe koja trpi nasilje i karakteristika preživljenih nasilnih iskustava. U tom kontekstu možemo pomenuti razvoj psihosomatskih tegoba, depresivnosti, fobija, anksioznosti i sl. što, u najtežem stepenu viktimizacije, poprima i razmjere težih duševnih oboljenja kao što su psihotične depresije, paranoje, kao i samoubistva ili ubistva.”

Prema istraživanju o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja prema ženama u BiH, koje je Global Analitika realizovala u 2017. godini,  čak 70,6 posto žena je tokom odraslog života bilo bar u nekom trenutku izloženo nekom od oblika nasilja (fizičkom, psihičkom, seksualnom ili ekonomskom). Poražavajuća činjenica da se samo 5,5 posto žena sa iskustvom nasilja se obratilo određenoj instituciji za pomoć, odnosno svaka četvrta žrtva nasilja je prijavila nasilje nadležnim institucijama.

Pandemija COVID-19 koja je uticala na cijeli svijet, ponajviše je pogodila one sa ranjive kategorije društva, a posebno marginalizirane, koje su i prije pandemije bile ugrožene. Stručnjaci i aktivisti pozivali su vlasti kako u Bosni i Hercegovini, regionu, ali i širom svijeta da moraju obratiti posebno pažnju na žrtve nasilja i da prate eventualni porast nasilja. O samom porastu nasilja i korištenju usluga Sigurne kuće Lemeš kaže: “U doba krize izazvane pandemijom došlo je do povećanja nasilja u porodici. Mi smo zaprimili tri puta veći broj poziva na SOS telefon za prijavu nasilja tokom mjeseca aprila u odnosu na mjesec mart. Generalno u svim mjesecima za vrijeme pandemije povećao se broj prijava nasilja u odnosu na iste mjesece prošle godine. Kriza izazvanapandemijom koja je uslovila  tešku ekonomsku situaciju, dosta ljudi je ostalo bez posla i primanja što je veliki rizik za pojavu nasilja u porodici.”

U Sigurnoj kući se ne vodi posebna statistika za osobe s invaliditetom prilikom prijave nasilja na SOS telefon, jer žrtve imaju jednak pristup zaštiti, ipak zgrada u kojoj se nalazi Sigurna kuća nije prilagođena za osobe trajno vezana za kolica. “Do sada nismo imali veće poteškoće u pružanju usluga unutar Sigurne kuće za korisnice koje su bile na smještaju a osobe su sa invaliditetom. Osnovna pretpostavka smještaja je da osoba može o sebi brinuti, jer unutar Sigurne kuće nemamo pomoćno osoblje za svakodnevno funkcionisanje već korisnice u sklopu radno okupacionog tretmana same kuhaju, čiste, održavaju čistoću objekta i sl. Sve osobe sa invaliditteom koje us boravile u Sigurnoj kući su premještene u druge ustanove socijalne zaštite u cilju trajnijeg oblika zbrinjavanja”, poručuje Lemeš.

Jedan od najvećih problema za žrtve nasilja jeste nedostatak materijalne podrška ženama nakon izlaska iz Sigurne kuće. Preko 50% žena želi trajni prekid zajednice života sa počiniteljem nasilja i osamostaljenje. U tom procesu im je nužna financijska podrška društvene zajednice koja je nažalost izostala. “Generalno mislim da treba stalno raditi na podizanju svijesti o nasilju u porodici u društvu u kojem živimo. A svakako da značajan doprinos u tome mogu i trebaju dati mediji”, mišljenja je menadžerica Sigurne kuće, Mubera Hodžić Lemeš.

Visoko.co.ba/Global Analitika