Ženske priče: Spontani pobačaj (zašto baš ja, zašto meni?)

Procjenjuje se da se spontani pobačaj događa u otprilike jednoj od četiri prepoznate trudnoće. Najčešće, spontani pobačaji događaju se u prvim sedmicama trudnoće. Jedna od tema o kojoj mi, žene, ne govorimo – iz straha, stida, nesnalaženja u onome što gubitak novog života znači. Jedna od tema o kojoj je društvo još manje spremno slušati.

Fatima Katica proživjela je iskustvo jedne od četiri. Dvadesetosmogodišnja djevojka, novinarka, supruga, majka za Ženske priče govori o svom spontanom pobačaju, odnosu javnog zdravstva, osjećajima koji ne nestaju s plodom i načinima na koji se sa svime izborila.

„Niste još u potpunosti shvatili da ste trudni, sve su vam to novine, a onda nakon 15 dana od one dvije crtice na testu, desi se to – prokrvarite, tj. krene spontani pobačaj. Tako je to izgledalo kod mene. Bila je rana trudnoća, 6. sedmica. Plod je krenuo i nije bilo pomoći. Ponekad ženama organizam ne daje nikakve znakove, nakon kontrole ginekologa saznaju da se plod prestao razvijati, da nema srčane radnje i slično. To je zapravo spontani pobačaj – može se desiti svakome i u svakom trenutku trudnoće. Najčešće ne postoje posebni razlozi zašto do toga dođe (ne govorimo o stanjima kao što su različite bolesti, fizički napor, udarci i slično). To je ono što ljekari nazivaju “prirodnom selekcijom” – organizam odbacuje ono što vidi kao parazita, materiju sa greškom u sistemu. Naravno da to nije utješno, ali makar znate da niste mogli ni doprinijeti, niti to spriječiti.“

A nužan susret u okviru tog iskustva je i onaj sa sistemom javnog zdravstva. Kakav je odnos javnog zdravstva prema ženama koje su doživjele spontani pobačaj?

„Nikakav. Žene nemaju apsolutno nikakvu psihološku podršku, a o proceduri nakon pobačaja da ne govorimo. Naime, kada do toga dođe u ranoj trudnoći, žena ne mora raditi kiretažu, sve se rješava tabletama. No, kada je kiretaža potrebna, ona se u našim javnim zdravstvenim ustanovama najčešće radi uz lokalnu anesteziju. Kod takvih zahvata, to se ne može nazvati nekom anestezijom, jer žena i dalje sve osjeti. Doslovno, njezina maternica se struže kako bi se uklonio sadržaj zaostao nakon što je pobačaj sam, prirodno krenuo. To se radi takoreći naživo. Osim što prolazite kroz užasnu psihičku bol, naše zdravstvo vas vodi i kroz fizičku, muči vas, čupa iz vas ono što ste nekoć nazivali svojom budućom bebom i pri tome vas pati. Kiretažu je moguće uraditi uz totalnu anesteziju u privatnim ordinacijama. Žene to često i ne znaju, kao da se iskoriste njihova zbunjenost, tuga i očaj i sve im se prikaže normalnim. No, zapitajmo se, pa i istražimo kako se to radi u bolnicama u zapadnim zemljama. Naravno, možemo pretpostaviti koji je odgovor na to pitanje.“ – prepričava Fatima.

Psihološka podrška od sistema zdravstva izostaje. Žene se oslanjaju na partnere, bliske ljude, porodicu. U svoj brutalnosti ovog iskustva – šta se događa u glavi, u duši?

„Strah i očaj, osjećaj bespomoćnosti, tuga i bijes, sve su to emocije koje vas preplavljuju. Naravno, sebično se pitate “zašto baš ja, zašto meni”. U mom slučaju se sve odvijalo prebrzo, mjesec i po nakon moje i suprugove odluke da želimo postati roditelji, ostajem trudna, zakazujemo prvi pregled (na koji nikad nismo ni uspjeli otići) i “bum” – spontani. Takoreći, nisam znala šta me je snašlo. Strah koji je ostao osjetio se u narednoj trudnoći – dugo mi je trebalo da se opustim i povjerujem da će sve biti uredu. I bilo je. Danas smo suprug Nihad i ja ponosni roditelji četveromjesečne djevojčice Merjem.“

Strah, bespomoćnost, tuga – prirodne reakcije na gubitak. Jer spontani pobačaj jeste gubitak. Neočekivan, zastrašujući trenutak u kojem se ruši jedna cijela ideja života koji slijedi. Zbog toga i vrijedi govoriti – ne postoji garantni list da bilo koja žena koja se odluči na trudnoću neće doživjeti takav gubitak. Zbog toga, Fatima Katica, danas majka – poručuje:

„Samo budite jake i ne odustajte. Od sebe, prvenstveno. Vaše zdravlje je u datom trenutku najvažnije. Poštujte ljekarske savjete i čuvajte se. Narednu trudnoću probajte ostvariti u onom trenutku kada za to budete spremne. Kada dođe do spontanog, radite ono što vi osjećate, vidite najboljim. Ako želite biti same sa partnerom, to dajte na znanje okolini.

Iskustvo spontanog pobačaja će vas zauvijek pratiti. Prilikom svakog pregleda kod drugog ginekologa dobijat ćete pitanje: “Je li bilo porođaja, spontanih, abortusa?”. I bit će vam teško, preteško. Čak i ako budete imali dijete kasnije, boljet će vas svako novo spominjanje tog iskustva. No, život ide dalje, loše stvari se dešavaju, a na nama je da pokušamo izaći snažniji iz toga.“

Na nama je i da govorimo, svjedočimo i svojim iskustvima pomažemo ženama koje će možda, sutra, užasnute stajati pred javnim zdravstvom kojem nedostaje empatije, pred srušenim idejama i snovima, a kojima će Fatimine riječi biti podsjetnik da je neko to proživio i preživio. Zbog toga Ženske priče.

Ženske priče realizira organizacija MAP uz podršku projekta BOLD.

Visoko.co.ba/Organizacija MAP