Zeničanka Maja Hadžiselimović, dama koja robotima daje život

Područje STEM/MINT obuhvata širok dijapazon naučno-tehničkih oblasti, od prirodnih nauka, matematike, do različitih inženjerskih struka – IT inženjera, robotičara, inženjera mašinstva, elektrotehnike i pomorstva. Ipak, mnogo nam je lakše zamisliti ženu u oblasti bioloških nauka i hemije te u fizici, nego ženu koja se bavi mehanikom, robotikom, mašnstvom, programiranjem. Uprkos tome što ima dosta žena u STEM, u informatičkim i tehničkim strukama ih nema dovoljno.

Od 7 miliona uposlenika u sferi informaciono-komunikacijskih tehnologija, samo 30% uposlenika su žene. O važnosti učešća žena u ovom sektoru, u oblasti matematike, inženjerstva, nauke i tehnologije uopšte, te o inspiraciji za odabir ovog područja, povodom ovogodišnjeg Dana žena, razgovarali smo sa Zeničankom Majom Hadžiselimović, uspješnom inženjerkom robotike iz BiH, koja trenutno radi u Njemačkoj.

Kada zamišljamo žene u STEM polju, nekako nam je bliža slika žene koja se bavi biologijom i hemijom, ali rijetko ko će ko pomisliti na ženu u mašinstvu i mehatronici. Šta je tebe povelo tim putem – odakle ljubav, ko su ti bili uzori?

Odrastala sam posmatrajući tatu, koji je TV mehaničar, kako nešto učini pokvarenim televizorima i oni najednom prorade. Nikako nisam mogla da razumijem kako on tačno zna gdje bi mogao biti kvar i šta on to zapravo radi. Gledajući njega se počela rađati u meni neka neka želja da sav taj proces bolje razumijem, Također, odrastala sam u porodici s nekoliko inženjera, pa su se inženjerski problemi i izazovi često pominjali na porodičnim okupljanjima.

Izdvojila bih kao uzore i nekoliko profesorica s naših prostora – tu su Branislava Peruničić, Melita Ahić Đokić, Branka Zovko Cihlar, Lamija Tanović.
Tesla mi je najveći uzor, zbog njegovih revolucionarnih izuma, ali i motiva zbog kojih je radio na razvoju tehnologije.

Mehatronika i robotika nisu studiji koji postoje kod nas u BiH – gdje si studirala ovo usmjerenje?

U BiH, tačnije u Sarajevu, studirala sam Automatiku i elektroniku. U Mariboru sam bila na odsjeku Robotike i automatike i na kraju, u Novom Sadu, završila sam Master studij Mehatronike na Fakultetu tehničkih nauka.

Ok, a sada objasni šta zapravo i gdje radiš?

Kada jedna firma odluči automatizirati neki svoj proizvodni proces, oni se obrate integratorima robota tj. nama. Zajedno sa timom radim na analizi i izradi potencijalnih rješenja. Nakon što se ideje usklade i dogovori rješenje koje će se realizirati, moj zadatak je da programiram tog robota kako bi obavljao određen zadatak (npr. zadatak lijepljenja), spojim ga sa svom dodatnom opremom (senzorima, pratećim uređajima), omogućim komunikaciju robota sa okolnim sistemom.
Također, veoma važno, analiziram i procjenjujem da li robot ispunjava uslove koji su potrebni da bi se nalazio i radio u blizini ljudi (npr. maksimalni moment u zglobovima ne smije da bude veći od 50Nm, sila na radnu tačku robota ne smije biti veća od 20N i slično). Mnogi uslovi trebaju biti zadovoljeni kako bi se robot zaista smatrao sigurnim za rad u blizini ljudi.

Radim i na nekoliko EU projekata kao i na razvoju industrijskog egzoskeleta, uređaja koji pomaže radnicima prilikom rada i smanjuje pritisak na donji dio leđa. Aktivna sam i u euRobotics organizaciji kao nacionalna koordinatorica za BiH za Evropsku sedmicu robotike.

Koje bi soft skills izdvojila kao potrebne za bavljenje ovom strukom?

Najvažnije meni su se pokazale komunikacijske vještine, prilagodljivost, vještine rješavanja problema i timski rad. Posao inženjerke je ispunjen problemima i izazovima na koje nikad ne možemo biti dovoljno spremni. Zbog toga je potrebno znati iskomunicirati sa ostatkom tima problem koji postoji, znati kako pristupiti problemu, gdje potražiti odgovore, pitati za savjet, povezati se sa ljudima…

Da li si doživljavala neku vrstu omalovažavanja kada si se počela baviti ovim poslom, makar i blagog, onog koje je prilično benigno, „kroz šalu“ ili na račun toga što si žena u ovoj, dominantno „muškoj“ oblasti?

Nema baš mnogo djevojaka u ovoj oblasti pa je bilo ponekad čudnih komentara. Često mi se desi na sajmovima da misle da sam hostesa koja reda radi stoji pored robota pa se onda moram ubjeđivati sa ljudima da sam zaista ja programirala robota. S vremenom sam naučila da budem i “konstruktivno bezobrazna” i svojim odgovorima natjeram sagovornika na razmišljanje o rečenom.

Aktivista si na polju popularizacije STEM, i to ne samo među djevojčicama – osim inicijative IT girls, ti si aktivna i u Evropskoj sedmici robotike. E sad – šta je potrebno da bismo djecu zainteresirali za ovo? Da li je potrebno da ih što ranije, kroz igru, uključujemo, dok su mali ili je to prenaporno za djecu dobi 7-12 godina?

Djeca su danas od malih nogu korisnici tehnologija. Međutim, i dalje veoma mali broj njih, posebno djevojčica, odluči da aktivno učestvuju u razvoju tih istih tehnologija. Vjerujem da je informisanje djece ključno i da im je potrebno kroz igru pokazati kako to funkcionišu uređaji, roboti, telefoni i ne pustiti ih da samo nijemo posmatraju kako se tehnologija razvija.
Smatram da je ključno da pogodimo onu “žicu znatiželje” kod djece i pokušamo ih motivisati da istražuju, uče, pitaju. Imala sam zaista priliku da se uvjerim kako je djeci potrebno veoma malo da se zainteresuju za npr. robote. Čim im se pokaže kako jedan uređaj iza kulisa radi, njihovim pitanjima nema kraja i to je zaista sjajno. Dosta djece, ali i mladih uzimaju jednostavno sve zdravo za gotovo i ni ne razmišljaju kako funkcionišu stvari koje svakodnevno koriste.

Nekoliko puta si istakla kako se ne trebamo bojati ni robota, ni mašinskog učenja niti umjetne inteligencije. Ipak, većina ljudi su skeptici, pa čak je i mnoge naučnike i preduzetnike iz IT polja strah svega toga. Kako objašnjavaš svoj optimizam i na čemu se on zasniva?

Želim da vjerujem da ulažemo napore u razvoj tehnologije kako bi olakšali i unaprijedili živote ljudi. Nažalost, svjedoci smo i kroz historiju kako su mnogi izumi došli u pogrešne ruke i na kraju služili suprotno prvobitnoj svrsi. Iz te perspektive, vjerujem da su nam potrebni zakoni i pravila koji bi smanjili ovaj rizik i držali nas na pravom putu.

Tehnologija koju smo i do danas razvili može biti fatalna ako je upotrijebimo na pogrešan način. Na svima nama je odgovornost da se prvenstveno informišemo, raspitamo, pitamo relevantne ljude koji nam mogu dati odgovore i budemo u toku s dešavanjima.
Maja Hadžiselimović

Još je veća odgovornost na istraživačima da uzmu u obzir razmišljanje i stavove što raznolikije grupe ljudi prilikom razvoja tehnologije kako bi ona bila razvijena prema potrebama, željama i stavovima svih nas.

I naravno, na kraju nešto što nikada ne možemo garantovati, na svima nama je odgovornost da tehnologiju koristimo sa što boljim namjerama jer je tehnologija na kraju samo sredstvo. Ljudi su tu da svojim idejama i kreativnošću to sredstvo iskoriste. Kao veliki optimista, vjerujem da, uz određena pravila, možemo ostati upamćeni kao generacije koje su na human i etičan način koristile tehnologiju.

visoko.ba/ba.voanews