Zašto oni koji su uspješni nisu uvijek i sretni, dok su sretni uvijek uspješni?

Uspješnim se danas smatraju samo ljudi kojima je CV kojekakvim bitnim kvalifikacijama napunjen do nečitljivosti, a životi nerijetko toliko isprazni do obesmišljenosti. Zato što se u ovim modernim vremenima smisao traži samo u onome što može da se pipa, guta, oblači i pokazuje drugima. A šta ostaje u nama kad skinemo sve ono što imamo na sebi? Po čemu smo vrijedni kad skinemo sa nas sve ono što je skupo? Koliko dugo bismo bili siti kada bismo prestali da se hranimo sopstvenom slikom u tuđim očima? Danas mora poslodavac da bude prevodilac tvog života, jer samo iz njegovih usta izgovoreno „Prošli ste u naredni krug“ govori da možda nečemu vrijediš.

Samo kad se sa usana budućeg šefa omakne ono stidljivo „Primljeni ste“ tebi postaje jasno da ima nade da ćeš možda biti uspješan. Samo kad od banke dobiješ potvrdu da ti je odobren stambeni kredit sa doživotnom otplatom, povjeruješ da si u životu nešto uspio jer tad imaš čak i napismeno. Samo onda dok svima govoriš da živiš opušteno a u sebi osjećaš konstantnu strepnju zbog svojih skupih kola parkiranih na javnom parkingu, počinješ da naslućuješ da si uspješan. Samo onda kad si toliko bitan da više ne moraš da se predstavljaš, a pritom izgubiš predstavu o bitnosti ljudi oko tebe – tad si i zvanično uspješan. Onda taj uspjeh hraniš poslovnim sastancima, rehabilituješ timbildinzima, relaksiraš kežual frajdejima, trljaš na nos okolini egzotičnim putovanjima, a sebe kad ostaneš sam sa njim tako opipljivim, materijalnim i potrošljivim tješiš lažima.

Moj inat ide dotle da bih igrao sve po suprotnim pravilima. Po kvalifikacijama sam Ljudsko Biće, od škole imam Životnu, učim na Greškama a na ispitima sam i dalje svaki dan. Padam, ali i ustajem. Volontiram neprestano. Trenutno radim na jednom doživotnom projektu koji se zove Biti bolji nego juče. Imam nezadrživu ambiciju da uvijek pobjeđujem svoje strahove. O prekovremenom radu mislim sve najbolje samo ako se odnosi na onih nekoliko dodatnih minuta ljubljenja zbog kojih odložim spavanje. O prekovremenom radu za vašu firmu mislim da je živo sranje. Svoje kvalifikacije dokazujem isključivo djelima, a ne zahvalnicama, diploma i sertifikatima. I ne vama.

 Stvorena je atmosfera linča čitavog ljudskog roda gdje svakomalo, iako si misaono ljudsko biće sa emocijama, moraš da dokazuješ svoje pravo na postojanje kojekome. Pritom, tokom odbrane tog ljudskog prava na sopstvo, ne prihvataju se dokazi poput pošten, iskren, dobar prijatelj, saosjećajan, čovjekoljubac, pun razumijevanja, tolerantan, odan… Te osobine izuzete su sa liste dokaza jer po pravilima pisanja CV-a nisu toliko bitne. Eksperti za savremen način života naučili su nas da ih uvijek pobrajamo ofrlje, u jednoj prostoproširenoj rečenici na kraju CV-a, jer te nebitne činjenice ionako neće biti presudne. Za mene nije uspjeh naći sve što tražiš, već ne gubiti vjeru da će to za čim tragaš doći iako ideš iz neuspjeha u neuspjeh. Nije uspjeh popeti se na poziciju sa koje možeš da zahtijevaš poštovanje, već zadobiti ga još dok si na zemlji. Nije uspjeh kad u očima drugih djeluješ uspješno, već samo onda kad uočiš istinsku sreću u očima onog kog vidiš u ogledalu. Kravata se kao i svaka medalja oko svačije guše može obmotati, ali sreća grli oko vrata samo one koji vide da će svijet spasiti pitomost, saosjećajnost i dobra djela.

Uspjeh donosi novac, poštovanje drugih ljudi i materijalnu sigurnost. Mjerljiv je očima, ali zato kvarljiv i sa rokom trajanja. Možda jeste tvoje lice koje drugi vide, ali je sreća tvoje naličje koje samo ti znaš i sa kojim odlaziš da spavaš. Ona donosi mir, samopoštovanje i sigurnost u ljude koji te okružuju. Ne oblači se, ne parkira se i ne prodaje se u izlozima. Zapostavljena je jer je na prvi pogled drugima nevidljiva. Ali iako je u tebi, nije samo tvoja. Oni koji je imaju znaju da se sreća samo dijeljenjem množi, dok se uspjeh dijeljenjem gubi. Zato uspješni koji to ne shvataju nisu uvijek i sretni, jer na kraju u tom nestajućem izobilju nemaju sa čim ni da budu.

visoko.ba/Blogdan