Za Visoko.co.ba piše Alen Jazić: Javna preduzeća

Da su političke oligarhije regije Zapadnog Balkana svjesne svoje beskrupuloznosti, samodopadnosti i samodostojnosti govori saznanje da već odavno ne kriju kako su javna preduzeća ustvari njihov izborni plijen, vrsta bankomata, Aladinove lampe želja i prostor za smještanje svojih podobnih kadrova – porodičnih, stranačih i ljubitelja djela i lika voljenog vođe.

Kao rezultat takvog vodstva već pune tri decenije nakon obaranja mrskog socijalizma na ovim prostorima imamo neku svoju podvrstu divljeg kapitalizma, a mnoge segmente privrede ili nismo ni pokušali privatizovati ili jesmo na način da se novi vlasnici nekadašnjih društvenih dobara ne smiju ni nadati ozbiljnijem odmaku od centara moći. Javna preduzeća gomilaju profit i nalaze se na vrhu želja izbirljivih političkih kadrova (BH Telekom, elektorprivrede, Autoceste FBiH, Aerodrom Sarajevo… u BiH; Srbijagas i Jugoimport SDPR, Pošte Srbije… u Srbiji); HEP u Hrvatskoj i Elektroprivreda u Crnoj Gori).

Sa državnih nivoa se ista ekonomska logika spušta na niže nivoe vlasti, valja po sistemu kad` mogu oni možemo i mi, paonda imamo šumsko-privredna društva, fondove i agencije za zaštitu okoliša i ko zna čega sve ne? I na kraju komunalna preduzeća i privredna društva sa monopolističkim karakteristikama, uglavnom distribucije prirodnih bogatstava.

Zajedničko svima je da zaobilaze osnove ekonomske nauke i definicije jednog od osnovnih postulata i ciljeva javnog preduzeća – obezbjeđenje kvaliteta prizvoda i usluga, umjerena cijena, nepostojanje diskriminacije potrošača kroz zadovoljavanje potreba svih građana! Shodno saznanju da su se dokopali izbornog plijena, centri moći su odlučili da javni sektor i službe pretvore u dohodovna preduzeća kojima će profit biti jedino mjerilo i tako se iznenada vratiti u samoproklamovane granice nekog njihovog viđenja kapitalzma. I naravno, javni novac abrakadabra metodompretvarati u vlastiti ili u blažoj formi koristiti za vlastitu promociju. U tim svojim preduzetničkim bravurama su zaboravili na sljedeće:

U normalnim i naprednim kapitalističkim zemljama nema toliko državnih i kumunalnih preduzeća. U onima koji posluju se profit ne akumulira. Ako se to i desi onda se smanjuju cijene proizvoda i usluga, jer to nepotrebno plaća građanin kojemu se isto tako nepotrebno smanjuje kupovna moć. Pogotovo se ne ne akumuliraju sredstva da bi se transferisala za druge potrebe u javnom sektoru  (osim kada se dostigne opšti koncenzus ili poslije provođenja referenduma) i na kraju , donosilac pogrešne odluke podnosi ostavku ne čekajući pritisak javnosti.

Kakvo je stanje u BiH?

Odgovor je bolan i najjasnije oslikava situaciju kroz primjer cestogradnje. Svaki vozač automobila prilikom registracije vozila uplati značajna sredstva za održavanje puteva. Potom u cijeni litra goriva, u neznanju izdvoji solidnu količinu novca za putarinu. Plati je i kroz (pevećane)akcize, pa ponovno prilikom korištenja auto-puta na naplatnim kućicama. Na sve to razne vlade dižu kredite kod međunarodnih institucija. I opet tu nije kraj. Dionica puta od Sarajeva do Goražda i probijanje tunela se finansira od sredstava konsolidovane dobiti BH Telekoma (!?), preduzeća sa 90postotnim državnim kapitalom

Kakvo je stanje u Visokom?

Vlast pokušava obezbjediti snabdjevanje vodom za sva domaćinstva na svojoj teritoriji i ubire političke poene takvom plemenitom odlukom. Time ispunjava i jedan od ciljeva iz pomenute definicije javnih preduzeća i gradivu ekonomike preduzeća. No, zaboravlja i na ostale. JKP počinje svaštariti u (nečijoj) želji da prikupi što više novca. Pored distribucije vode i održavanja sistema, pokreće i službu za održavanje zajedničkih prostorija zgrada i to na monopolističkoj osnovina gradskom nivou. Ta vrsta privrednog djelovanja ne može biti isključivo javna, nego tržišna stvar dosljedna kapitalističkih uzusa. Ne, ovdje se organizacijski, kadrovski i finansijski centralizuju javna preduzeća i ustanove, a cijene rastu. Uduplana je cijena kubika vode i priključka na vodovodnu mrežu. Poskupjelo je vodomjerno mjesto, otpadne i kanalizacione vode. Na sve to je skočila i cijena PDV-a. Umjesto zamišljenih 12.000 stanovnika do vode je došlo 500 domaćinstva. Neka svi imaju po četiri člana – to je 2.000 ljudi. A za sve je uzet kredit.

Kredit će vračati svi, kao što i poskupljenje plaćaju svi. Vodom će se ponoviti samo neki i po tome se vraćamo u doba samoupravnog socijalizma i samodoprinosa, koga se (mnogi) samo sa gnušanjem sjećamo. Ostali će se osjećati diskriminisano. Pogotovo oni koji žive u zgradama i gdje su etažni vlasnici prostora. Državni organ im je naredio održavanje zajedničkih prostorija u kojima su procentualni vlasnici. Poslao im javno preduzeće i odredio cijene po kvadratu stambenog prostora (!?) kojega niko nikada neće održavati osim samih vlasnika. Stanari zgrada se osjećaju diskriminisanima, jer su odluke donosili oni koji žive u svojim kućama i u čije avlije, dvorišta i bašte ne ulaze radnici na održavanju poslani iz nekog javnog preduzeća.

Zaključak!

Standard građana je sve niži kao posljedica brojnih poskupljenja. Javna preduzeća nisu sinonim za uspješno djelovanje sistema javnih službi. I dalje se iz budžeta izdvajaju sredstva za odvoz i deponovanje otpada na regionalne deponije. I dalje je smeće vidljivo na brojnim divljim deponijama. Ne razdvaja se i ne reciklira otpad. Vodotokovi se sve siromašniji ribom, zrak sve nekvalitetniji. Proizvodi i usluge iz javnih preduzeća ne zauzimaju ni djelić potrebnog postotka zadovoljenja potreba standardizacije zemalja razvijenog svijeta. Ali zato javni sektor cvjeta. Iznova preživljava renesansu i to na prostorima u kojem  se u predvečerje socijalizma uspješnim ljudima smatrala osoba koja se bavila privatnim biznisom. Deplasirano je bilo (samo)raditi u državnoj firmi. Budila se nada u privredni razvoj kroz kapitalizam. Sada kada je nominalno kapitalizam na sceni, uspješnima se smatraju samo oni kojima roditelji rade ili njih mogu zaposliti u državne institucije i javna preduzeća. Marx, Lenjin i Edvard Kardelj bi bili presretni kada bi mogli ustati i vidjeti gdje sadašnja društvena elita zapošljava svoju djecu i da se ne može odmaknuti od modela SIZ-a stanovanja. Mogu dakle oni iz socijalizma, ali ne može socijalizam iz njih. Jedna stvar je zajednička za oba perioda – uzmi od naroda! Dobro došli na Balkan ili možda je provokativnije kazati dobro ostali ovdje!