Alen Jazić za Al Jazeera: Ako ne bude djece, neće biti ni masovnog sporta

Sve razgovore i wanna be argumentovane rasprave vezane za temu očiglednog pada kvaliteta sportskih nastupa, pogotovo u kolektivnim sportovima, završavam najdubljom pesimističkom porukom – biće još gore.

Glavna dva argumenta su naočigled potpuno različita. Demografija, s jedne strane, kao determinanta svih budućih balkanskih socijalnih gibanja; strategija, s druge strane, koja se ne formira, bez obzira što se tranzicionom periodu i poslije tri decenije ne nazire kraj.

Balkanci su se udarali u prsa objašnjavajući svijetu da su maheri za kolektivne sportove, pogotovo loptaške. Period socijalističkog društva je to potvrđivao. Košarka, rukomet, vaterpolo, odbojka, pa i fudbal. Tek povremeno bi snopovi slave i blještavila bili skrenuti na pojedinca boksera, strijelca, (stono)tenisera ili skijaša. Ne računajući na izuzetke, i ovi iz prve, kao i oni iz druge grupe sportista su imali svoje početke u takozvanim bazičnim sportovima, koji su bili dijelom ili čak nosiocima masovnog sporta. Prikladno sistemu i ideološkim matricama, bez pogovora. Ali, rezultat je bio vidljiv.

Osamdesetih godina prošloga vijeka sam pohađao osnovnoškolsko obrazovanje. Pamtim da su u mojoj generaciji bila četiri odjeljenja sa po 40 učenika. Selilo se, odlazilo i dolazilo. Bilo je i onih koji su gubili godine još kod učiteljice, ali brojevi su se držali približnima. Školska fiskulturna sala nije bila dostatna svim generacijama, pa su niži razredi časove fizičkog nerijetko imali na asfaltu i u prirodi. Sala nam je bila kao neka nagrada. Želju za sportom smo stoga nadoknađivali u klubovima. Naravno, besplatno i objeručke prihvaćeni. Ali, ne svi jednako.

Jasno je da svi nismo bili uspješni. Ali je sramota bilo ne znati plivati, skijati, izvesti kolut naprijed i nazad, stoj na rukama i glavi; preskočiti kozlić, popeti se na drvo i s njega pasti; spuštati se trokolicom i nesvjesno raditi na motorici i razvoju mišića; izbjegavati papirne fišeke ispaljene iz metalnih cijevi. A lopta je bila šlag na tortusvima.

Oni talentovaniji su imali više prostora, više pažnje, veći broj treninga. Trener je bio autoritet koji je mogao reći da trebaš i moraš raditi više ili čak i odričito poručiti da promijeniš sport. Sušta suprotnost današnjice. Sadašnji treneri, kao i klubovi, žive od članarina i kotizacija i bitan im je svaki član. Kvantitet je ispred kvaliteta. Bitniji je dobro stojeći platiša, nego talentovani sportista čiji roditelji „ne mogu pratiti dobro osmišljene programe savremenog treninga“.

Nije više u pitanju kvalitet, nego i kvantitet

Kako se nađosmo u tom momentumu? Jednostavno, moje dijete je danas osnovnoškolac, a u njegovoj generaciji su tri odjeljenja. On je u najbrojnijem, kojega pored njega čini još 21 učenik. Ostala odjeljenja su manje brojna. Dakle, sa nekadašnjih 160 učenika dođosmo do 60. I da stvar bude još alarmantnija, moj grad je po socioekonomskim pokazateljima Federalnog zavoda za programiranje razvoja za 2022. godinu bio među pet najboljih u entitetu po broju učenika na 1.000 stanovnika.

Govoreći o apsolutnim brojkama, na području grada se u prve razrede osnovnih škola upisalo 300 prvačića. Za deset godina će oni biti okosnica sportskih zbivanja. Od 300 prvačića su polovina djevojčice. Drugu polovinu čine dječaci. Polovina od 150 dječaka neće željeti sport. Danas imaju druge interese, mobitele, tablete i konzole za igru. Neke će roditelji htjeti u muziku i ples. Sasvim legitimno. Neki zbog daljine neće biti spremni za vozarenja. Od 75 dječaka koji bi se bavili sportom, barem 15 nema fizičkih predispozicija ili mentalne zrelosti da se nose sa konkurencijom. Ostalo je 60 dječaka za preko 30 registrovanih klubova i to ako im roditelji to mogu platiti iz mjeseca u mjesec. Ako bi ravnomjerno rasporedili, po dva na svaki klub. (Sve navedeno važi i za drugu polovinu dječje populacije, djevojčice, kojima će u našem društvu, takvom kakvo jeste, možda biti i teže.)

Znači, mi više nikada nećemo moći raspravljati o kvalitetu, nego ćemo biti presretni ako dostignemo ikakav kvantitet. Odnosno, kolektivni sportovi će se vrlo brzo naći u velikom problemu. Možda će plaćati da im se priključe djeca? Pojedinačni sportovi već imaju prednost. Vidi se to i na rezultatima. Plivanje, tenis, skijanje i (gotovo) svi borilački sportovi postaju uspješniji od lopte.

No, i onih 60 dječaka spremnih na aktivno i dugotrajno bavljenje sportom, osim toga što će biti uljuljkano nepostojanjem konkurencije, nema potrebnih i adekvatnih znanja iz bazičnih sportova, koji bi ih izbrusili i poklonili klubovima. Nema društva tjelesnog vaspitanja koji je kroz sportsku gimnastiku, plivanje, atletiku i višeboje, decenijama unazad pripremao djecu za (polu)profesionalni sport.

Ko vlada sportom i čijim novcima?

Ako je problem u imenu, u načinu finasiranja, nepostojanju strategije i sistemskog djelovanja, pronađimo alternative. Završimo s tranzicijom i vratimo sportsku gimnastiku i atletiku djeci u škole. Ili im omogućimo da se s time upoznaju u drugim salama i sa vrhunskim trenerima. Ako je nekada Samoupravna interesna zajednica za sport (SIZ) preko Saveza organizacija za fizičku kulturu (SOFK) mogao isfinansirati Društvo tjelesnog vaspitanja (DTV) Partizan u svakoj opštini, a on ponuditi bezbroj uspješnih sportista, čak i u više grana sporta, onda to nije stvar imamo li know-how, nego volje i htijenja.

Prvaci države su nastajali u takvim društvima. Oni su ih odgajali i upoznavali sa spravama, plivanjem u Zaostrogu, skijanjem, borilačkim sportovima… i onda prepuštali razvoju u željenom klubu. Tako su nastajali prvaci u fudbalu, rukometu, košarci. Ali i druženja za cijeli život.

Da li bi neka strategija mogla spoznati da sa najmlađima moraju raditi najbolji treneri i stručnjaci iz uže oblasti? Vrhunskim sportistima bi na terenu mogao vladati i dovoljno dobar motivator!? Iskustva iz prošlosti imamo napretek. Odgaja li se sportista? Jesu li današnji dovoljno odgojeni? Ko vlada sportom i čijim novcima?

Kad pojedinci budžet smatraju svojim bankomatom

Vjerujem da svi odgovore znate, ali mene najviše vrijeđa kada nosilac neke funkcije u samohvali poruči da su on/i dali tom klubu toliko i toliko novca. Ne objašnjava samo da li je taj novac lično njegov/njihov ili budžet smatraju svojim bankomatom. I za takvo obraćanje i djelovanje očekuju zahvalnost naroda koji je ta sredstva izdvojio i usmjerio u budžete. Preraspodjelom sredstava i pisanjem još samo jednog virmana prilikom plaćanja doprinosa bi se izbjegla takva sramota i uspostavio sistem nezavisnog finansiranja.

Nasljednike SOFK-e svakako već imamo. Dajmo im slobodu i rad im vrednujmo samo po rezultatima. Neka dvorane i klubove nazovu kako žele, samo da rade na masovnom sportu. Neka kupe rekvizite i opremu, DIF-ovce iz politike vrate u sale, odgajaju djecu i prave talente. Neka se tu nametnu autoritetom i znanjem. Sport kao kanal komunikacije je primamljiv i prihvatljiv svima. Bez obzira na naciju, vjeru, rasu, identitet, socijalni status i ideologiju.

Kada budemo imali više sala sa opremom za gimnastiku, atletskih staza i bazena od teretana, moći ćemo očekivati bolje rezultate u kolektivnim ili loptaškim sportovima. Trendovi dolaze i prolaze, rezultati, medalje i trofeji ostaju zapisani.  Ali, budućnosti nema bez djece. Vrijeme curi i hitno se mora raditi na više frontova. Valjda nije prekasno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.