Virtualno pero: Amina Hodžić – mlada književnica iz Visokog

Amina Hodžić rođena je 1999. godine u Sarajevu. Nakon završetka Gimnazije “Visoko” gdje je i otkrila ljubav prema pisanoj riječi, upisuje studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i trenutno je studentica treće godine. Ljubitelj je svih vidova umjetnosti, ali svoj izražaj je najbolje pronašla u svijetu fotografije kojom se bavi od svoje trinaeste godine. Kada ne gleda filmove, ponešto i sama zapiše, samo što se rijetko odluči da to i javno podijeli.

Rad na temu “Ja”:

Svemu sam mogla dati ime, odrediti oznaku koja nosi značenje, bili to ljudi, predmeti, događaji ili čak davno minule uspomene. Sve je imalo svoju važnost, svoje mjesto, svoj neki red. Označavanje mi je pomagalo da stvaram barem iluziju da postoji neki sveopći smisao svijeta i da život i nije tako kompleksan. Ni prije, ni poslije, nego tačno kada bi bivao pravi čas, sve se odvijalo svojim tokom, pratilo svoj pravac, kreiralo sudbinu i tražilo svoju nafaku. Ništa, ma kakvo god i što to bilo, nisam mogla smoći snage da osudim bez obzira na teške napore. Stavljala bih sebe na beskonačno mnogo pozicija, postavljajući pitanja i tražeći opravdanja od kojih bi glava počela da boli a pogled da se muti. U tim čestim dijalozima, na kraju bih odustajala od nauma i osude, prihvaćajući svakog i sve onakvo kakvo ono i jeste, bez želje i snage da promijenim išta, uključujući i samu sebe. Ali, nekako ipak, jedino sam u sebi znala pronaći krivca. Umorna od svega, od svijeta, njegovog reda i nereda, od rasprava i presuda, okretala sam se sve više ka unutrašnjosti koja je vapila za pažnjom. Tada shvatih da je oko mene život bio grubo naslikana slika života u meni, potreba da razumijem sve ono što se nije lako moglo razumjeti, da prihvatim, sve na što se ne može lako pristati. Bježanje u spoljašnjost kako bi se odgodilo pitanje koje prati čovjeka od pamtivijeka: “Ko sam ja?”

Svemu sam poznavala mjesto, samo sebe nisam znala gdje smjestiti. Sve se moglo definisati, samo sebe nikad nisam uspjela do kraja spoznati. Sve se moglo (za)voljeti, lako bez poteškoće, bez napora, jednostavno poput disanja, samo sebe nisam mogla, ta ljubav je djelovala nedostižno. Znala sam ko sam za druge, kako izgledam, šta trebam, kako trebam i šta se očekuje. Ali ko sam ja samoj sebi, to nisam znala. Od označavanja, analiza i priča, ostala sam samo “ja” sa sobom i dilemom, lična zamjenica koja je stajala samo kao podsjetnik za moje neznanje. A možda se u tom neznanju i krila moja definicija:
Djevojka koja je znala sve, a zapravo nije znala ništa…

Visoko.co.ba/Virtualno pero