Uoči zasjedanja i rezolucije: Ne može se pobjeći od broja 8.372

Uoči smo zasjedanja Generalne skupštine UN-a o rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Ukoliko bude prihvaćena, njome će biti stavljen pečat prihvatanja, suočavanja i priznanja sudski utvrđenih činjenica. Bit će to i karta za zdravu budućnost koja se može graditi samo na istini. 11 juli, od sutra bi u historiji mogao biti upisan kao međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida, u čiji će spomen biti osuđeno svako negiranje, ali i veličanje onih pojedinaca koji su ga izvršili. Ostat će zabilježeno i da su postojali oni koji su do posljednjeg trenutka, kroz različite lobije, pokušali osujetiti usvajanje rezolucije. No, sve je izvjesnije da će Generalna skupština UN-a stati iza presuda međunarodnih sudova.

Brojimo još sate do konačne odluke. Svi – od preživjelih žrtava genocida do političke scene, onih za i protiv, i javnosti cijelog civilizovanog svijeta – svi čekaju posljednji pečat na istinu i historiju. U tekstu rezolucije je 7 tačaka koje predstavljaju trajno sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici 1995. godine i podsjećaju na sve presude Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, ističući presude protiv Krstića, Mladića i Karadžića.

Između ostalog, u tekstu rezolucije je naglašeno:

Da se 11. juli proglasi međunarodnim danom sjećanja i komemoracije na genocid u Srebrenici 1995. godine, koji će se obilježavati svake godine;

da se bezrezervno osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici i poziva države članice da čuvaju utvrđene činjenice;

da je potrebno, kroz obrazovne sisteme, razvijati odgovarajuće programe, također u znaku sjećanja i u cilju sprečavanja revizionizma i prevencije genocida u budućnosti;

da treba bezrezervno osuditi veličanje osoba osuđenih za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući i one odgovorne za genocid u Srebrenici;

da se uspostave odgovarajuća edukacija i aktivnost podizanja svijesti javnosti o počinjenom genocidu.

Predlagači rezolucije su Njemačka i Ruanda. Od nacrta do danas lista kosponzora postajala je sve duža. Do konačnih 38. Posljednje koje su se pridružile – Australija, Andora i Mikronezija. Jasan je to civilizacijski čin osude planskog i sistemskog ubijanja više od 8 hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka, u proglašenoj zaštićenoj zoni UN-a, ali i priznanje i utjeha preživjelim žrtvama.

„Ubili su 1.042 maloljetna djeteta. I sve su to ubili za osam dana. A, ubili su ih samo zato što su bili muslimani“.
(Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklava Srebrenica i Žepa)

„Rezolucija je bitna zato što predstavlja krunu 30-godišnjeg našeg napora da dobijemo priznanje. I to nije samo u ime Srebrenice nego i u ime BiH. U ime žrtava opsade Sarajeva, Markala, svih nas… Jer i genocid u Srebrenici je bio usmjeren protiv svih nas“.
(Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari)

A, do posljednjeg dana trajala su lobiranja. Sa jedne i druge strane. Bh. političare i svjedočenja žrtava pokušavali su zaustaviti oni koji se mjesecima rezoluciji žestoko protive – Srbija i RS. Uz njih, prema javnosti dostupnim informacijama, stale su Rusija, Bjelorusija, Kina, Mađarska i Sirija. Ipak, pozivi na povlačenje Nacrta rezolucije bili su bezuspješni, a pokušaji uvjeravanja uzaludni. O počinjenom genocidu u Srebrenici nikada se nije više pričalo.

„Ako detaljno, pa čak i površno pogledate tekst ove rezolucije, čak ni onaj ko je najmaliciozniji neće moći naći argumentaciju koja se danas vrti u medijskom prostoru, a to je da je ova rezolucija upućena protiv bilo koje države, naroda ili nacije – to ne postoji u tekstu ove rezolucije“.
(Željko Komšić, član Predsjedništva BiH)

„Lideri Republike Srpske ne poštuju presude sudova, oni slave presuđene ratne zločince i kažu da će i dalje provoditi mjere takvih ratnih zločinaca. To se može uzeti kao prijetnja počinjenjem novog genocida. Zato je potrebno da Generalna skupština usvoji rezoluciju.
(Denis Bećirović, predsjedavajući Predsjedništva BiH)

„Njima je smetala ‘samo’ jedna riječ: genocid. Srebrenica je posljednjih mjeseci ponovo vraćena na globalnu scenu – simbol borbe za pravdu, istinu, pomirenje, učenje, prevenciju genocida i, u konačnici, simbol borbe protiv negiranja genocida. Od toga niko više ne može ‘pobjeći'“.
(Zlatko Lagumdžija, ambasador BiH pri UN-u)

Ne može se pobjeći od broja 8.372. Taj broj ime je i prezime genocida. Zbog toga rezolucija potiče države članice UN-a da sačuvaju sudski utvrđene činjenice. Vrijedi napomenuti za kraj, da u rezoluciji nema niti jedne rečenice koja govori o kolektivnoj odgovornosti naroda, na koju se poziva Srbija. Uprkos tome, propao je još jedan pokušaj da se iskrivi prava slika, a omogući nova prilika da o historiji pričaju isključivo dokazane činjenice.

Visoko.ba/federalna.ba