Stolac na glavnom putu Herceg-Bosne: Šta (ne) znaju Miro Kovač i Božo Petrov

U Stolac dolaze ministar ino poslova Republike Hrvatske Miro Kovač i potpredsjednik Vlade Božo Petrov. Ne dolaze nimalo prijateljski, sudeći po izjavama uoči polaska. Govori se o ugroženosti Hrvata Stoca. Dolaze zbog navodnog lošeg stanja u Stocu, koji je zbog incidenata ostao bez izbora. Dolaze, kao da BiH nema svoje institucije, policiju, svoje agencije za zaštitu zakonitosti, svoje pravosuđe. Definitivno, ovim činom Hrvatska je dovela u pitanje svoj verbalno korektni odnos prema BiH. Postoji jedna vrsta sramne pozadine ove posjete, jer Kovač i Petrov dolaze nakon šokantne fašističke i rasističke izjave Dragana Čovića da je Stolac isključivo hrvatski grad.

Podsjećamo Kovača i Petrova na neke činjenice UN-ovih  posmatrača i svjetski čuvenih novinara o Hercegovini i Stocu tog ljeta 1993. godini. Stolac je uoči rata imao apsolutnu bošnjačku većinu. Imao je, prije rata, bošnjačku većinu i Mostar, pa već drugi put zaredom nema izbora.

Pokojni Tadeuš Mazovjecki bio je 1993. godine specijalni izvještač generalnog sekretara UN-a iz Bosne i Hercegovine. U svom Četvrtom periodičnom izvještaju UN-u pisao je o strašnom etničkom čišćenju Bošnjaka Hercegovine u proljeće i ljeto 1993. godine:

„U junu 1993. počela je planska i krvava podjela Mostara. Samo na dane 14. i 15. juna nekoliko hiljada muslimana je istjerano iz naselja sa zapadne obale grada i gonjeno preko mosta pod uraganskom paljbom HVO-a“. Kako u Mostaru, tako i u Stocu, Livnu, Duvnu, Lištici…

„Hrvati Mostara, koji su pokušali da zaštite svoje susjede muslimane, također su otjerani od HVO-a i prisiljeni da idu u istočni dio grada“, stoji u ovom zvještaju Tadeuša Mazovjeckog.

„Vojnici HVO-a su opkolili stambene zgrade, pucali iz mitraljeza i išli od stana do stana vičući kako traže „balije“. Stanovnici muslimani su bili opkoljeni, a njihove lične isprave bile su spaljivane na ulici“,stoji u izvještaju Mazovjeckog, kao gola činjenica, kojom se otvaraju vrata pakla. Ljudi bez identifikacionih dokumenata se mogu likvidirati bez ikakve kazne za ubice, jer žrtve i ne postoje ako nemaju identiteta. Sjetimo se i masovnih ubistva po izbjegličkim logorima, kakvo je počinjeno i u Mokronogama kod Duvna (Tomislavgrada), gdje je ubijeno devet Bošnjaka, o čemu je, uz pravdanje ovog zločina kao čina osvete, pisao „Večernji list“ 12. augusta 1993. godine.

Samo u Stocu, na prevaru i bez ispaljenog metka, zarobljena su 1.683 Bošnjaka. Većina tih muškaraca je bila u uniformi HVO-a. U ranim satima, dok su bili u rovovima ili u kasarnama, u domovima, dolazili su njihovi saborci, komšije Hrvati i zarobljavali ih. Svi su bačeni u konc-logore Hercegovine.

Treba li Kovača i Petrova napominjati da je u HV-u Republike Hrvatske bilo oko 25 hiljada Bošnjaka. Devet hiljada ih nikad nije boravilo u Hrvatskoj, a pristupilo je HV-u. Imali su Bošnjaci 1.180 poginulih u odbrani Republike Hrvatske.  To je Republika Hrvatska „vratila“ slanjem desetina brigada u Bosnu i Hercegovinu, kao pomoć HVO-u u ratu protiv Armije BiH. Herceg-Bosna je prelazni hrvatski velikodržavni projekat. Ministar Kovač je nedavno rekao da je Republika Hrvatska spasila BiH. O tim njegovim zabludama ćemo neki drugi put.

Slavni Džon Pomfrit (John Pomfret), dugogodišnji dopisnik „Washington posta“, bio je novinar – svjedok ratova u Bosni, Ruandi, Šri Lanki, Iraku, Afganistanu, autor je niza tekstova o etničkom čišćenju Bošnjaka Hercegovine, napominjući da te 1993. godine postoji „plan etničkog čišćenja Muslimana Hercegovine, koji je šokirao zvaničnikle UN-a“.

U tekstu objavljenom u „Washington postu“ 18. jula 1993. godine, pod naslovom „Bosanski Hrvati žele deportovati zatočene Muslimane“, stoji da „vlasti Hrvata iz Bosne pokušavaju u saradnji sa Vladom susjedne Hrvatske olakšati deportaciju tih zatočenih muslimana i njihovih obitelji, preko Hrvatske u treće zemlje. Bosanski Hrvati su ranije očistili muslimanska sela, ali ovo je prvi put da zapravo pokušavaju protjerati sve Muslimane iz cijele Bosne, uz akrtivno učešće svojih pokrovitelja u Hrvatskoj“.

„Plan za deportaciju Bošnjaka Muslimana iz Hercegovine je pred službenicima UN-a u Makarskoj prezentirao ministar vanjskih poslova Mate Granić“, piše Džon Pomfrit u Vašington postu. Sada nam dolazi Miro Kovač, sedmi-osmi ministar u nizu nasljednika Granića. Da li diolazi na identičnu temu?

Postojao je radikalni plan Mate Bobana, ali potpuno brutalan prema Hrvatima BiH. U tom dokumentu stoji da je 700 hiljada Hrvata jednostavno razasuto od juga u Neumu do Save na sjeveru, da bi ih trebalo zbiti, teritorijalizirati, stvoriti jednu kompaktnu cjelinu.

Josip Manolić je 21. januara  1994. godine, u intervjuu za zagrebački „Globus“ u naslovu rekao: „Mate Boban pozivao je Hrvate da se masovno isele iz srednje Bosne i odu na otoke ili u Istru“. Noram Cigar u knjizi „Genocid u Bosni„ primijetio je: „Boban se lično pojavljivao u radio program i nagovarao na preseljenje u priobalne regije Dalmacije i Istre one Hrvate koji pristanu da napuste svoje domove u centralnoj Bosni“.

Kako god okreneš Bobanov plan je pobijedio i jedan autohtoni narod Bosne, koji je ovu državu kroz historiju odano čuvao i pripadao joj svim srcem, danas se povlači i ograđuje u nekoliko zapadnohercegovačkih općina.                    

Dakle, Kovač i Petrov moraju znati da je politika tadašnje Hrvatske bila pokrovitelj etničkog čišćenja Bošnjaka Muslimana iz Hercegovine pa i iz Stoca. Ovo je pitanje i šta će biti sa njihovim političkim likovima, nakon eventaulanog moralnog kraha. Činjenica je da sa njima nije lider HDZ-a Andrej Plenković. Kao i da tu postoji neka vrsta odgovora: Plenković već dugo, premda tiho, zagovara federalizaciju BiH. Da ovjeri Bobanove primitivne političke i nacionalne ciljeve. Stolac je za to bitan: nalazi se na putnom pravcu Herceg-Bosne.