Dvije godine (1965–1967) bio sam potpredsjednik Opštine Visoko a naredne tri na dužnosti predsjednika Socijalističkog saveza radnog naroda (SSRN), tadašnje političke organizacije. Ideja i programski cilj Saveza komunista bili su da se u Socijalistički savez uključi što veći broj građana, bez obzira na njihovo ideološko, političko i vjersko ubjeđenje. U okviru ove organizacije realizovane su brojne aktivnosti koje su doprinosile poboljšanju uslova života i rada stanovništva u gradu i na selu.
Socijalistički savez bio je i transmisija preko koje je Savez komunista ostvarivao svoje političke stavove, bilo da je riječ o unutrašnjoj ili vanjskoj politici. Procesom demokratizacije, sa političke scene otišli su jednopartijski sistem i Socijalistički savez. Pominjem ga samo kao razlog što sam, kao funkcioner ove organizacije, pozvan da prisustvujem svečanom otvaranju novoizgrađene džamije u selu Buzići kod Visokoga 22. septembra 1968. godine.
U Buziće sam otišao zajedno sa Mustafom Skopljakom, predsjednikom Opštine, i Rankom Samardžićem, predsjednikom Opštinske komisije za vjerska pitanja. Na proslavi otvorenja džamije okupilo se oko osam hiljada ljudi. Izgradnja džamije, njeno svečano otvaranje, masovno okupljanje vjernika i prisustvo predstavnika vlasti, barem u ovom slučaju, odudara od aktuelnih tvrdnji da je to bilo vrijeme progona vjernika, koje je obilježeno onemogućavanjem ispoljavanja vjerskih aktivnosti i manifestacija.
Kao politički funkcioneri došli smo da učestvujemo u svečanom otvaranje džamije i pozdravimo poglavara Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Zbog nekih razloga, njegov dolazak kasnio je oko pola sata u odnosu na najavljeni protokol. Vrijeme je popunjavano molitvama koje su prenošene razglasom. Učila su tri imama.
Tadašnji poglavar, reis-ul-ulema (reisul-ulema), bio je Hadži Sulejman efendija Kemura. Bili smo na improviziranoj tribini kada je reis došao. Pozdravljao se redom sa prisutnim a mi smo se predstavljali. Pozdravili smo ga sa naglašenim gestama uvažavanja i poštovanja, gotovo sa naklonom. To mi, opštinski funkcioneri, nismo običavali ni u jednoj drugoj prilici. Dječak i djevojčica su ga pozdravili sa buketima cvijeća u rukama. Djevojčica je izgovorila nekoliko stihova dobrodošlice. Dječak je imao dužu recitaciju u kojoj je veličao reisa i muslimane. I djevojčica i dječak dobili su poklon-koverte sa nešto novca.
Prvi je govorio imam iz Buzića, čije ime nije bilo najavljeno pa ga nisam ni zabilježio. Zatim je govorio reis. Njegov nastup obilježio je svečanost i cjelodnevnu manifestaciju. Držeći brojanicu u ruci, govorio je oko pola sata. Bez pribilježaka, snažno i sa zanosom. Pored ostalog, pomenuo je i rezoluciju uleme iz Drugog svjetskog rata koja je bila podrška i doprinos zaštiti „pravoslavnog stanovništva” od fašističkih progona. Ostavio je jak dojam na sve, uključujući i nas, predstavnike opštinske vlasti.
Nakon reisa govorio je gvardijan Franjevačkog samostana u Visokom, fra Dusper. Saopštio je istorijske podatke o saradnji katolika i muslimana. Nastupao je kao u crkvi, podignutim glasom i naglašenim samoubjeđenjem. Govor opštinskog predstavnika Samardžića bio je u duhu tadašnjeg zalaganja za bratstvo i jedinstvo i opiranja hegemonizmu velikih sila. Ipak, bio je pretežno protokolaran i ispod nivoa prethodnika.
Poslije svih obraćanja, reis je zvanično otvorio novoizgrađenu džamiju a zatim ušao u nju. Za reisom su ušli i drugi vjernici. Oni koji se nisu mogli natiskati unutra, ostali su klanjati unaokolo, u želji da budu što bliže džamiji. Pozvani smo i mi opštinski predstavnici da uđemo u džamiju. No to se nije uklapalo o naš oficijelni ateistički pogled na život i svijet.
Nakon molitvi priređen je kolektivni ručak na otvorenom prostoru. Taj poziv smo prihvatili. Ne znam po kojim kriterijima je utvrđivan spisak zvanica za ručak, ali svakako nije, na ovaj način, bilo moguće ugostiti sve prisutne. Zabilježio sam i jelovnik. Prvo smo posluženi kokoš(i)jom supom sa kupusom. Slijedila je kuvana riža sa bravljim mesom. Dobili smo i paradajz salatu sa krastavcima i kiselim kajmakom. Na kraju je poslužena i urmašica. Sve je bilo uredno, dobro pripremljeno i ukusno. Asortiman ponuđenih pića bio je u duhu vjerske tradicije: kiseljak i voda.
Mnogo gostiju, a nedovoljno pribora za jelo, pa smo svi požurivali da završimo svoj obrok i pribor ustupimo za pranje i korišćenje narednoj „smjeni“. Poslije ručka smo zahvalili organizatorima skupa na pozivu, pozdravili se i otišli.
Prošlo je, eto, gotovo pola vijeka od ovog događaja. Ukoliko bude obilježavana pedeseta godišnjica od otvaranja džamije u Buzićima, možda će nekom biti zanimljivo nekoliko zabilježenih detalja i utisaka. Možda je vrednije od toga što ovaj zapis može biti jedna od ilustracija odnosa vlasti prema vjerskoj zajednici na lokalnom nivou.
(NAPOMENA: Knjigu “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi” možete kupiti u knjižari “Svjetlostkomerc” u Visokom)
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.