Safet Diplaš

Safet Diplaš. Godina 45. Zanimanje krojač, bivši radnik Konfekcije KTK. Mjesto stanovanja, Donja Mahala Visoko. Bračno stanje, oženjen, otac dvoje djece. Stariji sin radi u općinskom sudu, mlađa kćerka radi u Vispaku. Supruga zaposlena u KTK kao krojačica, i radi u jedinoj grupi preostalih radnika u KTK koju čini 30-ak ljudi.

Safetov život se sastoji od privatnog rada, radi popravke kožne galanterije. Dugogodišnji je član SDA stranke, na popisu se izjasnio kao Bošnjak. Vjera mu je islam, a jezik kojim govori je bosanski.

Safetov život je išao uobičajenom rutinom, sve do jutros. Od jutros više ništa nije bilo isto, sve što se dešava oko njega je drugačije od onoga što su mu rekli u stranci ili na hutbi. Od jutros Safet će morati sam sa sobom da pokuša riješiti misteriju koja prevazilazi okvire realnost, od jutros više ništa nije isto kao prije.

Jednog mirnog dana u Visokom

Ovo je priča o misteriji koju je Safet Diplaš doživio jednog mirnog dana u Visokom, onako kako je Safet doživio.

Jutros sam ustao, obavio uobičajenu jutarnju toaletu, i krenuo da kupim hljeb za doručak.

Izašao sam napolje, i odmah sam primjetio da je nešto drugačije. Ulice su bile neobično čiste, umjesto željeznih kontejnera su bili oni plastični u bojama za reciklažu po vrsti otpada. Kako sam nastavio se kretati ulicom prema pekari, primjetio sam da su auta parkirana na propisan način i, na zato predviđenim mjestima, pješački prelazi su bili lijepo označeni, i saobraćaj se neobično odvijao mirno i uredno.

Krenem da pređem cestu, nisam još ni pogledao da li ide auto iz nekog od pravaca, auta mi stadoše, nasmijani vozači me ispratiše preko pješačkog, ja pređoh ulicu u čudu. Do jučer sam pješački prelazio kao da je snajper još uvijek na Koti ili u Kutima.

Prolazeći pored kafića, nisam vidio nikoga da puši u objektima, nisam mogao vjerovati svojim očima. Oni reciklažni kontejneri, i sada ovo bez pušenja su me već zbunili toliko, da sam počeo sumnjati u vjerodostojnost realnosti. Ipak, nastavljam dalje prema pekari. Nikako da se otmem utisku opće opuštenosti, zbunjuje me čista cesta, nema rupa, nema pasa lutalica!!!

Nema pasa lutalica, šta se dešava, gdje su odjednom nestali?!

Ulazim u pekaru, pozdravljam prodavačicu, normalno naručujem, uzimam hljeb, plačam, žena me nasmijana pozdravlja, izlazim i lagan se vraćam kući. Kad sam izašao, tek sam skontao napolju da je hljeb koštao pola marke?! Zbunjen se okrenem prema radnji, prodavačica mi maše ljubazno, kontam da je sve u redu, jer bi mi mahala da se vratim i platim još da nešto nije u redu. Polako krećem nazad kući, već poprilično zbunjen.

Znam da sam se probudio ali nisam siguran šta se dešava

Idem istim putem, ponovo sve razgledam da se uvjerim da ne sanjam, jer znam da sam se probudio, ali nisam siguran šta se dešava. Zvoni mi mobitel, javljam se, supruga zove, pita kako sam, ja odgovaram pomalo zbunjeno, ne govorim joj šta mi se dešava, još uvijek nesiguran u sve što se dešava. Kratko odgovorim da sam dobro i upitam je kako je ona. Ona mi odgovara da je dobro, i da sjede na prijatnom sastanku na poslu sa direktorom.

Pitam je u čudu kojim direktorom, znajući da je firma u gašenju, i da pravi direktor nije potreban uopšte jer je pitanje vremena kada će se sve to ugasiti. Ona mi odgovara da sjede sa Nihadom, novim mladim direktorom! Ja kažem dobro, pozdravi direktora. Prekidam vezu, i stanem, naslonim se na zid kuće pored ceste, malo mi se krene mantati, jer ono što vidim i čujem mi nikako nije isto kao ono što je bilo jučer. Rukama malo protrljam lice, i vrat, udahnem par puta duboko, smirim se, i nastavim dalje prema kući.

Fasade na kućama i zgradama obnovljene. Ulice čiste. Auta uopšte nema kao što je bilo jučer, ljudi se voze na biciklima i ljubazno se pozdravljaju. Nikog ništa ne pitam još, bojim se da me ljudi ne proglase budalom, nemam pojma šta se dešava, ali moram saznati šta se dešava. Previše je informacija i dešavanja da bih pomislio da se radi o skrivenoj kameri.

Možda ipak spavam i dalje

Ulazim u kuću. Već samo bio dovoljno zbunjen, i odlučim da upalim kompjuter i vidim vijesti, jer na internetu su vijesti najbrže i najsvježije. Da se pokušam uvjeriti da ovo što se dešava je plod moje mašte, jer možda ipak spavam i dalje.

Upalim kompjuter, odem na visočke portale, i vidim vijesti od kojih mi se tek krene mantati. Već me malo panika počela hvatati, pa ja odem do plakara gdje stoje lijekovi, da popijem jedan lexilium. Otvorim plakar, uzmem lexilium, popijem, i sjednem ispred monitora kompjutera.

Vijesti sve bolja od bolje, KTK izlazi iz krize, potpisuju se novi ugovori, ljudima se uvezuje staž, isplaćuju im se otpremnine, novi ljudi se zapošljavaju, startna plata 900KM. Vitex našao investitore da se pokrene proizvodnja, Kovina ponovo radi za domaće i strano tržište, čak je i Prevent povećao radnicima plate i odjednom je toj firmi ponovo procvjetao posao.

Čitam i ne vjerujem. Nezaposlenost 3%, smanjena administracija u javnim firmama, cijeli grad pokriven kamerama, nigdje semafora gdje su nekada bili, kružni tokovi, šta se dešava. Ponovo pomislim da je neka skrivena kamera, mislim da su mi ipak mogli namjestiti u mojoj mahali, i da ova djeca kompjuteraši hakeri su mi mogli nešto na kompjuteru podvaliti.

Odlučujem da izađem napolje, i provozam se na biciklu, da vidim da li je svugdje ovako, kako nije bilo jučer. Uzimam biciklo iz garaže i počinjem da se vozim mahalom. Kako dalje odmičem izvan svoje mahale, vidim da su i ostali dijelovi grada isto uredni i obnovljeni. Vidim da su postavljene neke nove ulične rasvjete, novi saobraćajni znaci, auta i ovdje nema. Tek poneko prođe, i to veoma sporo i obzirno da ne bi koga udarilo od pješaka. Jedva čekam da izađem na glavu ulicu, da vidim da li je ovo samo promjena neka u mahalama. Još uvijek mislim da spavam i da sanjam. Ne znam u stvari šta da mislim. Ne znam da li mislim ili sanjam. Ne znam da li sam budan ili spavam. Samo znam da mi ništa nije jasno, i da ništa nije isto od jutros, ništa nije isto kao što je to jučer izgledalo.

Eto komšija i ti dočeka

Izlazim na glavnu ulicu, i zamalo ne padoh sa bicikla. Ispred mene se ukazala divno restaurirana zgrada općine. Jučer sam pored nje prolazio, bila je sva prljava od jaja koja su na nju bacana za vrijeme protesta protiv ljudi koji (ne)rade u njoj. Ulica je uredna, auta lijepo parkirana. Prva stvar koja me iznenadila, jeste da sam ugledao neke linije na cesti koje su se protezale do trotoara. Ugledam komšiju i pitam ga kakve su to linije. Kaže mi on:“eto komšija i ti dočeka“. Pitam ga šta dočeka ja to, kaže mi on:“ hajde nemoj se pravit budala, pa vidiš da su vam iscrtali biciklističku traku unutar ceste, da i vi ko ljudi se možete voziti. Kontam da nije on pukao, gledam u one linije, i vidim da se protežu svuda po glavnoj cesti. Rekoh mu: „Dobro si, mene malo prenijelo, sjeo na biciklo a nisam jeo još. Halali.“

Nisam mogao ni pedaljati dalje. Nastavim hodati sa biciklom pored sebe, i vidim da je svaki pješački trotoar povezan sa trotoarom da invalidi i majke sa kolicima mogu nesmetano kretati se. Kontam hvala Bogu, napokon da su ovo uradili da čovjek ne mora jahati preko trotoara na svakom prelazu. Gdje god da pogledam fasade uredne, nema smeća kao jučer, ni ljudi nisu jadni kao jučer, danas su svi nekako uredniji, vedriji, nema toliko ljudi na ulici, kao jučer. Pitam komšiju gdje je onaj svijet onoliki od jučer, komšija mi prvo reče da bih trebao kući nešto pojest jer me glad malo pomutila, i onda mi kaže da je narod na poslu, radi se, čaršija živi.

Građani su glavni, načelnik je samo jedan od nas

Prolazim pored općine, zgrada stoji lijepa obnovljena, na balkonu se vijore čiste i nove zastave, upitam momka koji radi tu kakvo je stanje unutra, on mi kaže da je odlično, sada ih radi upola manje, ali svi rade svoj posao kako treba. Pitam ga ko je sad glavni, kaže mi on građani su glavni, načelnik je samo jedan od nas. Momak odlazi, ja ostah ispred Općine, gledam kao u osmo svjetsko čudo.

Iznad moje glave upitnik. Nastavljam dalje polako, neobjašnjivo strahujući šta ću naredno vidjeti ili čuti. Dolazim do Muzeja, ispred njega red djece koja su valjda došla u posjetu. Vidim da je kino renovirano, i vidim plakate za najnovije filmove. Nastavljam dalje do pošte, i vidim tablu. Približim se istoj, i počnem čitati. Na njoj piše:

„Na ovom dijelu centra grada Visokog, u narednom periodu će biti urađena pješačka zona, koja će se protezati od Tabhanske džamije do Sebilja.“ Dalje nisam ni čitao, samo sam stajao ispred table, i gledao idejno rješenje projekta pješačke zone. Da nisam nabio ovoliko godina u guzicu, najradije bih pustio suzu, što od nevjerice što od radosti.

Krenem dalje polako, pogledam lijevo preko renoviranog kožarskog mosta, i vidim da je isti urađen kao da smo u modernoj europskoj zemlji. Pogledam dalje i vidim da je KTK renoviran, pitam ljude oko džamije šta je sad sa KTK. Oni me malo čudno pogledaše, jer vide da sam malo i blijed, ali mi ipak rekoše da su ga kupili stranci neki i napravili čudo od njega opet, jer su ujedno kupili i Prevent, koji umalo nije propao. Kupili sve i napravili moderne europske fabrike, ljudi rade, imaju fine plate, djeca se školuju da postanu budući tehnolozi, stručnjaci, rukovodioci.

Hilmo je u SDA među glavnim, moj jaran iz škole i posla

Pređem most polako, gledam u rijeku, rijeka očišćena, nema guma ni smeća, obale uređene, šetališta na sve strane, i krenem do Kulturnog centra. Dolazim do njega, i ponovo vidim veliki informativnu tablu, i na njoj piše:

„Zgrada kulturnog centra u Prijekom je odlukom novog građanskog vijeća i općine Visoko pretvorena u Muzej nesposobnosti bivše vlasti općine Visoko“. Dalje nisam čitao, samo sam pomislio šta mi se desilo sa strankom. Ako je sve ovo ovako, strah me pomisliti šta mi je sa mojom SDA, i uzmem mobitel da nazovem prijatelja Hilmu. Hilmo je u SDA među glavnim, moj jaran iz škole i posla. Ako on ne zna onda niko ne zna.

Zvoni, javlja se Hilmo:“Halo, Safete!“

Ja:“Selam brate, kako si mi?“

Hilmo:“Alejkmuselam, dobar hvala Bogu, šta je stobom?“

Ja:“Ma dobro sam hvala Bogu, nego me nešto interesuje, pa reko da tebe pitam“

Hilmo:“Reci jarane moj dobri“

Ja:“Reci mi Allaha ti kakvo je stanje u stranci?“

Hilmo:“A tebe dragi Safete, pa znaš kako je!“

Ja:“Ama, nešto sam sanj'o sinoć, pa me nešto interesuje, reko sam sebi da nije kakav išaret, zato te pitam“

Hilmo:“Aha, u redu onda, ja taman pomislio da nisi puk'o ne daj Bože, da nam se sad razboliš kad je sve krenulo nabolje. Sve je u redu sa strankom, samo nema više onih marifetluka kao prije, nema više klanova, nema da jedan čovjek može raditi šta hoće, sad smo svi zajedno, imamo jedno veliko vijeće građana simpatizera koji stalno prate rad stranke, i sa svima surađujemo. Jarane moj dobri, sad se takmičimo ko će bolje uraditi, a ne ko će koga zajebati kad nešto hoće da uradi kako treba“

Ja:“Dragi Hilmo, nemoj me pogrešno shvatit, al’ meni više ništa nije jasno“

Hilmo:“Nema ti šta bit’ jasno il’ nejasno, tako ti je moj Sajo, nema više bahiluka, nije moglo više onako, jarane moj došli smo do kraja, bilo je ili naprijed zajedno, ili propasti razdvojeno“

Ja:“Vjerujem ti, al’ još mi ništa nije jasno. Hajde fala ti, odoh ja malo još na zrak da prošetam, poselami kod kuće“

Hilmo:“Ma ne sekiraj se bolan Sajo, sve je u redu sada, naleti malo u stranku na kafu, da se malo ispričamo i nasmijemo. Hajde alahimanet ljudino, poselami i ti svoje“.

Gore je vrh Bosne, gore je Visoko originalno bilo

Stojim ja u Prijekom, gledam u Visočicu, i nisam stigao da se dalje čudim svemu, ugledam na vrh Visočice kako se vijori velika zastava. Toliko je velika bila da sam vidio i grb na njoj, stari grb Kotromanića, stare Bosanske države. Vidim stari grad, sve urađeno kako treba. I vidim da nisam đaba onolike godine govorio da se ono gore mora restaurirati, osvjetliti, uraditi put do gore, jer gore je vrh Bosne, gore je Visoko originalno bilo.

Gledajući tako u čudu, čujem da me neko pozdravlja. Okrenem se i vidim poznanika iz grada, koji mi kaže:“Eto ga Safete, a jesi im govorio godinama da ovo urade, i isto da su tebe poslušali“.

Rekoh:“Tako je prijatelju, uradiše nešto kako treba“. On nastavlja:“Pa bolan Safete, kad je to krenulo, sve se izmijenilo, isto da je neko otvorio vrata, i sve provalilo na bolje. Eno gledaj, fabrike opet rade, škole rade, stadioni renovirani, dvorana renovirana, pravi se pješačka zona, šetališta ima jedno 10 kilometara uz rijeku i u brdima, sve staze označene u brdima, policija nam i ne treba više, turista pun grad, radnje se otvaraju, nema nameta k'o prije, sve se popravilo, ljudi se nekako popravili, nema više onog bahiluka kao prije, svi oni što su bili bahili se posakrivali po kućama, jedva ih možeš vidjet’. Al’ nikom ne bi bolan ni smetalo da izađu, pa i oni su ljudi, neka se i oni malo dozovu kako treba u ovoj lijepoj čaršiji. Imaju i oni djecu, nisu djeca ništa kriva, možda im djeca operu obraze sada kada svi imaju jednake šanse.“

Ja mu mogoh samo reći:“E moj prijatelju, pa ja ovo da sanjam, ne bih mogao bolje zamisliti, čime smo mi ovo bolan zaslužili, kad smo bili onakva govna jedni prema drugim?“

Prijatelj:“Da ti pravo kažem, nismo stigli ni razmišljati o tome, jer smo se doveli u takvu situaciju da nas djeca proklinju, i onda smo se svi posramili i krenuli raditi zajedno. Eto, samo tako, jer nije više bilo ni vremena, ni obraza, sve je došlo do samog kraja. I tako smo se morali promijeniti, i evo vidi ljepote. Da je Bogdom ranije, ali šta ćeš, bolje ikad nego nikad, ovako je lakše zaboraviti onu tegobu u kojoj smo živjeli onolike godine, sami sebi krivi. I sami smo sebi jedino mogli pomoći, i to smo uradili. Valjda je zato i uspjelo ovo sve, jer smo se iskreno pokajali, i iskreno krenuli popravljati što smo pokvarili.“

Sjedite djeco, da vam babo nešto kaže

I tako završismo razgovor, ja se popeh na biciklo, i napravih jedan veliki krug po, oko i kroz čaršiju. U jednom trenutku osjetim kako mi se duša počinje smijati od sreće, i suze radosnice mi potekoše niz obraz. Dođoh do kuće, istovremeno sa sinom i kćerkom. Pitaju me što su mi oči suzne, odgovorih od povjetarca na biciklu.

Uđosmo zajedno u kuću. Sjednemo za stol. Kažem im:“Sjedite djeco, da vam babo nešto kaže“. Oni sjedoše. Rekoh:“Vidite djeco kako se sve može na bolje promijeniti kada su ljudi složni i iskreni. Nema ništa od lopvluka i neiskrenosti, sve to na kraju propadne, nego vi djeco čuvajte obraz svoj i moj, učite, radite, družite se, pomozite kome god možete, jer su to sve životna iskušenja, i to su vam sve ispiti. Parcijalni. Prije onog velikog, glavnog, za diplomu, da vidite da li ste bili dobri ljudi, da diplomirate kao insani, a ne kao hajvani ne daj Bože. Eto samo sam to htio da vam kažem.“

Djeca mi se zahvališe na savjetima, zagrliše me, i odoše u svoje sobe. Rade oboje, dolazi vrijeme i da svako krene svojim putem, da osniva svoje porodice, i moje je da ih posavjetujem i kad je loše i kad je dobro. Dok je bilo loše, govorio sam im da se čuvaju belaja, loših ljudi, da budu primjerni, da ne idu u krajnosti, a evo sada kad je bolje, govorim im isto samo još slobodnije i bolje.

Dođe i supruga, zajedno napravismo ručak, nije bilo potrebe da i nju sada ispitujem dalje, jer se garant umorila na poslu. Supruga vedra i čila došla sa posla, priča kako je lijepo bilo na poslu, rade punom parom ali rade kao ljudi a ne kao robovi, i još će dobiti dodatno na platu jer su sve planove ispunili. Ona sada radi sa mladim radnicima, kao savjetnik, daje im instrukcije kao iskusna šnajderica.

Ručasmo zajedno, popismo kafu. Pričali smo cijeli dan lagano, bez teških tema, jer ih nema. Navečer smo legli, ja sam malo čitao zbirku hadisa, i zaspao sam uz ovaj hadis, jer mi je ta slika ostala u snu, razmišljajući kako smo ovolike godine šutili i nismo ništa uradili protiv poniženja svih nas:

Ebu Se'id r.a. prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Neka niko sam sebe ne ponižava.” Allahov Poslaniče, kako može neko sebe ponižavati? Kada nešto što se Allaha tiče vidi, a što može spriječiti, pa ne spriječi, na Kijametskom Danu Uzvišeni Allah će ga zapitati: Šta te spriječilo da govoriš o tome i tome? Bojao sam se ljudi – odgovorit će. Zar nije bilo preće da se Mene bojiš?” reći će On.

Pogled sa prozora je ponovo isti

Kad sam se probudio, zatekao sam suprugu kako na kompjuteru čita vijesti i kako naglas komentariše kako su sve upropastili i ponizili nas sve redom, a niko od nas ništa ne poduzima.

Supruga mu ne radi u KTK i nije u penziji jer joj nisu uvezali staž. Sin mu je nezaposlen i izašao je sa rajom na kafu. Kćerka je nezaposlena i ide na kurs njemačkog. On je u minimalnoj penziji i i dalje privatno radi u podrumu kuće na popravkama kožne galanterije i izradi malih odjevnih predmeta od kože. Pogled sa prozora je ponovo isti, sivilo, prljavo, neuredno, kontejner zapaljen od luga, smeće oko kontejnera, auta posvuda parkirana nepravilno, prebrza vožnja kroz uske ulice, psi lutalice svuda bauljaju i laju, sve je isto, sve je ružno. Sve je realno.

Safet odlazi u svoju radionicu, i ne pokušava da shvati šta se dogodilo. Safetu niko ne može objasniti šta se dogodilo. Jedino objašnjenje jeste da je Safet na jedan dan ušao u zonu sumraka u kojoj se realnost ne mjeri onim kako jeste nego onim kako bi moglo da bude a nije.