Za vrijeme nedavnog obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici otišli smo u Konjević-Polje posjetiti nanu Fatu Orlović, poznatu i izvan granica Bosne i Hercegovine po svojoj velikoj upornosti i hrabrosti.
Tamošnja vlast je, naime, dozvolila 1996. godine nelegalnu gradnju crkve u dvorištu Fatine kuće, a starica se ne miri sa tim, pokušava na sve načine da oslobodi svoje dvorište od tog vjerskog objekta, koji, vidi se i po tome kako izgleda njegova okolina, više tu stoji zbog inata nego zbog molitve. No, prilazeći kući nane Fate, zapazili smo nekoliko razapetih malih šatora, a iz same kuće su brujali glasovi i smijeh. Niz stepenice su silazili mladići i djevojke, drugi se peli.
Jednog upitasmo, je li to nana Fata nije kući?
Odgovori da se nana odmara u kuhinji, te da pripazimo, ako spava, da je ne budimo.
Starica skoči s kauča čim nas ugleda i ponudi da sjednemo. Dva zida iznad nje prekrivena su fotografijama sa kojih nas gledaju lijepi mladi ljudi i puno, puno djece.
Možete li da postite, nano Fato?
– Moramo moći, moramo.
A koliko je Vama godina?
– Sedamdeset tri, hvala Bogu.
Ko su ovi mladi po Vašoj kući?
– Šest ih godina iščekujem da dođu, jedno stotinjak bidne kod mene i noće kod mene. U četiri odoše, oni su učesnici Marša mira.
Dakle, Vi ste već prijatelji postali, šta Vam znači njihovo prisustvo?
– Znače mi mnogo, neka ih. Neka hodaju po kući, neka otvore kuću, neka uđu, lijepo ih je vidjeti i čuti, kuća mi veselija bidne. Volim i ja njih kao što i oni vole nas, oni nas ne zaboravljaju i kako bih ih ja mogla odbiti kad su se oni prisjetili nas. Bogami, ne mogu.
Pobili, potukli
Nelegalno izgrađena crkva i dalje stoji u Vašem dvorištu? Šta Vama to znači?
– Znači mi protiv života moga i protiv moje đece, eto, baš tako!
Ima li nade da će je premjestiti odatle?
– Na sudu je još, pa šta će biti na kraju, ne znam.
Dobre volje nema da se ovaj problem riješi?
– Šta da ti pričam. Pobili, potukli, neće da priznaju, jer, šta je ovo, ovo je čas posla, kad bidne kraj, biće čas posla, a ja sam ih fino pozvala. Kakvu god su grešku napravili, pozvala sam tu Pravoslavnu crkvu da oni sami, kako su je podigli, da je i uklone, a oni su mene kaznili na sudu 400 maraka i ja sam to neki dan dala. A one koji su napravili crkvu niti sude, niti osuđuju. Ja sam pošteno platila, potvrdu imam. Neka samo oni mene krive i mene osuđuju, a sude zapravo samo sebe.
Dvadeset je godina od genocida na Bošnjacima. Kako Vi gledate na tu godišnjicu?
– Gledam tužno. Obilježava se, a sve, sve je izginulo, evo, 22 ja nemam svoja sestrića i bratića i 10 Orlovića: amidžići i Šaćir je deseti. Među njima je bilo šest momaka, nijedan nije bio ženjen, dva su bila malodobna… Pa, kako ćeš na to da gledaš, srce ti se prelama, prelomit se ne može.
A zločinci se ne pokajaše?
– Oni to nikad neće, ne treba o tome ni pričat. Eto, pobilo ih i vidjeli ste juče kada su napali kolonu s kostima… napali ih, tuku ih u sanducima. Šta ima još tu čovjek reći!
Otac budi sina
Bajram je. Radujete li mu se?
– Radujem, bome, jašta.
Sjećate li se bajrama iz Vašeg djetinjstva?
– Sjećam, ali sada ne mogu da mislim na njih, ne mogu, jer mi je teško. Đeca mi po svijetu i meni je ostalo samo da se sjećam onoga što više nejma, sjećam se i tugujem, ali s čovjekom ti je uvijek tako, mora da trpi, pa šta god bio, gdje god bio.
Bajram je ipak Bajram?
– Bajram je Bajram, ali gorak je. Dvadeset bajrama gorkih je već iza mene, nije jedan, već dvadeset, a i jedan takav bi bio dosta.
Kakvo bude Vaše jutro bajramsko?
– Ne pitaj. Najžalivije mi je kada ono budi otac sina svoga, da obuče haljine, kako se kaže i kako je prije bilo. Sada? U mene trojica sinova, oni su u Americi. Kada su otišli, niko mi se nije bio oženio, niko ud'o. Kako su otišli, sve se oženilo, sve se udalo, a nema im ni oca i nema ko koga buditi. Ja opet na svemu zahvaljujem Allahu, po sto puta Mu hvala na svemu.
A Vi najbolje znate kako Vam je?
– Pa, ima i žalosti, ali ima i radosti.
Koja Vam je radost?
– Eto, naprimjer, kada se koja kćer lijepo uda i lijepo se sin oženi. Evo, išla sam i oženila sina jednog prošle godine, a ove, u trećem mjesecu, naš'o mu se sin, i to je radost, samo s jedne strane radost. S druge je i tu žalost. Nema njihovog djeda, nije dočekao unuče, a sad, hvala Bogu, ima ih šest curica i pet muškaraca. Djed je toliko želio da vidi svoju djecu.
Šaćir je dobio djedovo ime
Kako je ime najmlađem unuku?
– Šaćir, nadio mu sin očevo ime.
Gdje živi?
– U Americi i dobio je milost što je djedovo ime ponio, a tako imam i jednu unuku Šaćiru. Imam novine u kojima je o tome pisano, lijepo što se to poštuje. U Americi je pravi zakon.
A onaj na slici mi je od drugog sina, srednjeg, sad mu cura završila i sad je ta država i ta škola poslala nju u Washington da se oni o njoj brinu, jer dobro uči. A na ovoj slici mi je kćer, Sena Orlović se zove, i ona je u Americi. Imam četiri kćeri i tri sina, sve se udale, svi se oženili, svi lijepo žive. Šestero je u Americi, samo mi je jedna kćer u Srebreniku. Kad sam bolesna, kad trebam doktoru, idem njoj. Jedna kćer ima i blizance.
Mašalah!
– Rodila jedno, pa onda bliznad.
A ko je ova lijepa djevojka?
– To mi je unuka Azra Karić, od ove kćeri iz Srebrenika. Dobro uči, sve joj desetke. Ja joj vikala da je šaljem u medresu, a ona na to, neću, neću, neću, hoće u veterinarsku. I, kad je došla da se upiše, odluči: hoću ja kao i moja tetka u gimnaziju. I upisala se tamo, dobro uči.
Eto koliko imate radosti!
– Džaba je kada boli ona žalost. Razbije ta žalost i radost, ali dobro je opet, dobro je, hvala lijepom Allahu na svemu čime nas On dariva.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.