Propis za popisivača

Ovih dana se priča o tome kako propade popis jer nisu uspjeli da nas prebroje. Sjećate li se vi popisa, ili ste ga zaboravili ? Ako ste bili dio popisivačkog tima, honorar ste već odavno potrošili, a ako niste, vjerovatno ste tu lakrdiju od popisa davno već zaboravili. No, nije li čudno da poslije dvije godine nemamo pravo na bilo kakvo zvanično saopštenje, rezultat, bilo šta… Pa pobogu, valjda su nam do sada prebrojali krvna zrnca, svrstali u vaše, naše i njihove; i obojali u crveno, zeleno i plavo. Kažu, Kinezi rezultate popisa objavili za tri mjeseca, no, oni su imali more olakšavajućih okolnosti; ta oni su svi žuti i jedu samo rižu, ne izvolijevaju svinjetinu, jagnje, dagnje….

U ljeto, pretprošle godine, kao i svugdje u ovog gladnoj i napaćenoj zemlji, gladnom intriga, priča o popisu raširi se i po mojoj mahali. Vrlo čudno, jer kod nas, osim računa za struju i pomračenja Sunca sve ostalo kasni. Požurila raja u opštinu, a službenici to digoše na nivo. Ode svak’ da se prijavi za popisivača; staro, mlado, obrazovano i neobrazovano, sve to stade u jedan red i poče zajedno da šuška, polemiše i nagađa, šta, kako i koliko… Oni malo obrazovaniji s visine gledaše u one s biroa, ni ne sluteći da baš oni imaju prednost. Poče se šuškati i o korištenju godišnjih odmora početkom oktobra, ali brzo utihnu ta priča, pa zaboga, ispod ponosa je da činovnici i fićfirići na funkcijama hodaju od kuće do kuće i intervjuišu nezadovoljne, mrzovoljne i razočarane građane.

Uhvati ta euforija priprema za popis i nas studente. Pohrlismo i mi da vidimo šta se to tamo radi. Malo iz one naivne znatiželje, a malo i iz pohlepe, jer, obećani honorar i nije tako loš. Dobra prilika da se i mi osjetimo korisnim i vrijednim članovima ove zajednice, koja nam ni onako ništa ne pruža, i da poslije par mjeseci pauze na fakultetu i hrpe potrošenog novca malo zamažemo roditeljima oči i privrijedimo nešto. No, možemo li mi doći na red od svih ostalih slojeva, sojeva i klasa društva…

Dođe red i na mene da se „upišem“… Dadoše mi nekakav formular i rekoše da dobro čitam, jer, ne smijem da pogriješim. Ja se zamislih, da li ću tu da dajem odgovore na pitanja iz opšte kulture, rješavam teške matematičke zadatke ili miješam hemijska jedinjenja. Oni kvadratići me ne asociraše ni na šta i zato brzo krenuh da čitam, da vidim u čemu moram da budem tako nepogrešiva. Prvo uputstvo da pišem s lijeva na desno me zbuni, pomislih da je to neka začkoljica, a onda se nasmijah sama sebi i svojoj naivnosti , ta neću pisati s desna na lijevo, pa s ogledala čitati…

Na kraju dođe red i da se napiše mail adresa, a ja se zamislih… trebam li i nju da pišem velikim slovima, jer gore je izričito navedeno da moraju biti velika štampana slova. No, i ako se ne snađu, neće im trebati, kod nas se obavještenja i informacije svejedno prenose od usta do usta, pošto, ima onih kojim sin, ‘ćerka ili sna’ rade tamo, pa sve oni čuju prvi i onda teatralno paradiraju sokacima i velikodušno saopštavaju šta ima novo.

Popunih ja listić, a tročlana komisija, troglavo čudovište, ili pak žiri, jer je i šarm ocjenjivan , nahrli na njega. Staviše se teške naočare i krenu da se analizira… odmah me sve to podsjeti na likove iz djela Agate Krist i pođoh ironično da se nasmijem, a onda se sjetih da se gleda opšti dojam i da moram biti suzdržana. Opšti dojam kao dubina dekoltea, dužina suknje ili prekrštena noga, možda držanje tijela ili manevriranje olovkom, to ni do sada ne odgonetnuh.

Elem, ne prođoh ja. Iako još ne mogu to da saopštim sa sigurnošću, jer zvanična lista nikada nije izašla, niti mahaluše pronosaše vijest o tome. Ali, oni što prođoše, ne mogodoše da se ne pohvale da su „bili tamo“ jer su „slučajnim izborom“ ušli u uži krug. A mi ostali, poradimo na svom dojmu i više sreće drugi put, koji će po svemu sudeći, biti ubrzo.