Prenosimo vam tekst prof. dr. Enesa Durmiševića (profesora na Katedri za pravnu historiju i komparativno pravu na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu). Tekst je objavljen pod naslovom ”Područje Visokog – Centar srednjovjekovne Bosne”. Uživajte u prvom dijelu teksta koji je objavljen 2002. godine u Godišnjaku Pravnog fakulteta u Sarajevu:
Uloga područja današnjeg grada i općine Visoko u vrijeme egzistiranja srednjovjekovne bosanske države je bila značajna. Kao što je poznato, nastanak srednjovjekovne bosanske države je upravo i vezan ta područje na kome se nalazi današnji grad i općina Visoko. To je gornji tok rijeke Bosne ili, tačnije, sarajevsko-visočko-zenička kotlina, čiji su graničnici Igman – na jugu i Vranduk – na sjeveru. Ova teritorija je svo vrijeme bila centar srednjovjekovne bosanske države.
Gotovo svi historičari koji su se bavili srednjovjekovnom Bosnom slažu se da je prvo središte bosanske države bilo selo Mile (današnji Arnautovići), na desnoj obali rijeke Bosne, nizvodno od današnjeg grada Visokog. U Milama su otkriveni kraljevski grobovi, tu su održavani bosanski državni sabori, izdavane povelje, okrunjeni bosanski kraljevi itd. Na ovom prostoru je, bez sumnje, bilo naselje tipa teritorijalne općine koje je nosilo ime Bosna kao teritorijalno-političke zajednice koji se vremenom proširio i na ostala područja koja su sačinjavala bosansku srednjovjekovnu države u vrijeme njenog formiranja kao staleške monarhije u XIV. i XV stoljeću. Ova teritorija ”najstarije” Bosne se može identificirati kao područje koje su obuhvatale župe Bosna, Vidogošća (Vogošća), Vrhbosna, Lepenica, Lašva, Brod i Trstivnica. Sasvim je razumljivo da je ovaj pojam Bosne nastao ranije nego se u pismenim izvorima spominje.
U Milama je Stjepan II. Kotromanić podigao crkvu sv. Nikole, u kojoj je bila grobnica bosanskih vladara. Također, povijest bosanskih franjevaca ima veliki značaj za ubikaciju lokaliteta Mile. Naime, u popisu svih franjevačkih samostana se spominje i samostan u Milama, na desnoj obali rijeke Bosne, na ušću rječice Lužnice ili Gračanice. U XIV. stoljeću je neki Dubrovčanin Marin Junija Bunić, iz Podvisokog, 1407. godine, darovao samostanu u Milama u Bosni 100 perpera u gotovini ”s tim da ih moraju potrošiti za izgradnju spavaonice”.
Brojni ljetopisi, nastali krajem XVII i u XVIII stoljeću, donose značajne podatke iz kojih se može identificirati lokalitet i položaj Mila. I Ovi svi izvori ih smještaju na današnje područje sela Arnautovići.
Mavro Orbin, u djelu ”Kraljevstvo Slovena”, tvrdi da se Tvrtko I, prvi bosanski kralj, okrunio za kralja u mjestu Mileševi (Mile se često u dokumentima spominju i kao Mileševa). Neki historičari odbacuju tezu da je to Mileševa kod Prijepolja, u današnjem Sandžaku, tvrdeći da se Tvrtko I Kotromanić proglasio kraljem u Milama, a ne u manastiru Mileševa kod Prijepolja, 1377. godine. U prilog tvrdnji da je Tvrtko I okrunjen u Milama je i činjenica da se u Milama održavao i bosanski državni sabor, a krunidba se obavljala na saboru, tj. u Milama. Otkriće kraljevskih grobova u Milama je jedan od dokaza da su se krunidbe bosanskih kraljeva obavljale ovdje, jer je u srednjim vijeku bio običaj da se krunidbe obavljaju na grobovima uglednih predaka. Postoje i tvrdnje da je jedino prvi bosanski kralj Tvrtko I okrunjen ”kraljem Bosne i Srbljem” (”dvogubim vijencem”) u manastiru Mileševa kod Prijepolja, a svi potonji bosanski kraljevi su bili okrunjeni u Milama.
Također, i podaci iz Dubrovačkog arhiva govore o pripremama za krunidbu Stjepana Tomaša, pretposljednjeg bosanskog vladara, koja se trebala obaviti u Milama.
Pavao Anđelić tvrdi da je u Milama održan Bosanski državni sabor 1326. godine, kad je ban Stjepan II Kotromanić izdao poznatu povelju knezu Vukosavu Hrvatiniću u kojoj se kao mjesto izdavanja povelje navode Mile. Pored Mila, spominju se i lokaliteti Biskupići, Moštre, Podvisoki i drugi.
U Biskupićima je, prema Ćiri Truhelki, ban Kulin u XII stoljeću podigao jednu crkvu. Crkva je vjerovatno bila blizu vladarske rezidencije ili dvora, odnosno mjesta gdje su se održavali bosanski sabori. A Biskupiće i Mile dijeli samo rijeka Bosna. Sa ove crkve u Biskupićima je otkrivena oštećena kamena ploča na tzv. Natpisom Kulina bana. Sima Ćirković pogrešno tvrdi da su to Muhašinovići kod Zenice, što ne odgovara istini, jer su Muhašinovići i Biskupići lokalitet do lokaliteta, ali kod Visokog.
Moštre se spominju u povelji koju je izdao ban Stjepan II Kotromanić, zatim u povelji koju je na svom dvoru u Moštrima izda kralj Tvrtko I, 1380. godine, kad je Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću dodijeljeno veliko vojvodstvo. Iz Moštra je kraljica Jelena pisala pismo Dubrovčanima. U Moštrima se, neposredno uz dvor bosanskog bana, nalazila i kuća velikog gosta Crkve bosanske. Kao što je poznato, ubikacija Moštra je poznata, jer i danas postoji to mjesto (Gornje i Donje Moštre), sjeverno od grada Visokog, nizvodno rijekom Bosnom.
Visoko se prvi put spominje 1355. godine, kad je ban Tvrtko I kasniji kralj, izdao povelju Dubrovčanima. Zbog povoljnog geografskog položaja, ovaj kraj je bio od davnina naseljen. Arheološka istraživanja su pokazala da je područje današnjeg grada i općine Visoko bilo veoma značajan upravni i administrativni centar u srednjovjekovnoj Bosni. Krajem XIV stoljeća dolazi do razvitka Visokog, koje postaje veoma značajan trgovački centar, Pored Dubrovčana, koji imaju svoju trgovačku koloniju u ovom naselju, ističu se i domaći ljudi, koji, zahvaljujući svojim sposobnostima i poslovnom uspjehu, bivaju birani za dubrovačke građane. Ovi domaći ljudi, koji su zahvaljujući svom poslovnom uspjehu postali dubrovački građani, prilikom sastavljanja testamenta su ga morali registrirati u Dubrovniku. Rastom članova dubrovačke kolonije, smanjivao se broj domaći uspješnih ljudi, dubrovačkih građana. Početkom XV stoljeća dubrovačka trgovačka kolonija u Visokom je narasla na ukupno 370 Dubrovčana. Neki među njima borave dvije-tri godine, a neki i po dvadeset godina. S obzirom na veličinu i značaj ove dubrovačke trgovačke kolonije u Visokom može se reći da je ona igrala ulogu nezvaničnog dubrovačkog predstavništva koje zastupa interese Dubrovačke republike u Bosni. Kao što je poznato, položaj Dubrovčana u Bosni je bio reguliran zvaničnim ugovorima između Dubrovačke republike i Bosne.
U gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, kao što je bilo i Visoko, Dubrovčani su imali sudsku autonomiju, a poslove generalnog konzula su najčešće obavljali najugledniji Dubrovčani. Kasnije se ova trgovačka naseobina u Visokom smanjuje i – zbog tamošnjih rudnika- jednim dijelom prelazi u Fojnicu…
Uskoro ostatak teksta o značaju našeg grada za srednjovjekovnu bosansku državu.
