Zaštitne mjere zabrane prilaska ocijenio je nepotpunim i neefikasnim, jer, kako je rekao, u praksi, ne mogu zaštititi nikoga.

– Nadležne institucije će reći da je urađeno sve kako treba i da je doneseno rješenje o zabrani prilaska, da je policija obilazila žrtvu, ali to nije dovoljno. To nas je praksa poučila i to smo vidjeli dosada u svim slučajevima femicida, tako da možemo reći da je država zakazala. Kada kažem država, mislim na evropske konvencije o odgovornosti države za sigurnost njenih građana – naglašava Omerović.

Po njegovom mišljenju, treba napraviti mehanizam koji je “izvršan, opipljiv i praktičan”. To, kaže, može biti praćenje osobe kojoj je izrečena mjera zabrane prilaska, na način da bude primorana da nosi “narukvicu” ili se može obezbijediti neki drugi mehanički vid praćenja da bi se osiguralo da neće prići žrtvi.

– Praksa nas uči da nasilnici prilaze žrtvama neovisno o mjerama zabrane prilaska i periodičnim dolascima policije, koje jednostavno ne mogu spriječiti posljedice. Ne znam ni jedan slučaj u praksi, vjerojatno ih je bilo, ali nije javno objavljeno, da je neko kažnjavan samo zbog činjenice da se približio žrtvi nasilja, jer tada se već obično desi nešto što je mnogo ozbiljnije od samog kršenje zabrane prilaska. To vidimo u slučaju Elme Godinjak-Prusac, koju je prije nekoliko dana usmrtio njen suprug Tarik Prusac – ističe Fenin sagovornik.

Također, kao još jedan primjer, naveo je slučaj u Hrvatskoj kada je muškarac već bio u zatvoru zbog fizičkog napada na suprugu.

– U zatvoru je obećavao da će je ubiti kada izađe iz zatvora. To je i uradio – kaže Omerović.

Također, istakao je da u brojnim slučajevima počinioci nasilja otvoreno prijete, bez ikakvog prikrivanja, šaljući prijeteće poruke i pozive, uhodеći žrtve te dolazeći im na radno mjesto. Podsjetio je na još jedan slučaj, opet iz Hrvatske, gdje je jedna žrtva ubijena u prostorijama Centra za socijalni rad, uprkos ranijim signalima i upozorenjima.

– Stoga bi kršenje zabrane prilaska, predumišljaj i drskost koju pokazuju ti nasilnici trebali biti kažnjavani mnogo strožije. Te kazne bi trebale biti toliko stroge da, kada se izreknu, pretegnu nad namjerom da počinioci nasilja povrijede nekoga, dakle, instrument kojeg se neko zaista boji – podvukao je.

Osim toga, po mišljenju ovog advokata, trebao bi postojati sistem gdje će se stručne osobe ozbiljno baviti problemom nasilja nad ženama kada prepoznaju obrazac ponašanja kao što je praćenje, odnosno uhođenje, jer se u takvim slučajevima uvijek radi o ponavljajućem i prepoznatljivom obrascu ponašanja.

– Tu bi se morale uključiti institucije socijalne zaštite, koje bi omogućile da nasilnik bude na neki način dislociran, a ne da se uvijek fokusiramo samo na žrtvu i na to kako je zatvoriti u neku sigurnu kuću – naglasio je.

To znači, kako kaže, da bi se trebala preventivno djelovati na nasilnika i zatvoriti ga u za to posebmo namijenjene objekte ili ograničiti njegovu slobodu na neki drugi način, nakon što se utvrdi da se nasilje dešava ili da postoji latentna opasnost da će doći do femicida.

– Hodogram bi također mogao biti način na koji bi se nasilnici preventivno tretirali, umjesto nekog sporog mehanizma zaštite, koji nema nikakvog potencijala za prevenciju, jer nasilje u porodici je nešto što se dešava na dnevnom nivou – ističe Omerović.

Na pitanje da li kaznena politika u BiH kada je u pitanju femicid djeluje dovoljno preventivno, kazao je da ne ispunjava svoju svrhu.

– Iako je činjenica da imamo femicid kao kvalificirano krivično djelo odlična stvar, sama kazna i sankcije, neovisno od toga da li neko zna ili ne kolika je predviđena kazna, nasilnike neće odvratiti od namjere da počine ubistvo. Ko se bavio takvim vrstama predmetima zna da se tu radi o fiksaciji na žrtvu. Kada muškarci, a oni su u 98 posto slučajeva nasilja u porodici ti koji su počinioci, dođu u fazu fiksacije povezane s mržnjom i agresijom, ne postoji predviđena kazna koja će ih odvratiti od njihovog nauma – upozorava.

U tom kontekstu, opet se osvrnuo na tragični slučaj Elme Godinjak-Prusac, podsjetivši na navode medija po kojima je njen suprug tvrdio da će onaj ko ga odvoji od njegovog djeteta, “završiti pod zemljom”.

– Njemu sankcija u momentu ubistva nije značila mnogo – kazao je Omerović.

Posebno je ukazao na nešto što bi, kaže, trebalo postati opće poznata činjenica, a to je da Evropski sud za ljudska prava nalaže državi poduzimanje svake moguće mjere da bi zašitila ljudski život.

– Država ima osnov da “gazi” i primijeni drakonski sistem i sankcije u tom pogledu i da bude vrlo agresivna u svom ponašanju. To neće dovesti do kršenje konvencijskih prava jer je, po Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, zaštita života temeljna obaveza jedne države. Imamo pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, pravo na slobodu izražavanja, pošteno suđenje, ali po članu 2. pomenute konvencije, obaveza države je da zaštiti pravo na život, što bi trebalo biti najbitnije. Stoga, država može da bude agresivna koliko god želi – podvukao je.

Kako ocjenjuje ovaj pravni stručnjak, BiH bi trebala razviti vlastiti sistem zaštite, a ne da samo slijediti primjere i modele drugih država. Stoga je, smatra on, potrebno osmisliti efikasan i provodiv mehanizam, bilo na nivou države ili entiteta, te razmotriti formiranje posebnih centara u kojima bi stručni timovi svakodnevno i kontinuirano radili na slučajevima nasilja nad ženama.

– Meni je, ne kao profesionalcu i advokatu, već prije svega kao čovjeku, postalo nepodnošljivo da stalno svjedočimo ovakvim stvarima. Pitam se koliko žena upravo sada strepi čekajući da im neko dođe na vrata, koliko njih u ovom trenutku prima prijeteće poruke – i bude mi loše pri samoj pomisli na to – kazao je Omerović na kraju razgovora.

Istraživanje Evropskog instituta za rodnu ravnopravnosti i Agencije Evropske unije (EU) za temeljna pokazalo je da oko 31 posto žena u EU doživi fizičko ili seksualno nasilje tokom života.

Pojedine zemlje EU bilježe znatno veći broj prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama nego zemlje zapadnog Balkana, posebno nordijske države poput Finske, Švedske i Danske. U novijim analizama Finska je među državama koje su imale najviše prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama u Evropi. Stručnjaci često objašnjavaju da žene u razvijenijim društvima češće prijavljuju nasilje jer imaju više povjerenja u institucije, manje strahuju od osude i rjeđe osjećaju potrebu da šute o onome što proživljavaju iza zatvorenih vrata.

Na Balkanu je tišina često jednako prisutna kao i samo nasilje. Mnoge žene godinama žive u strahu, ekonomskoj zavisnosti i društvu koje ih uči da “trpe”, dok nepovjerenje u sistem dodatno obeshrabruje prijavljivanje nasilnika. Upravo zato međunarodne organizacije godinama upozoravaju da je rodno zasnovano nasilje duboko ukorijenjen problem Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Albaniji.

Po podacima Agencije za ravnopravnost polova BiH u periodu od 2023. do 2024. godine ubijeno je 35 žena, od toga 31 u Federaciji BiH i četiri u Republici Srpskoj. Većinu njih usmrtili su muškarci s kojima su dijelile dom, svakodnevicu i život.

Ni 2025. godina nije donijela predah. Izvještaji medija i organizacija civilnog društva ukazivali su na najmanje pet slučajeva femicida, a svaka od tih žena, čiji je život možda mogao biti spašen, iza sebe je ostavila porodicu, prijatelje i prazninu koju nijedna presuda više ne može ispuniti.

A onda je 2026. godine ubijena i Elma Godinjak-Prusac. Njena smrt ponovo je otvorila isto bolno pitanje koje se u Bosni i Hercegovini postavlja nakon gotovo svakog femicida – da li je sistem mogao reagirati prije nego što bude prekasno.

Fena/Visoko.co.ba