Nigdje nema proljeća kao u Bosni

Nigdje nema proljeća kao u Bosni. Zaustavljeno nekim skrivenim čuvstom prirode, ovo je posebno, možda zato i kasni.

Luke. Priobalnim poljem, obično u ovo vrijeme preoranim toplim ljupkim oranicama, još nisu prošli ratari, ni Adom ribari. Vrbe stidljivo otkrivaju prve nježnozelene pupove, elegična poema oprirođenog pathosa tragičkog, u iskonskoj ljepoti stvaranja. Opravdavajući razlog sujevjerja, kao neka mala čudna crna sfinga, na goloj i mokroj grani divljeg kestena, jedini živi znamen jutra, zadrijemala čuči promrzla vrana. I Grad spava, a Visočica, još s bijelim biljezima zime, i sama snena, do pola je sklupčana pod indigo-šafran kapom nepomičnog velikog oblaka. Nikad nije bilo tako pusto i tiho. Vode znaju razlog, pamte. Mirišu na razorni lom, spremne na priču o obnovljenom zlu, počinjenom opet, po ko zna koji put, zemlji Dobrih. Zasnježeni, hladni, preturaju se lijeno klobučavi valovi, otpuštajući sitne lelujave pramenove pare i bude slike nepreboljenog bola i žala. Prozirnom, treperavom, lebdećem, tananom tepihu magle nad rijekom, polijeću u susret misli o pravdi. Ima li pravde? Gdje se kriju korijeni zla? Nije li ova Planeta jedna od onih (prema najstarijoj vedskoj tradiciji ima ih dvadeset osam) na kojoj duše ispaštaju sve svoje pragrijehe? Morali bi biti u pravu bogumilski dualisti u pogledu zemnog, propadljivog, smrtnog, i zlog, u čovjeku. Ipak, sigurno je, majčice Bosno, da uplivom tvoje milosti, u Bosancu prevladava Dobro. Ono prvo, zlo, kom nevoljno i tek u krajnjoj bijedi neizdrživog položaja zbog ataka na slobodu pribjegava i tvoj sin, kao odgovor na zlo, progovoriće jedino u samoodbrani, kao posljedica duboke patnje i trpljenja uzastopno činjene nesreće.

Nasilje vodi u kontranasilje, pri čemu se često gube granice, namjerno zamagljuju uzroci, krivotvore činjenice i teze o izvorištu destrukcije, te se nerijetko maliciozno izjednačavaju agresori i žrtve. U pitanju je i zaborav Poruke Tvorca: Ne ubij! Ne liši života nikoga i ništa, i ne pričini mu bol, jer njegov bol, postat će tvoj vlastiti.

Rat je strašan, pretvara u ubice i one koji nikada nisu ni pomišljali da će postati. Naravno, nije isto braniti svoj kućni prag, i nasrnuti na tuđi. Ipak, i u ratu, čovjek se mora oslanjati na razum, proporciju, mjeru, tradiciju, zakone, moral i savjest. Ako na barbarstvo odgovori istim, samo ga ovjekovječuje i pruža mu alibi da se ponovi. Krv je loš sluga, a govorljiv svjedok.

Napali su te bezdušno, podmuklo. Neodržive su bilo kakve dileme u pogledu toga ko je počeo i s kakvim ciljem. Možda pojam genocida treba redefinirati, genocida ima raznih. Ali, ako se promatra povijesni kontinuitet progona, svirepih mučenja i ubijanja Bogumila, i ponavljanje istog prema odanima tebi, 1941, 1992, onda se može i mora konstatirati da genocidna doktrina zatiranja Dobrih nikada nije iskorijenjena. Pod krinkom zaštite svoje duhovnosti, u stvari, krstaškog monstrumskog kripto-naci-etniciteta, krio se zločin s predumišljajem protiv čovječnosti. Utoliko je rat vođen protiv naroda i pojedinaca stalih uz tvoje ime, genocidan.

Ostaje samo jedna “sitnica”: Ni za koga, ako postoje indicije da je ličnim zlodjelom, izdajom, pogrešnim komandama i odlukama, sam inicirao negativnu reakciju protivnika i prozrokovao na bilo kojoj strani nepotrebne  žrtve, za njega se ne treba ishitreno, i pored najbolje namjere, stavljati ruka u vatru. Za svaku izgubljenu, napaćenu, povrijeđenu dušu, postoji konkretan krivac i njegova osuda mora biti konkretna, javna, nepristrasna. Samo tako što će putem dosljedno i principijelno provedene kazne, svim prestupnicima unutar svojih redova, suditi sam narod, može se obezbijediti kretanje ka zdravom društvu. Umjesto da jatački krije svoje zlikovce, narod treba težiti mentalnoj katarzi. Prestupnike ili mora sankcionirati sam, što je ujedno i najbolje, ili ih izručiti strani kojoj su dotični neopravdano nanijeli bilo koji oblik materijalne ili duhovne štete. U protivnom, neobuzdanost lišena moralnog nadzora, uvijek će nositi štetni potencijal uperen protiv vlastitog kolektiviteta. Država s uređenim jurisdikcijskim aparatom može pretendovati na povlašten status i članstvo u određenim međunarodnim zajednicama i savezima. Sve drugo biće neizvjesno, recidivno, kratkoročno, inklinirajuće kulturnom, ekonomskom i političkom kolapsu.

Ostaju preteška pitanja: Da li je pacifizam prevaziđen? Ima li i dalje nade i razloga za vjerovanje da se međureligijski i etnički sukobi mogu prevladati? Koliko sukobljene strane vjeruju u dijalog i pomirenje? Napokon, najvažnije pitanje za sve Bosance: Zašto su (većina) tako brzo odbacili osnovne principe bogumilske eko-humanosti (vegetarijanstvo), i zašto toliko nepopravljivo uporno odbijaju da ih ponovo prihvate kao svoje?

Sigurnu branu pred prodorom zla predstavlja sposobnost sagledavanja vlastitih propusta, iskrena spremnost na samokritiku i korekciju izbora.

***

Ima li Bosanca da je srećan van Bosne? Oni koji ne shvataju, Bosno, majko, gubitak spona sa tvojim nebom, planinskim travama, divljim jagodama, oskorušama, vodenicama, nazivaju to nostalgijom. Besmislica! Ne znaju šta je “svjesni instinkt” pripadanja. Lososi ne zaboravljaju melodiju bistrih slapova u kojima ugledaše svoj veličanstveni i okrutni vodeni svijet, pun iskušenja i smrtnih prijetnji, i nema prepreke koju neće savladati da im se vrate i produže svoju vrstu na istom mjestu. Samo malobrojni uspijevaju. Ostale će pohvatati, a pred kraj će se boriti i međusobno. Zov opstanka. Isto je sa čovjekom bosanskim. Ne može i neće da zaboravi magični magnetizam svojih voda, sjenu i šum stoljetnih hrastova, livade s plastovima, paletu svitanja, opojno-čarobnu vizualnu i mirisnu moć latica nježnog behara što pahuljasto lepršajući ka tlu podsjećaju na krhku prolaznost i privremenost. Može li Dobri, i da hoće, zaboraviti prve tajne, čari akšam-sevdaha suptilno prelivenog u neponovljivu pjesmu sevdalinku, može li ičim zamijeniti kruh svog zavičaja, svoj grumen zemlje na kom je proklasao žitni klas? Zar je sva ta svetost, – sažeta u natčulnu relikviju života, postala supstancom božanske duše bosanske, – tek neka odurno isprazna “nostalgija”!?

Nostalgija nije kategorija adekvatna promišljanju neprisutnosti. Egzil je metaforički supstrat doživljaja praznine. Ne mora se biti lišen slobode da bi se fizičkim tijelom prožeo vakuum promašene svakodnevnice. Prodajni mega-centri, digitalizirane crpke duševne snage, vještačka pluća velegradova, silikonizacija, plastifikacija, sintetička i genetski modificirana hrana… vode transmetafizičkom stanju patološke praznine i bezosjećajnosti.

Otkud praznina? Kakav je ontološki lom morao se dogoditi u biću vremena da bi se pomjerio tvoj autentični endemski Egzistat iz orbite u kojoj jedino zna i može biti to što jeste?

Gdje se izgubi tvoj rasni prirodni Bosanac?

U ontološkom čvorištu bivanja, bosanskom Egzistatu je ljubav primarna manifestacija ljudskosti. Budnost pradoživljaja ekstatičkog bivstva pretvorena je, kao nigdje, u stil života. A  on je opet, s Bogumilima, vezan za Indiju i Perziju, iz kojih se proširio na Levant i Balkan, južnim krilom stigao do mavarske Malage, Granade, Kordobe, Sevilje, Toleda, udružio sa sefardskim ladino-melosom i pomiješan s njim opet se vratio u Bosnu. Obogaćen kulturama svih ovih podneblja, u sveprožimajućoj dokolici, Bosanac nikud ne žuri, svjestan prolaznosti. Čemu trčanje kroz ljepotu?

***

Osim da voli svoju zemlju, dobre ljude oko sebe, da ispoljava rijetko viđenu gostoprimljivost, Bosanac, svjestan prednosti i kritičnosti svog položaja u centru Europe, uvijek je spreman na solidarnost, kompromis i prevazilaženje uzroka pričinjenih mu nepravdi. Jer, na meti svih, najčešće je bio gubitnik. Nažalost, demagoškim supstituiranjem dobročinstva, rimo-austro-tursko-rusko…inim intervencijama i podsticanjem asimilacija, u stvari, razdora, nametnuta mu je i obaveza da prašta. Kome i zašto? Manijakalnim diktatorima, regentima, papama, i Nemanjama, za silovanje države, prirode, žena, jezika…?

Suviše su mu zla nanijeli da bi vjerovao kako krivac i sedamdeset sedam puta (baš toliko?) treba moliti za oprost i da je to dovoljno da bi umilostivio moljenog. Dovoljno je Bosancu izviniti se i jednom, ako želi, prihvatiće. Duboka je njegova visprena inteligencija, a o neutemeljenim stereotipovima i poslovičnim pošalicama moglo bi se posebno raspravljati. Preliminarno, Dobri Bošnjani spadaju među najinteligentnije i najhumanije ljude. U principu, pale ribizle ne čuju uvrede, kasno je i licemjerno moliti ih za oprost. Pravedan i Dobar, nezasluženo stradao, Bosanac više nije dužan nikome da prašta.

Uz oprost je i povjerenje. Kome vjerovati nakon tisućljetne hajke? Religije, strategije, doktrine, zavjere, sve je to već davno apsolvirao nadareni student. Sada, ako pomalo postaje agnosticist, ili nihilist, nije mu ni zamjeriti. Ne mora vjerovati, samo treba sve što je humano i nenasilno, distancirano i uzdržano poštovati.

***

Na tebe takvu, na čast tvoju, zemljo ponosnih i čestitih kćeri i sinova, čitav milenijum atakuju. Nije, Bosno, zlo samo u tome što ti se zlo desilo, već je zlo što zlima nije dosuđeno. Kriju se zli, sakrivaju ih isti. Uhvaćeni ako su, još i prkose. Nisu li to oni zgomilani, učoporeni, ne-junaci, anti-junaci? Junačiti se nad nejakim??? Ogavnog li nedjela! A zapisano im je kakvo će ih prokletstvo snaći, budu li se okomili na slabe, sirote, uboge, nezaštićene, smjerne, ponizne, vjerne…

Vremenom, Bošnjanin/Bošnjak/Bosanac, spoznavši surovost okruženja, naučio je koristiti štit, a ako se već odlučio biti bez njega, jer tišti ga, nikada ga ne smije odbaciti predaleko. U zamjenu, ponekad, uzima masku kao štit, pomalo strašnu, nalik onim koje koriste glumci u kineskom pozorištu. Ispod nje krije se blagi i ugodni, uvijek vedri i dobronamjerni prijatelj. Njegov kolekcionarski duh prikupljanja maski treba razumjeti i prihvatiti. Zloduha i protuha ima mnogo, i nije ih lako uplašiti i odagnati.

***

O, Bosno! Mudri znaju: nemjerljivo je iracionalno. Kako umom spoznati neshvatljivu “pamet” amfibije-dvodihalice? Neprijatelji tvoji žive kao ta čudesna stvorenja, dvostrukim, trostrukim životom, zamijerajući isto drugima. A svako neprijateljstvo, prema drugom, i ono prema sebi, loša je sudbina. Trebalo je već odavno odustati od pogrešnog dijalektičarskog načina potrage za odgovorima na pitanja na koja niti jedan Soljženicin na kraju ispunjenja proživljenog fenomenološkog kruga samorealiziranja ideje Čovjeka nije znao odgovoriti.

Neprijatelja ne treba tražiti u genima, niti na zabranjenim meridijanima. On se rađa u vlastitom srcu. Pravac njegove putanje zapisan je u kosmosu. Ko ne vjeruje genima, ne vjeruje ni zvijezdama. Niti u srcu prepoznaje trenutak buđenja najveće bolesti – mržnje – vjesnice smrti.

Ne vrijede, Bosno, zvanja, titule, rodoslovi. Koljenovički pedigre nije za ljude. Čak i životinjama je nametnut. Život nisu porobili ni kraljevi, ni sultani, ni paktovi, ni bogomolje, neće ni genetičari-igrači nad ambisom. Ti znaš, život je rijeka koja ne plavi i ne ruši samo ako slobodno teče. Približi li joj se suviše čovjek, počne li je krotiti, pokazaće mu kad-tad ko je stariji. Svi smo neponovljiv usud, a ne slučaj. Svi smo gosti, stranci i došljaci, zato čuvajmo tlo na kojem trenutno stojimo i poštujmo iz nevolje tek izbjegle što pristižu. Pružimo ruku i nemojmo nikada ni pomisliti: došlo. Dobročinstva se ne zaboravljaju, kao što ni zlodjela predaka ne tamne u vremenu. Ali, samospoznatima je omogućeno da ublaže, ili čak u potpunosti “otpale” svoju karmu. Prihvatiti to saznanje nije jednostavno jedino ogrezlima u neku od formi suicida, ili zločina. Šta ostaje od čovjeka izgubi li čast, savjest, dostojanstvo? Ne vrijedi ime, palo u vodu zamućenu.

Gazili su tobom i prije, Bosno, mutili i zamutili, gazije, raznobojni i mnogobrojni, drali se i odirali, i prije Rima, i za Bizanta, za Atilu, za careve, nadvojvode… Perjanice im samo druge, nakane uvijek iste.

Kunu se tobom, Bosno. A tuku jedni druge. Kao da im nikad nije dovoljno nesreće onih koje bi da zatuku.

***

Reče Pjevač:

“… divna, mila, lijepa, gizdava…”.

Ti to jesi, i ostaćeš, Bosno! Ma koliko bila ranjena, sakaćena, trovana, minirana, opstaćeš! Mogu da te orobe, ali ne i porobe… Bolna si, i još ti je bolovati, ali, ma koliko te tukli, odbolovaćeš ti bol svoj, bol bolan, ne i neprebolan. Čudotvorno vidotvorstvo imaš u sebi. Ono ih i privlači.

Svađaju se, Bosno, preko tebe i o tebi, Bosanci, Bošnjaci, Bošnjani, posvađani, tragično nesaglasni. Zaklinju se tobom, a jedni druge proklinju, dan i noć, prokazuju i bestidno druge nabjeđuju za Izdaju. A, i izdali su te, skoro svi. Pa i bjegunac svaki, izbjegli. S časnima ćeš ti lako, Bosno Dobra, izopštiće se sami zgriješe li ikad prema Dobrima. Bijeg od nevolje oprostićeš, ali ne i prebjeg. A znano je i to: busoprsi nikada neće priznati:

“Kako, zar mi izdali, moja kuća, moje pleme? Nikad!”

A izdadoše te, Bosno, još kako, i koliko, samo ti znaš!

Drugi, ponarodnjeni Poet, kvintesencijski duh tebe same, od soja rijetkih vitezova svjetlosti samosvijesti i pravde, među najvećima što tobom hodaše, i samo o tebi snivaše, sjen i zvjez-dan, simbol, i više, nenaslutiv, uzvišen, skroman, gord, Dobri plemeniti, i malo ko da će bolji biti, predvidje:

“Ti si nakanio da me nema…”

Odgovor je ljeljenski:

“…ni vatra ne mogaše da opepeli, tu se utisučiše i mladi sad uporno čekaju da nova šuma naraste i da se ponovo nasele…”

***

Eh, Bosno, daleki su i beskrajni u egzilu puti pusti. Pustara svuda, od pustahija demonolikih sve pusto, sivo, beživotno, mlako. A rekoše:

“Pa, nije li se moglo, bar jednu” (granatu po Gradu).

Od gada bolje je samo biti rob, u tuđini. A tamo, isti jad. Od kojih se bježalo, nađoše. Djecu otimali, zavodili, trovali. Reklo bi se:

“Naši, Sarajlije, pusti vraga na miru.”

Nisu oni naši, i nema se kud sa njima. Poći natrag? Dockan. Sve razmetnuli. Golom bez ičega i ikoga, usamljeniku u pustinji zalutalom, jedan reče:

“Ja bih mogao da se vratim, ali samo na topu.”

I on je, poput mnogih, filozof (anti-filosof). Propagira pro-bitak. Uspješan je u navođenju tuđeg na svoj račun, ali brod mu, s otetim, ozlotvorenim blagom, kao i “nauk” njegov, besmislom vulgarnim jalovim, – pretovaren, tone! Ne vrijedi verbalne reakcije. Sada se već nije dvoumiti niti oko jednog drugog sredstva otpora zlu.

***

Bosno! Državo Dobrih! Bitak i bitka (i pored inverzije, isti smisao) problem su onima koji ih nisu svjesni. Htjela-ne-htjela, iako kolijevka kultura, rađaš  plodove nasilja. I žalosno poprište bitaka Bitka. Ne dopuštaju ti predah. Premještaju, kradu i obesvećuju ti stećke. Njih ne razumiju, kao ni tebe. Ne slijede najveću dobrobit baštine bogumilske – nenasilje. I to opšte. Ono apsolutno.

A tvoja je oranica željna odmora od krvi, bilo koje, bilo čije

Bosno, zemljo zbratimljenih proroka. Da li su i tebe natjerali na zaborav zavjeta svetog? Proroke treba poštovati, jer, rečeno je: Paklenog mentalitata je svako ko ih vrijeđa. Paklene su duše vrjeđatelja, a s planeta koje ih čekaju, ne vraća se.

***

I u odbačenosti, Bosno, ma izgledalo i nedostižno, voljeti je tebe nizbježno, tvoje Bosance, i ne manje, Hercegovke, pripadati njima, i uz njih tugovati, jer u prijekosti neviđenja grijeha, svegrijeh je pregolem. Ljubeći te, skrivljuju ti poput onih zlih, pa je pitanje: Doista, ljube li te? Nije dovoljno što kao majka ti sve njih grliš. Imaš pravo i što razgoniš, no, nije li pravednije i bolje, okupiti i izmiriti? Zasigurno, dok mnoge tvoje vode ne proteknu, perući zlo zlih, prodrlo duboko, do korijena kojim napajaš pšenicu, borove i maline, potrajaće strahovlast mutljaga i mutirane muteži, ali, doći će taj dan… Vjeruj, poželi, i vratiće se, dotad ljubomorno i brižno skrivane bremenite košute, ždrebne kobile, na izvore, kad se vode izbistre i pročiste. Poslije oluje.

Bosno, priznavali te ili ne, znano je. Što se osjeća tvojim, ti osjećaš svojim. Svi Dobri prepoznaju te i znaju. Sve druge, ne priznaj i ne poznaj, osim kao uljeze i dušmane. Od svega što nesložni nasilju skloni tebi učiniše, srce pravednika plače. Suza nema, od plamenih vihora bezumlja. U pustinji je nemilosnoj još uvijek neosvećen Bošnjanin, odbačen, kao niko svoj, kao Prometej, kao Snivač, kao Ljeljen…

Ako tebe zaborave…

***

U pravu je jedan nevoljni Bošnjo, rapsod slobode i humanosti, nevoljno u egzilu, kad kaza: Od ovog stiha većeg nema, nije ga bilo, i neće ga biti:

“I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo”.

Bosno, riječ  je ova vidokaz o onima koji se nisu stigli zavoljeti, o pupoljcima pometenim mrazom, vatrom i stihijom bezumnom. Prije nego pomen na tebe umine, pozovi djecu svoju, da bez krvi, mirom i ljubavlju, svete i osvete. Dekontaminiraj ih od natruha anticivilizacije i strahobne banalizacije. Ti znaš kako. Nahrani ih, i napoj, udomi ih, kao uvijek što si, kao kad si iz nevolje izbavljala njihove pramajke i majke.

K tomu, još, opomeni ih da su mine posijane još svuda, posebno u vrtovima i u dušama lažno-bližnjih. A od svega važnije, nauči ih, čemu najlakše možeš, onome što je u tebi, što si sama ti, Bosno Dobrih, – Dobroti.