Dragi NAŠ Novak Đoković, pozdravljam Te kao poštovalac sporta i Tvog sportskog duha. Uvijek se radujem Tvojim pobjedama i komentarišem ih na društvenoj mreži Facebook i ponekad na svom blogu „Solonov polis“. Ne zamjeri, od milja Te zovem Pauk, iz istog razloga kao što vi u Tvom stručnom timu Medvedeva od milja zovete Hobotnica (nevjerovatno je kako uspijevate vratiti neke lopte).
Ponekad pišem poslanice, na lično ime, najčešće političarima, književnicima, klero-liderima, filmskim redateljima… Ni na jednu nisam dobio primjedbu osim kad mi je jedan drug iz rodnog grada zamjerio na poslanici Papi, mada taj prijatelj nije katolik.
Pišući o Tebi, iako sam često pravio šire zahvate u svojim komentarima, zadirući u sociopsihološke sfere, nisam propuštao zadržati objektivan stav prema Tebi kao čovjeku i kao sportisti, jer, nažalost, ima puno onih koji Te omalovažavaju i vrijeđaju s oba stanovišta. Zato Te molim da ovom prilikom manje očekuješ od ovog mog teksta da je hvalospjev i oda, on je neka vrsta dobronamjerne kritike-savjeta.
Odu svakako zaslužuješ, već na ovom nivou pobjeda koje si ostvario, a sigurno ćeš uspjeti postići i nove. Ti si Novak i lijepo Ti odgovara ime.
Ovim tekstom želja mi je i molba da ukupnoj pozitivnosti svojih osobina i pobjeda pridružiš jednu koja spada u vrstu najvećih pobjeda, pobjeda nad samim sobom. I sam znaš koliko si napora uložio u sve te pozitivnosti i ne bi Ti trebalo biti teško da prihvatiš ovaj moj savjet, molbu, a donekle i kritiku. Samo Ti, Tvoji ligamenti i tetive znate šta znači tokom svih tih godina napornih mečeva primiti sve udarce lopti u reket, pretrpjeti posljedice padova.
A Tvoja porodica, prijatelj i navijači poznaju neugodnost pozadine koja je svojom nametljivošću i prljavim politikantskim smicalicama činila sve da Te omete i spriječi da postigneš još tri pobjede na Grand Slams. Ali, to njima na dušu.
Akcent je, dakle, ovom prilikom, na činjenici da je s druge strane mreže, metaforički gledano, ne neki drugi protivnik, već Tvoje drugo ja. To „druga ja“ je najteže pobijediti. Iluzijom, samoobmanom, moguće ga je kratkotrajno zaobići, preskočiti, ali ono je uvijek prisutno i upravo ono predstavlja instancu i metu izvanjske manipulacije. Nažalost, Ti nisi u dovoljnoj mjeri imun na te uticaje, a oni u bitnome škode Tvom ugledu. Konkretno, Tvoja
religioznost i prenaglašeno isticanje srpstva. Ne čini li Ti se da kada potenciraš ulogu Boga i anđela, – kao tokom krize koju si imao u drugom maratonskom setu meča protiv Medvedeva, kada Ti se, prema Tvom iskazu, u najtežim trenucima već maglilo u glavi da nisi vidio loptu, – zapravo umanjuješ psihofiziološku ulogu sebe kao čovjeka? Za financijere turnira i Ti bi morao biti sveden samo na super-gladijatora, ali, Ti si im se suprotstavio i samo trebaš istrajati u tome u čemu si im se odupro i dokazao da nisi do kraja njihov slijepi poslušnik. Zato Bogu Božje, njima njihovo, Piliću, Bekeru i Ivaniševiću ono što im pripada, a Novaku sve ono što je on sam stekao i zaslužio, svojim vijugama, znojem, povredama, stresovima.
Pretpostavljam da ćeš uskoro opet posjetiti moje rodno Visoko. Pozdravi Semira Osmanagića i reci mu da sam ovog ljeta obišao Ravne i da mu čestitam na svemu što je tamo napravio, uključujući dva predivna teniska igrališta, sigurno uz Tvoju podršku. U vezi s tim Tvojim dolascima u Visoko je drugi akcent, već pomenut, kao prenaglašeno isticanje srpstva. Ne čini li Ti se da Time i bez svjesne namjere ipak vrijeđaš prvo svoju majku, zatim, svog trenutnog trenera, kao i dobar dio svojih fanova?
Da me ne shvatiš pogrešno: roda koja je mene snijela baš u Visokom, moja Bogumila, zvala se Radmila, moja roda-Rada. Ona koja je ostala ratno siroče u onom strašnom Drugom svjetskom ratu, nikada nije pomenula naciju i vjeru, a imala je puno razloga da pomene one koji su joj opustošili tek započeti život.
Tebe razumijem, bio si dječak kad je NATO bombardovao srpske položaje na Kosovu, Beograd, Novi Sad, Pale… Međutim, sport je sport i nema nikakve veze sa politikom i ličnim svjetonazorom. Pogotovo se na osjetljiv način doživljava svako isticanje nacionalnosti u sredinama kao što je Visoko, koje, u cjelini gledano, najviše zahvaljujući Semiru prolazi kroz krupne promjene u mentalitetu građana, višedecenijskih zarobljenika jedne anahrone ideologije koja je koštala moju porodicu i mene samog, koji sam zbog nezdrave klime 1985. godine morao napustiti svoj grad, a vinovnicima mog egzodusa sam nagovijestio da će imati
rat kojem su bitno doprinijeli svojim fanatizmom, diskriminacijom i šovinističkom isključivošću. To trebaš znati, jer o tome Semir ne zna, zato što on nije rođeni Visočanin i nije iskusio ono što sam ja doživio, kao i mnogi drugi koji su ostali u tom gradu, ili su bili prinuđeni otići, ako su uspjeli otići, ili su nedužni stradali, kao brat moje supruge, Ilić Dragan iz Čekrčića, bez oružja, momak stasao za ženidbu, inženjer mašinstva.
I pored svih materijalnih gubitka, najviše bole ti gubici posve nevinih dragih ljudi. S druge strane, sigurno si svjestan da je upravo prenaglašavanje pripadnosti „nebeskom srpstvu“ uzrokovalo destrukciju Bosne i gubitak stotinjak hiljada drugih nevinih ljudi. Uporedo sa sažaljevanjem i suosjećanjem prema srpskim žrtvama tokom povijesti, sažali se i suosjećaj i sa nedužnim žrtvama Bijeljine, Foče, Višegrada, Prijedora, Mostara, Konjica, Stoca, Sarajeva, Ključa, Bosanskog Novog, Srebrenice… Obavijesti se iz moje kolumne „Duhovni gen“ o mom pogledu na eugeniku, nacizam, kleronacizam.
Možda sam ja suviše idealist, vjerujem da bi Olimpijade i drugi razni sportski turniri bili najuspješniji kada bi takmičari nastupali bez zastava i himni, kada bi predstavljali samo i jedino ono što je najuzvišenije – Čovjeka i Čovječanstvo.
Zato, oslobodi se nacionalnog bremena, dopusti nam da Te poštujemo kao NAŠEG Noleta. Prihvati ono najvrednije što krasi imena: Mate Parlov, Mira Furlan, Rade Šerbedžija, Haris Džinović… Svi su oni NAŠI. Kao što su NAŠI bili i ostali Miroslav Cerar, Vera Nikolić, Dane Korica, Dragutin Šurbek, Krešimir Ćosić, Nenad Stekić, Safet Sušić, Bojan Križaj, Edin Džeko, Zlatan Ibrahimović, Nikola Jokić, Amel Tuka, Lana Pudar, Iman Avdić… i brojni drugi sportisti s prostora bivše Jugoslavije, i niko od njih se nije mogao čuti da u prvi plan postavlja svoju nacionalnu ili vjersku pripadnost.
Budi Novak u svemu pozitivnom. Sportistu, književnika, zemljoradnika, naučnika, kompozitora, ne čine tim što jesu njihove nacionalne pripadnosti i religijsko sljedbeništvo.
Uvijek dobrodošao u Visoko! A i kod mene u Izrael, u Bat-Yam, južno predgrađe Tel-Aviva. Dobrodošao, kao i svi drugi dragi plemeniti Ljudi.
S poštovanjem, Marjan Hajnal, profesor, Bosanac u egzilu
E-mail: hajnal.marjan@gmail.com
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.