Hoću li ovog puta uspjeti? Do kad život planira da me vozi ovako na ler? Kuda idem i za koliko vremena tamo stižem? Ako siđem na sljedećoj stanici da li sam predaleko od kuće da bih se vratio? Šta ako sam preblizu cilja pa ne bi trebalo da silazim uopšte?
Ovaj zglobni autobus pun strepnji i nadanja ide na strah. Izgleda da život gurne papučicu gasa do poda baš kad vidi da sumnje nadjačaju samouvjerenost. Na ovoj stranputici od Malog Beznađa do Obećane Sigurnosti kuda ova linija saobraća nema stanica. Iz njega se iskače. Tamo kuda sam ja pošao ništa nije obećano, još manje sigurno i izgleda da se tamo stiže samo pješke. Do tamo nema prečice, direktne linije niti bržeg načina. Pravi putevi se tabanaju bosim nogama. Nema odmah, nema lahko, nema sada.
Izgleda da ništa do čega nam je mnogo stalo u životu ne dolazi olako ni džabe. Razlika je jedino u tome što neko stvari koje voli uspjeva da plati novčanicama a neko ih plaća žuljevima, nesanicom, krastama i neizvjesnošću. Nekako sam, ni sam ne znam kako, unaprijed znao da ovo do čega je meni stalo košta mnogo. Da se ne kupuje ni u piljarnicama, ni u bakalnicama, ni od švercera, ni od dilera, ni od popova. To se čeka, to se gradi, to se zaljeva ludim vjerovanjem, sebičnim zajedništvom i ljubavlju. To se ne kupuje. To raste, pelcuje se, i kalemi. I sve to uz pomoć, štapa, kanapa i deset prstiju. Po mogućstvu ispreplitanih.
Nikad nisam učio da bi mi znanje sutra donijelo pare, nego da bih ja postao vrijedniji. Nikad nisam radio ono što donosi korist meni, već ono što sam smatrao da će biti korisno drugima. Nikad nisam birao ljude da bih uz njih bio bitan, već sam birao sebi bitne da bih uz njih lakše bio ja. Vođen svim ovim, sad kad malo bolje razmislim, meni je neizvjesnost prirodno stanje.
Navikao sam da ne znam šta će biti sutra, ali sam naučio da vjerujem da će biti dobro. Navikao sam da se svijet oko mene izokrene za dan, ali sam naučio da ovaj u meni drži ravnotežu. Navikao sam da ne može lahko, ali sam naučio da mora da može. Navikao sam se na neizvjesnost, ali sam naučio da u njoj nalazim motivaciju. Jer kad bih znao šta će biti, možda bih i odustao. Ovako – Nikada!
Zato – Neizvjesnosti, moja vječna prednosti!
