Najpoznatiji regionalni muzički portal Muzika.hr u svojoj recenziji Tariku Hodžiću i filmu Scream For Me Sarajevo dali maksimalnih 5 zvjezdica

Prvi glas o dolasku Brucea Dickinsona u ratno Sarajevo, i to konvojem preko brda i planina kroz neprijateljske linije, dobio sam iz pune dvije rečenice u rubrici ‘jeste li znali?’ (ili nešto tako slično) nekog tinejdžerskog časopisa koji je na naslovnice redovito lijepio ‘nove rock luđake’ i koji je temama valjda pokrivao spektar od depilacije bikini područja do kontroverznih tekstova Cradle of Filtha. Bilo je to prije Web-a, ili barem prije Web-a 2.0. Podaci i informacije o ovakvim događajima kružile su od usta do usta te se prenosile s koljena na koljeno. Možda sam nešto propuštao, ali čudno je bilo da baš nitko o tom događaju ništa i nigdje nije detaljnije znao reći. Svi smo u lokalnoj zoni heavy metala znali da je Dickinson održao koncert u ratnom Sarajevu i to je bilo sve.

Nevjerojatno je stoga bilo čuti da će se o tom mitu konačno snimiti dokumentarac. I zbilja, snimljen je. I to još kako. Režije dokumentarca “Scream For Me Sarajevo” prihvatio se Tarik Hodžić, scenarija Jasenko Pašić dok se u ulozi producenta našao Adnan Čuhara. Konačnom produktu apsolutno se ništa nema ni dodati niti oduzeti. Netko bi sigurno glavnog aktera koncerta stavio u strogi prvi plan, ali rekao bih da Hodžić zapravo nije napravio film o Bruceu Dickinsonu (čovjek se pojavljuje tek nakon prvih pola sata) već o prikazu pada morala i uzdizanja srednjovjekovnog barbarizma, a sve na štetu onih kojima taj barbarizam, pred sam kraj 20. stoljeća, u skori osvit novog milenija, ni u kojem ludilo nije trebao. To što je Bruce Dickinson jedini uz Joan Baez imao muda doći u okruženje Sarajeva (koje je tada pod opsadom bilo više od dvije i po godine), održati koncert i tako napuniti ljude snagom i pozitivnom energijom, to je već drugi par rukava.

Prema Dickinsonovoj autobiografiji “Čemu služi ovaj gumb?” Metallica i Motorhead navodno su odbili doći u Sarajevo tj. njihov menadžment je odbio pristiglu ponudu. No, Dickinson je u Sarajevo otišao zato što svom menadžeru navodno nije rekao kuda ide. Ekipa je skupila 200 kilograma opreme i avionom se iz Birminghama zaputila u Split. Sve ostalo je priča koja oduzima dah i stvara knedlu u grlu.

Bilo je to doba albuma “Balls To Picasso”. Uz Brucea su tada na pozornici bili gitarist Alex  Dickson, basist Chris Dale te bubnjar Alessandro Elena tj. postava koje će dvije godine kasnije snimiti album “Skunkworks”, a gdje će se primjerice naći pjesma “Inertia”, inspirirana događajima u Sarajevu. Iz nepoznatih razloga jedino se, nažalost, Alex Dickson ne pojavljuje u filmu. Ostali, stariji i mudriji, pokazali su se kao sjajni govornici. Za znatiželjnike, set listu samog koncerta činio je čitavi “Balls To Picasso” uz nekolicinu svjetlijih točaka albuma “Tattooed Millionare”. No, manje je zapravo bitno što se tu večer sviralo.

Kao što rekoh, “Scream For Me Sarajevo” nije primarno glazbeni film. Ovo bi prije bio film o Sarajevu. To je najnevjerojatnija priča o ujedinjenju, ljudskosti, moralu i nadi i to u trenucima i na mjestima na kojima su neki odvažni tako hrabro ili bolje rečeno kukavički zahtijevali da morala i nade ne bude. Sarajevo je bilo pod opsadom (i bit će još narednih godinu i tri mjeseca), opkoljeno snajperima i ostatkom palete alatki proizvedenih za ubijanje ljudi. Ljudi su svom silinom htjeli živjeti i to kao nikad prije. Grozotu preživljavanja koja ih je zadesila nitko nije zaslužio niti je itko imao pravo prekinuti razvoj ičijeg životnog puta. Snimke razaranja Sarajeva (mnoge, vjerujem iz privatnih arhiva) šokantne su do boli. Svjedočanstva su potresna do suza. Gledajući “Scream For Me Sarajevo” javlja se onaj neki skriveni osjećaj krivice, osjećaj da se nešto moglo i trebalo napraviti ili barem saznanje da u svakom slučaju uvijek treba poduzimati sve što je potrebno samo da to toga više nikada niti ne dođe.

Koncert za kojeg nitko nije vjerovao da će se dogoditi (isto kao što nitko nije vjerovao da će se rat dogoditi) postao je stvarnost. Bruce Dickinson bio je jedan od onih okidača za vjeru i nadu u bolje sutra. Rat je te večeri u glavama posjetitelja jednostavno stao. Bio je to neizmjeran poticaj za život.  Kako bi itko razuman ikada pomislio uništiti tu ljepotu?

Moglo je sto U2-a nakon rata doći u Sarajevo, ali jedan je Bruce koji je tamo stigao kad je bilo najteže. Bio je to prijelomni trenutak kako za posjetitelje koncerta tako i za članove benda. Pogledajte samo oči filmskih aktera u trenucima prisjećanja proživljenih situacija. Humoreskni segmetni ovdje kao da su u službi obrambenog mehanizma jer film istinski oduzima dah i steže grlo pred nevjericom. Kad iznimno elokventni Bruce ne može doći do prave riječi, onda znaš da se stvar riječima niti ne može opisati. Tijekom devedeset minuta filma gotovo da se i ne pojavi osoba kojoj se oči prije ili kasnije ne ispune suzama.

Nije bitno kakvi su kome muzički ukusi. Istina, kao soundtrack poslužili su materijali s Dickinsonovih albuma “Tyranny Of Souls”, “Accident Of Birth”, “Skunkworks” te “Balls To Picasso”. No ipak, svakako se radi o filmu za široku publiku. “Scream For Me Sarajevo” je, naime, još jedan u nizu dokaza besmislice rata. Jer koliko god situacija grozna bila, koliko god da je netko naumio krojiti pravdu po svojim fašističkim ili inim barbarskim načelima, ljudski moral i želja za životom uvijek će biti daleko veći od ikakvih ugnjetavanja. “Scream For Me Sarajevo” to zorno i prikazuje.

Nakon gledanja filma osobno sam stekao neki čudnovati i još veći respect prema Dickinsonu te (pogotovo) Chrisu Daleu i Alexu Eleni, Sarajevu i Sarajlijama. Stoga ljudi, naklon do poda. Lovorike su samo vaše.

Muzika.hr / Visoko.co.ba