Najbitniji segmenti puta ka EU, ali i ono što nas čeka

Da trebamo i hoćemo u Uniju kao država – zacrtali smo prije više od dvije decenije. Unatoč jasno definisanom cilju, godine smo trošili na deklarativne izjave sa vrlo malo konkretnih poteza. No, nije da ih nije bilo nikako. U cijelom procesu, bh. vlasti napravile su nekoliko ključnih koraka kojima je definitivno trasiran put ka Evropskoj uniji. Izdvajamo najbitnije segmente puta ka EU, ali i ono što nas čeka.

Put Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji traje već godinama. Deklarativno – bh. lideri opredijeljeni, u praksi – vlastiti interesi iznad zahtjeva Evropske unije. Prvi korak već 1997. godine, kada je Vijeće ministara Evropske unije postavilo političke i privredne uvjete za razvoj bilateralnih odnosa. 1999. godine počeo je Proces stabilizacije i pridruživanja. 2004. godine Vijeće Evropske unije usvojilo je prvo partnerstvo s našom zemljom, a 2005. pokrenuti pregovori o sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, koji je potpisan 2008. godine.

Tek 15. februara 2016. godine Bosna i Hercegovina podnijela je zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji. Naredne godine, umjesto kandidatskog statusa, Upitnik Evropske komisije sa 3.242 pitanja. Nakon 14 mjeseci odgovaranja, 2018. odgovori su dostavljeni, ali, opet, umjesto koraka naprijed, Evropska komisija utvrđuje 14 ključnih prioriteta. Uprkos sporom ispunjavanju i usklađivanju sa zakonodavstvom Evropske unije, decembar 2022. godine donio je kandidatski status. Prioriteti ostali, ali zamah u ispunjavanju neophodnih uvjeta postao primjetan.

U godini iza nas, kako predsjednica Evropske komisije reče 12. marta, urađeno je više nego u prethodnih 10 i to je, uz politiku Unije prema Zapadnom Balkanu i geopolitiču situaciju, bio dovoljan razlog da Komisija Evropskom vijeću predloži otvaranje pregovora. Izmjene Zakona o VSTV-u BiH, zakon o organizaciji tržišta vina, strancima, ombudsmanu, slobodi pristupa informacijama, zakon o sprečavanju sukoba interesa te sprečavanju pranja novca i finansiranju terorističkih organizacija prošli su parlamentarnu proceduru. Ostaje još mnogo toga, a među prioritetima svakako novi zakon o VSTV-u, zakon o sudu, Ustavnom sudu, Izborni zakon, ali i izmjene Ustava koje bi omogućile provedbu presuda Evropskog suda za ljudska prava. Urađeno svakako pozdravljeno, ali je li i dovoljno? I šta, zapravo, ostaje nakon otvaranja pregovora?

Nakon otvaranja pregovora slijedi novi posao. Skriningom se utvrđuje pravna stečevina i zaključuje šta je sve potrebno rješavati. Kada pregovori budu završeni, njihovi rezultati se uključuju u nacrt ugovora o pristupanju koji se onda usaglašava. Evropska komisija daje svoje mišljenje, Parlament pristanak i tek nakon ratifikacije svih država članica – ugovor stupa na snagu i država koja pregovara postaje članica. No, o tom potom. Da sve to može znatno potrajati, primjer su nam države iz okruženja.

Slovenija je od zemalja SFRJ prva postala članica Unije, u najvećem proširenju s još 9 država – 2004. godine. Hrvatska zahtjev za članstvo predaje 2003., počela je pregovore mnogo brže od BiH – samo dvije godine kasnije, ali je zvanično članica postala 2013. Bosna i Hercegovina ostala je jedina država bivše republike koja pristupne pregovore nije otvorila. Put od predavanja zahtjeva do kandidatskog statusa i za Srbiju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju išao je znatno brže. Međutim, pregovori sa susjednim državama traju već više od 10 godina, dok je Sjeverna Makedonija od dodjele kandidatskog statusa do počinjanja pregovora čekala znatno duže – čak 17 godina i uz promjenu imena države. Očigledno je da je proces učlanjivanja individualan. A, jasno je i to da je posla još mnogo, ali i spremnosti za dogovorom pred bh. političarima, posebno zbog neophodnosti ispunjavanja uvjeta bez kojih će konačni cilj – članstvo u Evropskoj uniji – ostati deklarativni cilj.

Visoko.ba/federalna.ba