Muškarac sa kojim možeš premjestiti kauč i umutiti fil za kolač. To je taj.

Moj brat i ja smo rođeni od istih roditelja. Iste majke. Istog oca. Ista baka nas je čuvala, hranila i brisala nam guzicu.

Iste okolonosti su nas odgajale. I kako je moguće da su te okolnosti od mene i njega napravile toliko različite osobe.

On tradicionalan i patrijarhalan, a ja sve ono što se iskonski protivi tome.

Ja nemam ništa protiv tradicije. Nisam od onih žena koje se ponose time kako ne znaju kuvati, počistiti. Nisam od onih koje forsiraju feminizam, na silu. I volim muškarce. I mislim da je jako važno da pored sebe imaš muškarca sa kojim ćeš zajedno. Sve. I premjestiti kauč i umutiti fil za kolač.

Moj brat je primjer muškarca od kojeg se meni diže kosa na glavi. Onaj koji misli da mu sve pripada. Jer je muškarac. Brat. Sin. Unuk.

I koliko je takvih još. Previše.

Koliko je žena koje misle da moraju biti sluškinje. I nemojte mi sad vrtjeti glavom. Ako si ostavila neki svoj posao, neku svoju naviku, kako bi njemu dohvatila, dodala i učinila, dok on sjedi, sluškinja si. I nema ništa loše da učiniš nešto umjesto osobe koju voliš, ali stvar je u načinu.

Ako ti radiš neki posao važan za neki vaš zajednički cilj, a on traži od tebe da to ostaviš kako bi njemu dodala pivo dok on sjedi, to je balkanizam najgore vrste. Onaj od kojeg mi se povraća, podiže kosa na glavi i od kojeg mi se stvara animozitet i prema rođenom bratu, a ne nekom usputnom primjerku.

I zašto muškarci misle da su vrijedniji? Zašto je svaki njihov posao značajniji? Zašto je svaki njihov napor cjenjeniji? Zašto je muškarac koji zna skuvati ručak VAU, a žena koja npr. cijepa drva je „muškarača koja se prihvatila tuđeg posla“. Možda joj prosto nema ko. Možda bismo trebali malo da joj se divimo. A uglavnom se ne divimo. Ja nikada nisam, niti ću cijepati drva. Niti umijem, niti je bilo potrebno, ali skidam kapu onim ženama koje i to umiju. Isto tako ne bih željela da muškarac kojeg volim razvija pite. Ne, jer je to nužno ženski posao, već jer je to nešto što ja volim da radim. Ali je totalno u redu da krompir isječe na kockice.

Nikada ne bih mogla da volim muškarca koji misli da sam ja manje vrijedna i da moram da ostavim sebe kada njemu nešto zatreba. Nikada ne bih od muškarca tražila da me voli tako. Nikada nisam mislila da mom bratu pripada nešto više samo zato što je muškarac i nikada kao djevojčica nisam željela da ustanem da mu donesem vode dok smo oboje sjedili i jednako nismo radili ništa. Ne zato što mi je teško, ne zato što ne želim, već zato što je u meni bio prkos i inat veći od toga. Onaj koji nije želio da bude sputan i usmjeren na to da sluša šta mu muško kaže.

Muškarci ponekad mogu reći i pametne stvari koje treba poslušati. Ali koliko je glupa stvar zahtjevati od žene da ostavi suđe kako bi ti dodala hljeb, a ti imaš ruke. Hajde da je u rukama imala karmin pa i da razumijem. (Karikiram, naravno)

Toliko je glupo da minorizujemo jedni druge. Toliko je glupo kada možemo biti partneri. Toliko je glupo da svoju ženu svedeš na mašinu za rađanje, odgajanje djece i nekoga ko će skočiti svaki put kada tebi nešto zatreba. Još je gluplje da se kao žena sama svedeš na to.

I tužno je.

Ne znam kakav je to inat u meni koji vrišti svaki put NE, kada muškarac pokuša da me svede, ograniči, umanji i ukalupi.

Nisam ni za jednu vrstu krajnosti. Ni onu u kojoj žene forsiraju i propagiraju kako im muško ne treba. Niti onu u kojoj se žena doživljava kao neko „niže“ biće samo zato što je žena. I nije ovo nikakvo kukanje niti apel za moja prava, nego čista opservacija. Meni ne treba društvo da se bori za moja prava, ja se za svoja prava borim svaki dan. U svom mikro svemiru. I to je ono najvažnije. Jer te niko neće zaštititi ukoliko to ne budeš učinila sama.

Visoko.co.ba/lolamagazin.com

Jelena Despot

Foto: Unsplash.com