Mira Furlan: Welcome to America

Za desetak dana sletjet ću na LAX, Los Angeles International Airport. Kad prođem pasošku kontrolu i pokupim svoju prtljagu, ugledat ću na zidu ogromnu sliku predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, zemlje koju sam izabrala za svoj privremeni dom u času kad sam, kako mi se tada činilo, ostala bez svoga.

Zadnjih osam godina mi je pogled na Obamino lice (ispod kojeg piše “Welcome to America”) uvijek i bez iznimke uspio razvući lice u osmijeh. Da, bez obzira na sve, ovo je dobra (ili, barem, podnošljiva) zemlja kad ima ovakvog predsjednika, uvijek bih pomislila. To je predsjednik koji je, mnogo prije nego što je postao predsjednik, napisao divnu knjigu koju sam naglas čitala svom malom sinu. (Tko mi je kriv kad padam na dobro složenu rečenicu više nego na bilo koji drugi oblik šarma?) To je predsjednik koji pripada manjini a kojeg je izabrala većina (kad će se to dogoditi u našim krajevima?) To je čovjek blag i mudar i obrazovan. I još pri tom muzikalan!

O da, kao i mnogi drugi, i ja sam bila neprestano nezadovoljna: zašto se nije odlučnije borio protiv zlih bankara? Zasto nije kaznio ratne zločince Busha i Cheneya? Zašto je, skupa s Hillary, a nastavljajući zločinačku politiku svog prethodnika, intervenirao po svijetu izazivajući time katastrofu za katastrofom? Zašto je slao dronove ubijajući slučajne prolaznike? Itakodalje, itakodalje. Kao i mnogi, postavljala sam sebi pitanje: koju uopće moć ima predsjednik Amerike? Nije li on ipak samo talac svemogućeg Sistema? Sistema koji je opet talac najvećeg božanstva našeg vremena – Novca?

A onda se desila kataklizma.

Ovoga puta će me na aerodromu dočekati jedno drugo lice. Umjesto lijepog, blagog, inteligentnog i plemenitog Obaminog lica tamo će stajati jedna odbojna narančasta karikatura, gruba, neslana šala na svačiji račun, zastrašujući podsjetnik da je svijet izgubio razum. Sa slike će mi dobrodošlicu u moju posvojenu zemlju zaželjeti čovjek koji želi protjerati naše prijatelje, znance i neznance druge vjere, čovjek koji hoće sagraditi visoki zid oko Amerike i tako je sačuvati od svih drugih i drugačijih, čitaj: tamnijih. Sa slike će mi se svojim neugodnim, odvratnim smiješkom ceriti čovjek koji se hvali time što žene, čim ih vidi, hvata za međunožje, čovjek koji je oko sebe okupio najbogatiju i najkonzervativniju administraciju u povijesti Amerike, čovjek koji u svom životu nije čitao knjige, čovjek koji je jasno pokazao da je narcisoidni sociopat, čovjek koji nastupa isključivo iz svog dječjeg, nezasitnog “ida” (kojega mu glupi svijet neprestano hrani sve većim nagradama), čovjek koji je ponosan na to da je glavni siledžija, onaj od kojeg svi drugi strepe jer je grub, neosjetljiv i potpuno neuračunljiv.

Kako ću to podnijeti? Hoću li pljunuti u smjeru slike? Hoću li pljunuti tako da svi vide? Ili ću pljunuti u sebi, tajno? Hoću li misliti o ironiji sudbine koja je svima nama pokazala srednji prst i ošamarila nas posred lica? “Hahaha”, smije se sudbina ili neki zastrašujuće cinični bog. “Vjerovali ste da je Amerika drugačija? Vjerovali ste da se ono što se dogodilo kod vas ne može dogoditi ovdje? Vjerovali ste da ste se spasili, da ste pobjegli od rata i nepravde i mržnje i zatucanosti i primitivizma i nasilja? Vjerovali ste (jer ste to valjda negdje pročitali) da Amerika ne bira fašiste? E, grdno ste se zajebali. Nema utočišta, nema spasa. Sve je svuda isto: glupost i zlo uvijek na kraju pobjeđuju”, kaže taj cinični bog i dodaje: “Ipak, razočaran sam vama. Niste baš ništa shvatili na vlastitom bolnom primjeru, na primjeru svog jadnog peripatetičkog života koji vas je nosio od nemila do nedraga.” Upire prstićem tankim i dugim taj bog u naša lica i opominje nas: “Zar niste upravo vi uvijek govorili da smo svi jednaki, da je svijet jedan, da se sve što se događa bilo kome u svijetu događa vama? Ili NAMA, kako ste voljeli istaknuti? Jer da, naime, ne postoje kategorije kao “vi” i “mi”, nego da svi pripadamo istoj kategoriji – “mi”? Tako ste nešto laprdali s vaše uzvišene, liberalne, nadmene pozicije, niste li? Kako ste onda mogli pomisliti da bi na nekom drugom kontinentu moglo biti više razuma, više pameti, više osjetljivosti za onoga tko se moli drugom bogu, ili – ne daj bože – ima nešto tamniju put ili – to nikako ne daj bože – ljubi sebi istoga ili istu? Vaša je greška što ste bili slijepi, što ste bili gluhi za sve što niste vi i vama slični. Vaša je greška i sada i u prošlosti, u onom vašem malom prljavom ratu, što niste ništa vidjeli, ništa primijećivali, ništa razumjeli. Što niste pojma imali gdje i s kime živite. I tada ste, sjećam se”, nastavlja bog, “isto tako bili zgroženi i preneraženi i stalno ste ponavljali: Kako je moguće? Prisjetite se toga, why don’t you?”, prelazi bog na engleski.

I mi se prisjećamo. Radi li se ipak na kraju o našoj gluposti? O tome da ne možemo ili da ne želimo vidjeti ono što je očito? Da ne želimo vidjeti da je svijet nepovratno podijeljen na “mi” i “vi”? I da ta podjela nije ni etnička, ni rasna, ni rodna, a rekla bih čak ni politička. Što, dakle, dijeli ta dva nespojiva svijeta? Knjige koje smo mi čitali a oni nisu? Pa ima i vrlo obrazovanih fašista, zar ne? O čemu se onda radi?

Ne znam.

Ali znam da sam bila slijepa i gluha na takozvani puls svijeta, kako u našem (sigurno ne mojem!) ratu, tako i sada, u Americi. Nije mi bilo na kraj pameti da će se najgore crne slutnje obistiniti. Kao što je tako precizno negdje napisao Aleksandar Hemon: “Mi nismo mogli ni zamisliti ono što se već događalo.”

I upravo zbog toga smo kažnjeni. Narančasto čudovište je došlo opomenuti nas. Ono je došlo upozoriti nas na naše sljepilo. Došlo je da nam kaže da smo se uzalud trudili svih ovih godina. Došlo je da nam uruči konačnu presudu: sve vrijednosti u koje ste vjerovali pogažene su. Ovo je neki drugačiji “brave new world” (što bi na sve ovo rekao Huxley? Ili Orwell?), ovo je svijet u kojem važe drugačija pravila. Siledžijska pravila.

Ne, nisam toliko glupa (iako glupa jesam) i toliko naivna (iako i naivna jesam) da ne bih znala da su te vrijednosti i ti ideali za koje smo se, svatko na svoj način, borili i u koje smo vjerovali kao u glavne odrednice naših života, da su te, dakle, vrijednosti često, prečesto izostajale u politici onog lijepog čovjeka koji je upravo sišao sa scene. Cinici će reći: pa sve je ionako uvijek isto; ovako je stvar samo ogoljena do kraja i vidi joj se šuplja nutrina; rastvorili smo zavjesu koja je skrivala Oza i shvatili, baš kao i Dorothy, da tamo nema ničega. I to je dobro. To je zdravo. Raspad sistema je ujedno i mogućnost da se stvori nešto novo.

Ali ja se ne slažem s cinicima. Ja, eto, mislim da su simboli važni. A ako je lice predsjednika Amerike neki simbol ideje o Americi, onda zaista nema više ničega što bi nam pomoglo da preživimo, da ne posustanemo, da se održimo u ovoj borbi na život i smrt, u ovoj glupoj, bučnoj, uvredljivoj utakmici u kojoj su sva pravila već davno pogažena i u kojoj smo osuđeni da stalno i uvijek iznova gubimo.

Smrt ideje je kao smrt čovjeka. Pretužna. Neprežaljiva.

A ovdje je, pred našim očima, upravo umrla ideja o Americi kao zemlji slobode i ravnopravnosti. Umrla je ideja o zemlji koja obećava “liberty and equality”. Umrla je ideja o zemlji koja sebe voli vidjeti kao “land of the free, home of the brave”. Umrla je ideja o zemlji koja u svom ustavu kaže: “All men are created equal”. (Cinici, smijete li se grohotom? Znam što ćete mi reći: da su ljudi koji su pisali Deklaraciju nezavisnosti i sami bili robovlasnici. Da, odgovaram ja, bili su, ali su na papir stavili ideju koja je na kraju – potpomognuta, ne treba zaboraviti, krvavim građanskim ratom – uspjela ukinuti ropstvo u Americi.) Umrla je ideja o svijetu koji se možda može nekako drugačije urediti, tako da ne srljamo u novo robovlasništvo. I tako da možda ipak ne uništimo našu prekrasnu planetu kojoj kao da se zbog nečega neprestano i grubo osvećujemo – valjda za njenu beskrajnu strpljivost s nama, zločincima.

I, eto je, preda mnom je jasna slika: najveći gorila (ispričavam se gorilama, divnim bićima koje poštujem), s najviše love, u najvećem zlatnom dvorcu lupa sebe šakama u prsa i viče: “Ovo je moj svijet! Umrite svi vi tankoćutni I svi vi slabog želuca! Nastupa novo doba. Tko nema love, neka umre. S njim neka umru i svi drugačiji, svi drugi, svi treći i četvrti i deseti. Nije me briga ni za koga osim za samoga sebe. Ne tiče me se ničija patnja. Sve, ali baš sve ću uzeti za sebe. Samo za sebe.”

Znam što ću napraviti kad sa koferima budem prolazila pored nove narančaste slike. Pokušat ću, samo za sebe i u sebi, obraniti ideju koja me je dovela u Ameriku. Ta je ideja, ako već ne sama Amerika, bila godinama naše utočište, naša nada, naše uporište. Možda naša zadnja iluzija. I zato neću pogledati sliku. Pognut ću glavu i samo proći. Gledat ću svoja posla. S mislima na Voltairea, krenut cu obrađivati svoj vrt. I reći ću samoj sebi: “I to će proći.” Kao što prolazi sve.

To je ono što mi znamo a narančasti pajac ne zna. On, naime, za razliku od nas, nije čitao Voltairea (je li to naša prednost ili naša slabost?). Povući ćemo se u neku daleku kulu u kojoj ćemo, strpljivo i ponizno, prepisivati i iluminirati rukopise, čuvajući ih za neka druga vremena. Kao irski svećenici u srednjem vijeku, trudit ćemo se da sačuvamo nešto od svog svijeta za neku budućnost koja će jednoga dana, možda, možda, možda, ipak doći.

visoko.ba/pescanik.net