Lekcija iz solidarnost za sve: Rudarski hljeb sa sedam kora

Rudari jame Stranjani, koja je dio Rudnika mrkog uglja Zenica, uz pomoć dobrih ljudi iz Švicarske, održali su nam nedavno lekciju iz solidarnosti, ljudskosti i humanosti. Naime, jedna fotografija rudara koji iftare u jami potaknula je Bosance i Hercegovce iz Švicarske da prikupe novac i organiziraju iftar za njih.

Nakon te lijepe geste, donatori iz Švicarske poželjeli su rudarima organizirati i bajramski ručak, ali su rudari odlučili sredstva koja bi bila utrošena u organizaciju tog ručka podijeliti kolegama čija su djeca bolesna.

Troje djece tako je dobilo priliku za nastavak liječenja, njihovi očevi barem privremeno jednu brigu manje, a zenički rudari epitet humanista i dobročinitelja. Ovakve i slične akcije za kolege kojima je to potrebno, kažu rudari, organizuju se stalno, i bez velike medijske pompe i javnog obilježavanja, ali su ovoga puta mediji bili pozvani da poprate događaj zbog transparentnosti, odnosno kako bi donatori bili sigurni da je novac stigao u prave ruke, te potaknu i druge aktere da pomognu rudarima i njihovim porodicama.

Grudva snijega

Nekoliko je razloga zašto je ova priča, koja je u javnosti prošla relativno nezapaženo, zapravo izuzetno značajna i zaslužuje ogromnu pažnju. Najprije, ona pokazuje kako još postoje ljudi koji su spremni pomoći drugima i koji imaju senzibilitet prema tuđim nevoljama. Ne odnosi se to samo na rudare jame Stranjani, koji su nesebično prepustili novac kolegama kojima je potrebniji, nego i na gospođu Šefiku Topić, Bosanku, koja živi u Švicarskoj i koja je osigurala sredstva najprije za iftar, a potom i za bajramski ručak za rudare.

Njen čin je poput male grudve snijega koja pokrene lavinu, ponukao rudare iz Stranjana da, nakon što je za njih neko učinio nešto dobro i plemenito, tu dobrotu i plemenitost šire dalje, i to na one kojima je to najpotrebnije – na bolesnu djecu. Nadalje, ova nas priča još jednom podsjeća da nije potrebno imati puno da bi se učinilo puno. Oni koji zarađuju hljeb sa sedam kora spremni su, eto, podijeliti ga s onima najslabijim, najranjivijim u našem društvu.

Ljudi čiji je svaki odlazak na posao istovremeno i potencijalna opasnost da se s tog posla uopće neće vratiti i čiji pozdrav „Sretno“ pri ulasku u jamu znači doslovno iskazivanje želje da se sretno i sigurno iz te jame izađe, ljudi koji ispod zemlje provode najbolje godine svoga života, stalno se izlažući opasnosti i koji često ne dočekaju kraj radnog vijeka usljed bolesti koje ih zadese zbog užasnih radnih uvjeta, ti ljudi, znajući valjda najbolje kako je biti obespravljen i bez podrške, odlučili su biti podrška svojim kolegama koje je, uz sve druge nedaće, zadesila i bolest djece.

Nemogući uvjeti

Nije ovo, međutim, jedinstvena i usamljena akcija. Rudari već duže vrijeme dio sredstava od svojih plaća izdvajaju u fondove pomoći drugim rudarima ili njihovoj djeci. Dok oni koji imaju najviše u ovom društvu najčešće razmišljaju samo o tome kako da preko noći i uz malo truda dobiju još više, oni koji na najteži mogući način zarađuju tek za osnovne potrebe i koji, objektivno, u bh. društvu imaju najmanje (ne samo u materijalnom smislu nego i u smislu sistemske podrške i omogućavanja normalnih uvjeta za rad) ne zaboravljaju na koncept solidarnosti i čine sve što mogu da olakšaju borbu s nedaćama svojim kolegama.

-Mi smo iznenađeni, jer nismo navikli na ovo. Navikli smo da svojim rukama pošteno zarađujući, osiguramo potrebna sredstva za svoju djecu – rekao je jedan od rudara kojem je uručena donacija, ukazujući tako na još jednu važnu činjenicu: njihovu gordost i ponositost kao način na koji se s tim nedaćama nose.

No, ono što je u cijeloj priči najvažnije jeste činjenica da, očigledno, ljudima koji rade jedan od najtežih poslova, u gotovo nemogućim uvjetima, u kojima su nesreće postale gotovo svakodnevnica, nedostaje sistemska podrška. Nešto je u tom sistemu očito pogrešno kada se za oboljelu djecu onih koji časno i vrijedno zarađuju svoj hljeb i doprinose ovom društvu na najdirektniji način (proizvodeći sirovinu koja nam je direktno ili indirektno svima potrebna), nema dovoljno sredstava i mogućnosti za liječenje, pa im je pomoć ove vrste neophodna.

Svako bi bolesno dijete trebalo imati mogućnost liječenja i uvjete da izraste u zdravog, mladog čovjeka, tim prije što njegovi roditelji veliki i značajan dio svoje, ionako male rudarske plaće, izdvajaju za zdravstveno osiguranje i druge doprinose. Zašto je onda nužno da se kolege komorati organiziraju i odreknu svog ručka da bi dijete oboljelo od cerebralne paralize moglo otići u banju na liječenje?

Ostaje obaveza

Kada je vijest o ovom događaju objavljena u bh. medijima, većina onih koji su je komentirali, običnih ljudi, građana ove zemlje, kazala je kako bismo se svi trebali ugledati na ove sjajne, plemenite ljude.

-To je ljudskost, to je dostojanstven pristup životu. Svako onaj ko ima mogućnost da pomogne trebalo bi da slijedi ovaj primjer – najčešći su komentari na forumima i društvenim mrežama. Prepoznali smo, dakle, koliko je sjajan gest zeničkih rudara.

Na nama ostaje obaveza da se ugledamo na njih i slijedimo njihov primjer. A na onima koji u ovoj zemlji donose odluke i kreiraju politike ostaje obaveza da stvore takve uvjete i takav ambijent u kojem djeca imaju mogućnost za liječenje, obrazovanje, normalan život, a njihovi roditelji mogućnost da svoj hljeb sa sedam kora zarađuju u sigurnim uvjetima i da ručak o praznicima ne moraju osiguravati donacijama iz inozemstva.