Krv, znoj, suze i nešto malo taktike

Ismet Turšić je 45-godišnji fudbalski trener koji od novembra 2022.godine vodi žensku ekipu švedskog kluba IF Elfsborg. Bivši vođa navijačke grupe BH Fanaticos, s kolegom Sašom Ibruljem je još 2019.godine pokrenuo prvi podcast o bosankohercegovačkom fudbalu. Turšić će biti kauč coach portala Sportskipuls, a u svojoj prvoj analizi secira prve dvije utakmice naše nogometne reprezentacije u kvalifiakcijama za Svjetsko prvenstvo.

Tri boda su bila predstavljana kao realnost, optimisti među nama se nadaše i četvrtom a samo su rijetki prošlog četvrtka vjerovali da ćemo današnji dan dočekati sa šest bodova na kontu. Uspjeli jesmo. Da li je bilo jednostavno? Nije.

Krenimo redom.

Protiv Rumunije smo pokazali da nam odbrana u niskom bloku savršeno odgovora jer, zaboga, trenirali smo je cijelu Ligu nacija prošle godine. Ono što je bilo jako pozitivno je bilo to što smo znali tempirati izlaske u visok presing pogotovo prvih petnaestak minuta odnosno do našeg gola. Nakon toga smo diktirali uslove i držeći Rumune izvan zona koje bi im mogle biti atraktivne tako da je domaćin unatoč većem posjedu djelovao relativno nemoćno.

Jedini period u utakmici kada smo ”visili” je bilo uvodnih dvadeset minuta jer smo na poluvremenu ostali bez Edina Džeke i samim tim bez prirodne tačke dodavanja odnosno mete za naše stopere koji su bili pod pritiskom. Istovremeno su Rumuni detektovali mladog Arjana Malića kao potencijalnu žrtvu, preopteretili ga uvođenjem Hagija i iako je mladi debitant to izgurao dosta dobro, u pojedinim momentima to nije izgledalo nimalo prijatno. Ulaskom Memića na desno krilo dobili smo nekog ko je svojomborbenošću pomagao u defenzivnim zadacima ali i nekog ko je svojom okomitošću, brzinom i lucidnošću rasteretio tu stranu. I ostali igrači koji su ušli u igru su unijeli neophodnu energiju i pojačali voljni momenat da se izbori ”minimalac” dovoljan za otvaranje iz snova.

Profesionalni nogomet zahtijeva mnogo više od samo tehničkih vještina i sposobnosti s loptom. To je sport koji traži visok nivo fizičke, mentalne i emocionalne pripreme, kao i posvećenost.

Pred Kipar sam se nadao da selektor Barbarez neće upasti u zamku u koju su upadali njegovi prethodnici, tu prije svega mislim na Faruka Hadžibegića i Mehu Kodru koji su nakon pobjeda nad Islandom odnosno Lihtenštajnom, tri dana kasnije protiv Slovačke odnosno Islanda izveli u principu identičan sastav unatoč totalno drugoj vrsti protivnika i onom najbitnijem, umoru.

Profesionalni nogomet ne trpi da si na 92 ili 97 posto mogućnosti, ili 100 ili ništa. Vrijeme za predah i punjenje baterija je svedeno na minimum, 70 sati nakon posljednjeg sudijskog zvižduka u Bukureštu nas je čekao Kipar u Zenici. Sergej Barbarez, da li zanesen pobjedom i u želji da potvrdi povjerenje u heroje iz Bukurešta, odlučuje da zaigra u istom sastavu ali bez povrijeđenog kapitena Edina Džeke.

Poređenja radi, selektor Srbije Dragan Stojković je pred revanš s Austrijom napravio četiri, a selektor Francuske Didier Deschamps čak pet promjena pred uzvratni susret sHrvatskom. Njegov kolega na drugoj strani Zlatko Dalić je uradio isto što i selektor Barbarez, tek jednu.

Izgledali smo kako se i moglo očekivati. Iako kvalitetom ograničeni, Kiprani su doslovno ”letili” po terenu prvih dvadeset minuta sve do gola Ermedina Demirovića koji je došao u baš nelogičnom trenutku ali, kao što kapiten reče, pobjedama (a ni golovima) se ”ne gleda u nos”. Nakon gola smo ih ”poljuljali”, tražili su se nekih sedam-osam minuta da bi nas onda opet ugasili i sveli na ganjanje ”sjenki” po terenu. Izjednačujući pogodak je došao logično i zasluženo tako da smo na poluvrijeme otišli ”taktički pregaženi i pretučeni” te sa strijepnjom od prosipanja mukom zarađenih bodova u Bukureštu.

Na poluvremenu sam priželjkivao tri, selektor je nakon utakmice rekao da ih je želio pet, a na kraju se zadovoljio sadvije izmjene. Ulaskom Baždara i Šarića smo dobili puno više na agresivnosti, bekovi Kolašinac i Malić su ”spustili ručne” i krenuli prema naprijed tako da je bilo samo pitanje vremena i načina kada i kako ćemo ga zabiti. Na kraju je ispalo dobro, Kiprani su na koncu i dobro prošli iako luksuz onako lošeg prvog poluvremena ne možemo sebi priuštiti u predstojećimutakmicama. Neka nam ono posluži kao lekcija za buduće izazove jer kao što rekoh, 92 ili 97 posto nije dovoljno da bi se išlo na velika takmičenja.

Šta je bilo dobro? Mnogo toga.

Oni pravovremeni izlasci u visok presing u miksu sa niskom odbranom protiv Rumuna, prvih dvadeset minuta drugog poluvremena kao odgovor na loših prvih 45 te zadnjih dvadeset u drugom kada smo ulaskom Katića i Burnića te prelaskom u 3-5-2 totalno zatvorili utakmicu su stvari koje su vrijedne pohvale.

Iako smo poimenice dosta ”neugledna ekipa”, mislim da nijedan protivnik ne ulazi u utakmice protiv nas sa prevelikom dozom respekta jer imamo individualce međutim u ova dva susreta smo to nadoknadili energijom i voljom. Na Kiprane smo krenuli isto kao što su Rumuni krenuli na nas, ”lako ćemo”. Uspjeli smo to ispraviti i zadržati pravovremenim izmjenama te smo se tako doveli u puno bolju psihološku poziciju, sada znamo da možemo, da se igra do kraja i da možemo pobjeđivati samo kada ”poderemo guzove”.

Do juna je ostalo jako puno, lige ulaze u smiraj sezone, igrači su sve umorniji i skloniji povredama tako da činjenica da igramo sa San Marinom kući dok i Rumuni i Austrijanci imaju duple utakmice nam definitivno ide na ruku. Daleko od toga da će išta biti gotovo već tada ali definitivno bi ”krvna slika” grupe H nakon junskog prozora mogla izgledati jako dobro, gledano s naše tačke gledišta.