Vlasnik firme koja se bavi obradom limova na početku razgovora nam je ispričao kako se odlučio krenuti u ovu vrstu posla.
“U ratu sam bio državni namještenik. Odmah poslije rata sam registrovao firmu. U kancelariji nas je bilo šestero, od tih šestero petero ih je reklo da sam lud što napuštam državnu firmu. Na početku smo skupljali otpadno željezo. Godine 2001. jedna mala hala u Famosu je bila na prodaju. Mi smo tu kupili i počeli proizvodnju limarije za građevinarstvo”, ispričao je.
Dodao je da njegova firma pola proizvoda izvozi, a da je to u finansijskom smislu 70 posto dobiti firme.
“Vrlo složeno pitanje. U teškoj smo poziciji generalno, ali Alternativa nije. Mi ovdje imamo 150 zaposlenika i 200 molbi ljudi koji čekaju da ih pozovemo. Najviše ih privlači plata. Ali, vi kad podignete platu, prvi mjesec je euforija, drugi je zadovoljstvo, a treći je što bi rekao naš narod – onako. Vraćaju se radnici na postavke od prije povećanja. Mora biti nešto drugo, to je pošten odnos prema ljudima, shvatanje njihovih potreba. Prosječna plata u našoj firmi je 3.100 KM. Minimalnu platu u našoj firmi ima žena koja radi na higijeni, ona ima 2.400 KM”, rekao je.
Ipak, dodaje da visoka plata ima i loše strane.
“Onda ljudi više nisu posvećeni poslu – oni putuju, mijenjaju garderobu, stanove, automobile… Svi smo mi ljudi od krvi i mesa i ja to razumijem”, rekao je.
Kaže da plate ne isplaćuje “napamet” već da je to rezultat puno mehanizama.
“Uredan dolazak na posao je 10 posto na platu. Izvršenje zadataka je drugi faktor. U firmi imamo osam terminala na kojima se može vidjeti koliko je radnik zaradio tog dana. On samo provuče karticu i vidi da li treba ‘dodati gasa’ za taj dan ili ne”, rekao je.
Kompanija Alternativa je jedna od onih koje su inicirale projekat izgradnje stanova za radnike. Lemeš je pojasnio kako to funkcioniše.
“Mi smo imali jedan devastirani objekat. Htjeli smo to srediti i napraviti 20-ak stanova za radnike. Oni bi otplaćivali minimalan iznos. To bi sad bilo 2.000 KM. To je pola od tržišne cijene u Sarajevu, po kvadratu. Kroz najam bi ljudi to za deset godina otplatili. Ako bi prekinuli za pet godina, onda je on platio kiriju za pet godina, on otpada i ulazi novi koji je spreman da uđe u taj aranžman i postane vlasnik stana za deset godina”, kazao je.
Smatra da trenutno cijene kvadrata stanova u Sarajevu nisu opravdane.
“Inače poslodavci imaju problem s investiranjem. Nema poslovnih zona, nema dovoljno zemljišta, infrastrukture, na poljoprivrednom zemljištu ne možete graditi, pa državna svojina…”, ispričao je.
Imao je savjete za radnike i poslodavce.
“Radniku bih savjetovao da cijeni znanje i da sam radi na svom znanju. Ako ste vezani za neki posao i srčano ga radite, a poslodavac to ne vidi, idi iz te sredine, nemoj raditi kod njega. On tebe ne zaslužuje. Više vrijediš. Što se tiče poslodavaca, ispričat ću nešto. Bio sam jednom sa suprugom u jednoj firmi u Italiji i vlasnik mi kaže da zbog ekonomske krize mora otpustiti 1.000 radnika. Kaže mi žena kasnije, kako će on otpustiti 1.000 radnika? Ja joj kažem, lakše nego mi jednog. On te ljude neće ni vidjeti, samo će narediti poslovođama da im uruči otkaze i da je takav zakon, oni rade negdje po cijeloj Italiji. A, ja ako hoću da otpustim radnika, moram ga zovnuti pa ga pitati ima li kredita, radi li mu žena, ima li od čega da živi… Mi kao poslodavci se moramo zaživjeti s ovim ljudima”, rekao je.
Na kraju kaže da mu motiv nikada nije bio novac.
“Ja dođem na posao da bih taj dan uradio sve što sam zamislio da uradim. Na kraju godine uvijek zaradim više nego što sam mislio da ću zaraditi. Svake godine kad dođem kući ja sam nezadovoljan koliko sam radio, a na kraju godine kad god saberem zaradu, ja sam zadovoljan”, kazao je.
Cijeli intervju i gostovanje Saliha Lemeša u Klix Studiju možete pogledati na našem YouTube kanalu, kao i na portalu Klix.ba.
Klix.ba / Visoko.co.ba
