Kako sam prekinula najdužu vezu i najstabilniju u svom životu

Znala sam u dva ujutro, po kiši, silaziti na benzinsku crpku po cigarete.Nikad nisam znala biti jedna od onih frendica koje puše dvije cigarete na dan i kutiju vikendom.
Marina Radoš

Cigarete su me u 12 godina trovanja potpuno počele kontrolirati, a ja sam ih voljela do zadnjeg dana i nikad sama sebi nisam priznala da sam ovisna o njima.

Bila sam jedna od onih koji su pušili u automobilu, spavaćoj sobi, kuhinji… Jedna od onih koji su izbjegavali ići kod prijatelja koji, sasvim opravdano, brane pušenje u stanu.

Bila sam jedna od onih koji su mislili da je zaista moguće smiriti živce jednom običnom cigaretom, kutijom cigareta, dvjema kutijama cigareta na dan.

Najdužu i najstabilniju vezu u životu sam imala s cigaretama. Uvijek su bile tu, meni uvijek na prvom mjestu, iako su me ubijale. Sa mnom u dobrim i lošim trenucima. Svaki događaj u životu slavila sam cigaretom koja bi mi skratila po sedam minuta života.

Na novu godinu sam jednostavno prestala. Obećala sam. Odlučila. Presjekla.

Bila sam jedna od onih koje cigaretu nisu sakrivale ni na fotografijama. Promovirala sam cigarete, poticala pušenje, pustila da cigareta postane dio moje osobnosti. Kada bi nekom od djece koja me poznaju rekli da me nacrta, prvo bi nacrtali cigaretu.

Na novu godinu jednostavno sam je ugasila. I apsolutno nitko nije povjerovao da ću izdržati. Uskoro slavimo godinu dana od prekida, moje cigarete i ja. Pokušavale su nekoliko puta vratiti se. Slale su vidljive i nevidljive poruke, stalno bile tu negdje.

Redovito se viđale s mojim prijateljicama, majkom i bratom. Osjećala sam im miris gotovo posvuda i pravila se da ih ne primijećujem.

Istina, nedostajale su mi ponekad. Ponekad je tako malo falilo da popustim i pustim ih da se vrate u moj život. Što je najgore, ne fale mi u stresu, nego u miru. Kada pomislim – eh, da sam pušač sad bi mi tako sjela jedna cigareta.

Na novu godinu instalirala sam i aplikacij koja mi govori koliko novaca sam trbala uštedjeti, naravno, nisam ga uštedjela. Ali tamo je i nešto bolje – koliko dana života sam vratila ugasivši onu zadnju. Trenutno sam na 100. Tko zna što mogu napraviti sa sto dana života i zdravlja. Napisati knjigu. Dočekati unuče. Ili još jedan Božić.

Doista su one kao najveći bad guy u životu. Dođe taj dan kad se rastanete, i rastanak prostaje cjeloživotni proces, a ne samo događaj. Uvijek te vreba od nekud iz daljine. A ti odoljevaš… Odoljevaš… Odoljevaš… Vječno u opasnosti da te opet zavede, vječno u nedostajanju i vječno u obećanju samom sebi;

Da, nikad više neću zapaliti.

Visoko.co.ba/lolamagazin.com