Iz knjige “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi”: Pravac Drašnice

„Fiću“ sam kupio na kredit 1965. Prethodne godine položio sam vozački. Novi „fićo“ i vozačka dozvola bili su dovoljni razlozi da ja i prijatelj Marko donesemo za nas prekretničku odluku: idemo sa ženama na prvo ljetovanje. Kćerkicu smo mogli ostaviti kod punice. Moja majka, ili ženina svekrva, nije se ponudila da preuzme tu obavezu. I da jeste, ne bi joj se povjerila. Uvijek mi je dokazivano da su punice mnogo pouzdanije od svekrva. Ili „svekriva”?

Nije bilo dileme gdje ćemo. Na Jadran, u Drašnice. Tamo su već kampovali izviđači iz naše Varoši. Njih su posjećivali funkcioneri iz opštine, zadržavajući se po nekoliko dana u navodnoj brizi za kampere i u „ćumuranju“ sa lokalnim funkcionerima, što se nazivalo međuopštinska saradnja. Izviđačima su navraćali i ljudi iz ovdašnjih preduzeća, štimajući da ih poslovni putevi nanesu na Makarsku rivijeru. Odmor je tamo ranije provelo i nekoliko poznanika. Svi oni prepričavali su nam svoja iskustva i davali sugestije.

– Ima tamo samo jedna prodavnica i jedna mesnica. Ko urani može kupiti hljeb. Tamo ga zovu kruh. Ponekad bude i mesa. Jednom smo stigli da na molu kupimo i srdele. Ma najbolje vam je ponijeti brašna, ulja, krompira, paprika, luka, mesa, šećera, soli… Ako zagusti, žene će uvijek nešto napraviti ako imaju od čega – savjetovala nas je komšinica Azra, koja je već dva puta išla na more.

– Najbolje je imati najlonske kupaće gaće i kostime, brže se suše. Ponesite i nešto posteljine. Nek se nađe. Tamo se stalno žale da moraju često prati lancune, kako nazivaju čaršafe – dopunjavala je komšinica svoje sugestije.

– Dug je to put, oko 250 kilometara – priča nam iskusni šofer Duško.

– Dobro pripremite auto, provjerite gume, vodu, kočnice… Nije suvišno da ponesete i kanister benzina. S benzinom budite oprezni. Čuo sam da je neka porodica izgorjela dok su pretakali benzin.

– Imaš li rezervnu platinsku dugmad?

– Nemam.

– Kupi obavezno.

– A, gumice za kočione cilindre?

– Nemam ni to.

– Nabavi i to. Ponesite i pumpu.

– Moram li ponijeti i lance za snijeg? – pokušavam da se našalim.

– Nema s ovim putem šale – gotovo se ljutnu Duško. – Dobro je da ste dvojica vozači, pa se možete u vožnji mijenjati – obraća se Marku i meni.

– Najvažnije vam je uraniti. Da vam auto ne proključa od vrućine dok se budete peli uz prevoj Ivan. Pazite se kroz tunel, dug je i mračan. Kad pređete Ivan, biće lakše – nastavljao je dobronamjerno.

– Budite oprezni u Vrapčićima, prije Mostara. Ima jedan duži pravac, pa milicija često u zasjedi dočekuje i kažnjava vozače koji žure. Ako vas saobraćajna dva puta rebne, možete se odmah vratiti kući.

– Iza Opuzena, kod Bačinskih jezera, zna biti i jake bure. Moj „moskvič“ umalo nije preturila na jednom prevoju. Da nisam bio vješt, ko zna šta bi se desilo – dodaje Duškov prijatelj Lujo.

– Imaćete tamo svoje sobe i ležaje a kuvaćete u zajedničkoj kuhinji. Vlasnici imaju nešto posuđa i pribora za jelo. Ali da sam na vašem mjestu, ja bih ponijela neku šerpu, tavu, nož, kašike, viljuške… Nek se nađe, da se ne prepirete s drugim gostima na onoj vrućini. Frižideri su im mali, pa ih gosti odmah natrpaju – ponovo će Azra.

– Nego, kada krećete i koliko namjeravate ostati?

– Pošli bismo u nedjelju i ostali 15 dana. U stvari, dok budemo imali para.

– Nemojte putovati nedjeljom, veća je gužva. Bolje je radnim danom.

– Prihvatamo i odmah počinjemo s nabavkama. U „fićin“ gepek mogle su stati tri fudbalske lopte, trebala nam je galerija.

– Posudiću je od komšije Avde – rješava problem Marko.

– U nedjelju naveče počinjemo pakovanje. Krompir, luk i ostalo povrće stavljamo na krov. Stavismo tu i brašno.

– Nemojte brašno na krov. Ako puknu kese, napravićemo „dimnu zavjesu“ – upozorava Maja, Markova supruga.

– Prihvatamo. Na krov ćemo još i flaše ulja, šerpe, pribor za jelo…

– Zveckaće – opet će Maja.

– Jebiga, neka zvecka – nervozno će Marko.

Složismo se: meso ćemo u gepek. On je naprijed, pa neka se hladi. Tu ćemo i brašno, šećer, so… Uz pribor za auto, više i nije bilo mjesta.

– Posteljinu je najbolje na zadnje sjedište – uglas će žene.

– Kanister s benzinom neka čuva suvozač da se ne prevrne.

– Da ne zaboravimo ponijeti i koju flašu piva i vode – dodajem i ja, dok sam izgubljeno gledao kako „fiću“ tovare kô neki šleper.

Već smo bili poprilično nervozni, kad moja supruga Kosa postavi još jedno pitanje:

– Zašto ne nosimo malo piletine? I jeftina je i ukusna. Možda bismo mogli ponijeti dva-tri zaklana pileta, pa ih dolje očistiti?

– Ma, daj, ne možemo od „fiće“ praviti mesaru – odmah sam joj se usprotivio.

Slična suprotstavljanja, sjećam se, nastavio sam narednih godina i decenija. Uvijek uzalud. I ovom priliko ostao sam u manjini. Natrpasmo „fiću“ u nedjelju naveče i ostavismo u Markovom dvorištu. Sutra ujutro uzimamo zaklane piliće i krećemo u pet sati. Krenusmo desetak minuta kasnije. Prvo vozim ja. Druga, treća, guramo prilično veselo. Do šest sati prešli smo tridesetak kilometara. Dođe i taj Ivan. Uspon. „Fićo“ tegli u drugoj i grije se. Stižemo jednog komšiju. I on pošao s porodicom i gomilom hrane. Prokuvao mu motor. Hladi ga kraj ceste. Vozač se muva oko motora, a žena i djeca sjede kraj ceste i jedu.

– Pazi da se i nama to ne desi – upozorava me Marko.

– Neće – samouvjeren sam.

– Kad pređosmo Ivan svima laknu.

– Ljudi, hajdemo se odmoriti i nešto pojesti, mi nismo ni doručkovali – predloži Maja.

Svi prihvatiše. Stadosmo pored nekog travnjaka, prostriješe ćebe, raspakovaše hranu i žestoko navalismo držeći se izreke: „Doručkuj sam, ručak podijeli sa prijateljem, a večeru ustupi neprijatelju.“ Volan preuze Marko. „Fićo“ lijepo prede – godila mu je nizbrdica. Konjic, Jablanica….

– Ovdje ima dobrih lepinja sa kajmakom, da uzmemo nekoliko – predloži Kosa.

– Upravo smo se nažderali – opet ću ja, ali svima se jedu lepinje.

Kupili smo ih nekoliko i nastavili. Marko vozi oprezno i polako, sjećajući se opasnosti koja nam može zaprijetiti u Vrapčićima. Prođosmo sretno. Mostar i Stari most morali smo razgledati. Žene su više buljile u drangulije na pijaci nego u čuveni most. Marko i ja smo smazali po flašu piva čekajući ih. Popismo još po jednu. Njih ni na vidiku.

– Ne smijemo i treću, daleko smo od mora, a već je dva popodne – kažem, nervozno se okrećući ne bih li ugledao naše ljepše polovine. Uskoro se pojaviše s nekom bižuterijom i razglednicama. Nas dvojica bijesni, one mrtve hladne. Nastavljamo put. Opet ja vozim. Buna, Čapljina, Žitomislići… Nešto mi mjenjač ne radi kako treba. Sve teže mijenjam brzine. Moram stati i ugasiti motor. Upalim ponovo. Neće nikako u prvu. Pokuša i Marko. Isto. Odguramo „fiću“ u najbliži hlad, krijući od žena nervozu. One već u panici.

– Šta ćemo sada, na pola smo puta, ko će to popraviti? – zapomagale su uglas.

Podaleko od većeg naselja i šansi da nađemo majstora, pokušavamo zaustaviti neko od rijetkih vozila. Ili prolaze ili se pravdaju da nam ne znaju pomoći. Stade i jedan traktorista. Objasnismo mu problem.

– Pogledaću, sve je to s vozilima slično – tješi nas on.

– Imate li kakvog pribora i alata? – pita traktorista.

– Samo ono što se dobije uz „fiću“, gotovo se pravdamo mi.

– Znači ništa, uzeću nešto svoje.

Digli smo „fiću“ dizalicom. Traktorista se podvukao, nešto je dugo popuštao i pritezao, pomjerao mjenjač i zadovoljno zaključio da je uspio. Probam. Ide u sve brzine. Neće da nam naplati uslugu, ali ne odbija pivo. Marko i ja mu se pridružujemo. Kad se pozdravismo i kad traktorista ode, svi zaključismo da smo ogladnjeli. U strahu da ne ostanemo na putu, nikom nije bilo do jela. Opet se razgrnu ćebe.

– Ja spremila pitu – kaže Kosa.

– Ma, i ja sam – dodaje Maja.

– Izrežite barem i paradajza – pobuni se Marko. Poslušaše.

Smazasmo svi natenane po nekoliko zvrkova krompiruše i zeljanice. Potrajalo je. Kad smo nastavili put bilo je blizu sedam po podne. Prolazimo polako kroz Metković. Čuli smo da tu često kažnjavaju za saobraćajne prekršaje i pogrešno parkiranje. Ima i neka robna kuća. Žene uglas da posjete robnu kuću. Mi se protivimo. Ipak, parkirasmo. One odoše. Mi se dosađujemo. Kupismo dvije lubenice, kažu da ih na moru nema ili su preskupe. Žena još nema. Znamo da samo razgledaju pultove jer se pare ne troše pri polasku na odmor, ali šta ćeš „Sila boga ne moli“. Konačno stigoše. Prepričavaju utiske. Nas dvojica ćutimo i nastavljamo vožnju. Opuzen, magistrala….

– Magistrala je opasna. Brzo voze. Ima mnogo saobraćajnih udesa i nesreća – podsjećam Marka koji je za volanom.

Saobraćaj je stvarno mnogo življi od onog na koji smo navikli. Dosta vozila nam dolazi u susret. Mnoga nas stižu i prestižu. Negdje nadomak Ploča zaustavi nas saobraćajna milicija.

– Eto ti sad – zapomagaše žene.

Marko im dade saobraćajnu i vozačku. Gledaju papire, dugo obilaze „fiću“.

– Imate li prvu pomoć?

– Imamo.

– Trokut i pribor?

– Imamo.

– Gdje ste krenuli?

– U Drašnice na odmor.

– Da li smo šta pogriješili? – ohrabri se da upita Marko.

– Usporavate, brate, saobraćaj, može i „fićo“ malo brže – kažu nam i vraćaju dokumente.

Mrak je odavno pao. Sjedam ja za volan i pojačam gas. „Fićo“ pari – sve pedesetak na sat. Kod Bačinskih jezera sjetismo se upozorenja o vjetrovima. I stvarno, na nekom vijaduktu, žestoko je duvalo. Sve je zviždalo u galeriji. Mi onda, bogami, polako, dvadeset na sat. Bolje stići ikad nego nikad. Gradac, Brist, Podace, Zaostrog, Igrane, Živogošće… redaju se table na magistrali. Nigdje Drašnica!? Prođosmo Podgoru i Tučepe i vozimo prema Makarskoj. Skrenemo malo s magistrale da upitamo gdje su te Drašnice, nismo nigdje vidjeli tablu.

– Prošli ste ih, šjor, one su prije Podgore – kaže Marku vozač jednog kamiona.

– Eto, nećemo doći do ujutro – bogorade žene.

Svi smo umorni i nervozni. Vraćamo se nazad. Buljimo u oznake kraj puta. Poslije desetak kilometara ugledasmo malu, jedva vidljivu i s puta skrajnutu tablu: Drašnice. Skrećemo i spuštamo se uskim putem do naselja. Pri samom moru provlačimo se stazom samo za jedno vozilo. Vozimo do kraja staze. Izlazimo i šuteći sjedamo na klupe na malom molu. Nigdje žive duše. Mještani su uveliko u posteljama. Mirisi mediteranskih trava i ravnomjerno pljuskanje valova pomalo nas uspavljuju. Kuća pred kojom smo stali po svemu odgovara opisu koji pamtimo. Sve je otvoreno. Ulazimo. Na dvije etaže su osvijetljene i opremljene dvije sobe. Baš kô za nas četvero. Počnemo se raspremati, kad se pojavi gazdarica.

– Otkud vi, Gospe vam, večeras? Očekivala sam vas sutra.

Ubrzo se ispostavi da to nije naša adresa, da mi nismo njeni gosti. Objašnjavamo da tražimo Urliće.

– Trećina Drašnica su Urlići. Čula sam da su danas Nikolčevi očekivali goste, pa vidite s njima.

Opet sjedamo u „fiću“, nekako se okrenemo na tijesnom molu i, po uputama, uskom stazom nazad. Nađemo kuću našeg domaćina. Budimo i njega i susjede. On nas, dremljiv, raspoređuje po slobodnim prostorima. U svakom ćošku leže „turisti“.

– Izvinite za večeras, sobe nisu spremne, sutra ćemo se bolje smjestiti.

Svi nervozni i na nekog pomalo ljuti, šuteći se raspremamo. Unosimo posteljinu, pribor za kuvanje, gotovu hranu, brašno i poljoprivredne proizvode. Domaćin nas gleda s nevjericom. Povaljasmo se gdje je ko mogao. Meni je pripao jedan uski prostor ispod stepenica. Legoh na naduvan dušek, pokrih se čaršavom, dovoljno da se prenoći. Buđenje je bilo veselije. Znamo gdje smo i na čemu smo, pa šta bude dalje. Domaćin nudi lozu, bevandu, kafu, čaj… Ne odbijamo. Usput brojim ujede komaraca, tri, četiri, pet… Rade to i ostali. Ali nije nam bilo do gubljenja vremena. Došli smo radi kupanja i sunčanja, pa odmah pravac na plažu. Treba što brže nabaciti bronzanu boju i pokazivati je zluradim komšijama kada se vratimo s odmora.

– Pričuvajte se sunca, morate to postepeno – dobronamjerno nam reče neko od mještana.

Uz diskretan smiješak, oglušujemo se o savjet, uvjereni da će nas naša tamnija put zaštiti. Prvi dan se sunčamo, usred dana, po nekoliko sati. Često smo u moru pa i ne osjetimo vrelinu tijela. Uveče smo svi rumeni i preplanuli. Sutradan smo malo oprezniji. Mažemo se maslinovim uljem, nešto kraće se sunčamo, duže boravimo u moru i sklanjamo se u hladovinu tamarisa. Komarci rade svoje. I na plaži i u šetnji i u sobama. Ni treći dan ne bježimo od sunca. Nastupajuću noć ćemo zapamtiti. Plikovi po ramenima, leđima i potkoljenicama žestoko su nas pekli. Brojni ubodi komaraca prerasli su u kvrgave izrasline koje su nesnosno svrbjele. Tegobe su dopunjavale sobe u kojima smo boravili. Poslije nedavnog zemljotresa na Makarskoj rivijeri, sluteći uspon turizma, mještani su dobili kredite i počeli graditi kuće, mahom uz obalu. Prve godine jedna etaža i betonska ploča, druge nova etaža i ploča. Naše sobe su bile ispod najgornje ploče. One su se tokom dana zagrijavale gotovo do usijanja. Mještani su se mudro sklanjali u prizemlje, u kužine, u hladovinu, a nama ustupali ove „apartmane“. Izgorjeli, vreli i sa mnogim ubodima komaraca, dolazili smo uveče da predahnemo ispod tih ploča. Slijedio je višesatni ritual mazanje kiselim mlijekom, sodom bikarbonom, maslinovim uljem… Dahtalo se od vreline do pred zoru, kad se moglo malo žmirnuti, ali ne zadugo. Dolazilo je sve Jovo nanovo. Nismo se mogli odricati plaže, pa radi nje smo i došli. Izranјavljenu kožu „dosoljavali“ smo morskom vodom. Tuševi na plažama „izmišljeni su“ narednih godina. Nije bilo spasa ni u večernjim šetnjama. Tek nakon desetak godina, počelo je prskanje protiv komaraca. Jedino nam je godio vjetar.

– Baš mi prija ova bura – oglašavam se pred nekim od mještana.

– Burin – ispravljaju me.

– Drugi dan prepoznajem burin.

– To je maestral – opet će jedan od mještana.

Uvjeren da konačno znam šta je maestral, pohvalim taj prijatni vjetar.

– To je tramontana – ušutkaše ponovo fureštu.

Ovako sparušenim, ni hrana nam nije prijala. Žene su bile u još većoj nevolji. Trebalo je u toj vrelini, u zajedničkim kuhinjama, pripremati kakve-takve obroke. Red je bio posjetiti Makarsku, Podgoru, Tučepe, Igrane – svakako ne smijemo na plažu. No trebalo je dva puta sjedati u ugrijanog „fiću“ koji, sjetićete se, nije imao klima-uređaj. Ipak, obišli smo te destinacije, uvjereni da je i to neka turistička obaveza. Poslali smo više razglednica rodbini i prijateljima, s porukama „kako uživamo u kupanju i sunčanju“,  „pozdravljamo ih iz divne Makarske“, „rado ih se sjećamo“ i slično. Tako je prošlo prvih sedam-osam dana. Sjedim s Markom na molu. Buljimo prema Hvaru, vjerujući da je tamo ljepše.

– Ja ovo više ne mogu izdržati – izusti oprezno Marko.

– Ne mogu ni ja – gotovo se proderah.

– Pa šta ćemo?

– Hajdemo ranije kući.

– Šta će nam reći žene?

– I njima je, čini mi se, „puna kapa“.

– A šta kazati komšijama zašto smo se vratili ranije?

– Smislićemo nešto usput – predloži Marko.

– Gazda očekuje da ostanemo dvije sedmice – podsjećam na taj problem.

– Pravdaćemo se nekim iznenadnim obavezama, priznati mu neke troškove, shvatiće.

Ideju sutradan oprezno saopštavamo ženama. One to jedva dočekaše, napomenuvši da izdržimo barem deset dana. I bi tako. Jedanaesti dan smo krenuli kući. Raspoloženje je bilo izvanredno. „Fićo“ je zujao bez greške. Usput smo kupovali grožđe, svratili na pečenu jagnjetinu, nešto ponijeli i kućama. Kad smo prešli Ivan, dočeka nas kiša. Pljuštala je po krovu auta i hladila naša pregrijana tijela i duše. Kućni ugođaj je bio nestvaran: tuš, hladovina, udoban krevet. Komaraca ni na vidiku.

(NAPOMENA: Knjigu “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi” možete kupiti u knjižari “Svjetlostkomerc” u Visokom)